KUDA DALJE

Amnestirani Srbi iz Hrvatske stigli u Jugoslaviju

Angazovanosti humanitaraca, radost porodica, sutnja institucija i zbunjenost bivsih zatvorenika obiljezili su dva januarska dana,

1. i 13. januar, kad su amnestijom hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana oslobodjeni krajiski Srbi iz kampa Gasinci kod Osijeka, stigli u Beograd.

AIM, Beograd, 16.1.1996.

Cedo J. dvadesetjednogodisnji Srbin iz Dalmacije, mladic koji je u splitskom zatvoru proveo pet mjeseci nije jedini koji je svoje prve utiske o slobodi, stigavsi u Beograd, ispricao ovako: "Zbunjen sam, svi smo mi zivjeli za ovaj dan, radovali se, zamisljali u zatvoru kako ce on jednom izgledati kad jednom stigne... U ime tog dana izdrzali smo sve one muke i ponizenja. Danas mi taj dan izgleda nekako obicno, cak jadno. Mada, ne mogu da objasnim sta sam ocekivao. Ne znam, zapravo, sta cu i gdje cu dalje...

Docek pun simbolike

Sta ce i gdje ce dalje, pitanja su koja muce i vecinu od ukupno 311 krajiskih Srba koji su, nakon amnestije hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana odlucili da dodju u Srbiju. Prema podacima Medjunarodnog komiteta crvenog krsta, 144 oslobodjenih Srba izrazilo je zelju da, za sada, ostane u Hrvatskoj. Mnogi od njih, procenjuju medjunarodni humanitarci, zadrzace se u Hrvatskoj tek toliko koliko ce im biti potrebno da pribave hrvatska dokumenta, zastite svoju imovinu i ostvare druga prava. Da li su postupili mudrije od svojih dojucerasnjih kolega iz zatvora koji su se prikljucili izbeglickom korpusu u Srbiji - pokazace vrijeme.

Mnogim izbjeglim Krajisnicima ostace u neizbrisivom sjecanju 11. i 13. januar ove godine, kada su docekali i ponovo prigrlili svoje sinove, oceve, bracu, ili prijatelje, koji su u hrvatskim zatvorima proveli vise od pet mjeseci, koliko je proteklo od njihovog zarobljavanja u akciji "Oluja" do dolaska u Beograd. Promrzli od stajanja na otvorenom i uz neizbjeznu beogradsku kosavu, porodice zarobljenih Srba strpljive su iscekivale trenutak kada ce stici.

Simbolike je, kao u svim srpskim situacijama, bilo na pretek. Prva grupa amnestiranih Srba docekana je na platou kod sjedista MKCK, u Ruzveltovoj ulici, kod spomenika oslobodiocima Beograda 1944. godine, odnosno glavnog ulaza na Novo groblje, a ostale dvije grupe na zapustenom stadionu OFK "Beograd".

Medjunarodni komitet crvenog krsta ciji su aktivisti sve vrijeme zatocenistva obilazili krajiske Srbe u hrvatskim zatvorima, pobrinuo se da organizuje prevoz iz Gasinaca u Beograd, obavjesti porodice i pripremi njihov susret. Sluzba trazenja Jugoslovenskog crvenog krsta, jedina je od domacih organizacija koja je bila na usluzi rodbini zatvorenih Srba.

Institucije bivse Republike Srpske Krajine nisu se pobrinule za ove ljude, iako krajiski biro jos uvijek "radi" u Beogradu. Ni rezim u Srbiji nije pokazao veci interes za zarobljene Krajisnike, pa ne cudi reagovanje jednog starije Beogradjanina, prisutnog na doceku prve grupe amnestiranih Srba, koji je na pitanje koga ocekuje, odgovario: "Ne cekam nikog aspecijalno. Cak ni ne poznajem bilo koga od zarobljenih Krajisnika. Osecao sam potrebu da dodjem ovde i da ih pozdravim, za razliku od nasih vlasti koje se ponasaju kao da ih se to uopste ne tice".

Medju prisutnima se zatekao i Toso Pajic, poslednji ministar unutrasnjih poslova "RSK", covjek koji je sa hrvatskom stranom pocetkom avgusta prosle godine ugovarao uslove predaje Kordunaskog korpusa krajiske vojske, poslednje vojne jedinice koja je pokusala da se suprotstavi hrvatskoj vojnoj akciji. Primjeceno je prisustvo jos jednog ministra iz vlade Milana Babica, Slobodana Perica, ciji je resor bio socijalna zastita. Zatekao se tu i Milan Trbulin, bivsi komesar za izbjeglice "RSK" i od nedavno sef krajinskog biroa u Beogradu.

• Nemojte nas nista da pitate, mi smo ovdje privatno - odgovara Slobodan Peric, ne krijuci nelagodu sto je uopste prepoznat u ovoj, kako rece, mucnoj situaciji.

Za razliku od njega, Savo Strbac, svojevremno predsjednik krajiske Komisije za razmjenu zarobljenika i jos uvijek prvi covjek humanitarne organizacije "Veritas" ne krije zadovoljstvo ovim dogadjajem, srecan sto je njegova aktivnost prikupljanja i pruzanja informacija o zatocenima, rodbini pomogla da lakse podnese dugo cekanje na ponovni susret.

U hrvatskim zatvorima

Amnestirani Srbi, tek pristigli i pod snaznim utiskom porodicnog zagrljaja, uglavnom izbjegavaju razgovor o zatvorskim danima i tretmanu kroz koji su prosli.

• Dogovorili smo se da cutimo o tome, zbog svih onih koji su jos ostali tamo, da im svojim pricama ne pogorsamo polozaj - kaze Milan Lj. iz Obrovca.

Milo K. iz Ravne Gore kod Plaskog kaze:

• Bilo je tesko, brate, ali ziv sam! Nisu mene mucili koliko su druge. Dobio sam sest godina, za nista, zato sto sam branio svoju njivu, sto sam odmetnik, cetnik, znate vi kako oni to vec nakite...A sad nemam pojma kuda cu dalje. Sad sam kao dijete, nemam nikakvih dokumenata, moram sve od pocetka, a 59 mi je godina.

Predrag M. iz okoline Knina uhapsen je 6. avgusta.

• Petoricu mojih drugova odmah su ubili, a mi ostali odvedeni smo u kninsku kasarnu, gdje su nas tukli svih 37 dana, koliko smo tamo proveli. Mucili su nas na razne nacine, cak su i struju prikljucivali na neke od nas, ne bi li izvukli kakvo priznanje.

Milan G. iz okoline Ogulina zapamtio je po zlu cetvorodnevni tretman u sisackom zatvoru. Prebacivanje u zagrebacki vojni zatvor Remetinac dozivio je kao oslobodjenje, jer je "odnos prema nama bio veoma korektan, bez fizickih maltretiranja i bez provokacija zatvorskog osoblja koje je dobro pazilo sta cemo mi reci aktivistima MKCK, koji su nas, prilikom svake posjete, pitali kako smo zadovoljni tretmanom i imamo li kakve primjedbe!"

Medju onima koji su bili postedjeni bilo kakvih neugodnosti, bio je i jedan Kordunas, koji je svoje zatvorske dane proveo, kako rece, mnogo bolje od svojih sunarodnika, koje je srbijanska milicija privodila i slala Arkanu na obuku, odmah po dolasku u Srbiju.

• Sve je to, zapravo, bila jedna velika farsa ciji je vrhunac predstavljalo sudjenje. Mene su kaznili sa pet godina zatvora, uz neku vrstu sudijinog izvinjenja. Rece mi sudija tada: Znate, gospodine, ne mogu da vam dam manje od pet godina, jucer sam jednom starcu za seosku strazu odrezao tri i pol godine, vi ste, ipak, duplo mladji pa vas i sleduje visa kazna...

Janko K. iz Petrinje prica da su mu najgori zatvorski dani bili oni provedeni u kampu Gasinci kod Osijeka.

• Bili smo zajedno sa muslimanskim izbjeglicama, nisu nam dali ni pribora za jelo, hranili smo se rukama. Ni sada mi nije jasno sta smo mi cekali tamo i kome smo trebali te dvije sedmice, koliko je proteklo od amnestije do prelaska u Srbiju. Opet neka politika - zakljucuje Janko.

Prema podacima MKCK, u hrvatskim zatvorima ostalo je jos 389 Srba. Ovi podaci, medjutim, nisu konacni, jer se iz razlicitih izvora saznaje, da je ta brojka barem dvostruko veca. Prema misljenjima nekih, sada vec bivsih zatvorenika, odredjen broj Srba nalazi se u zatvoru Kerestinac kod Zagreba. Njih jos niko nije evidentirao, jer, navodno, hrvatske vlasti negiraju da je taj zatvor uopste u funkciji, odbijajuci mogucnost medjunarodnim humanitarcima da se u to sami uvjere.

U svakom slucaju, njihova sudbina bice rjesavana novom amnestijom, koja se najavljuje u sklopu predstojece normalizacije odnosa izmedju Jugoslavije i Hrvatske.

Prva grupa oslobodjenih Krajisnika pristiglih nedavno u Srbiju, krocila je u novu, ovoga puta, izbjeglicku neizvjesnost. Nakon odmora i oporavka, sredjivanja utisaka i planova, oni ce, ako im za to bude pruzena sansa, odluciti sta ce dalje sa sobom.

Na pitanje, da li su ocekivali da ih ovdje docekaju Babic i Martic, ili mozda Milosevic, jedan mladic slikovito odgovara:

• Nisam. Sta cu ih ocekivati? Sta ce mi oni? I kakva vajda od toga, taman da su dosli?! Ova prica je zavrsena. Novu tek treba osmisliti. Pa, ko se kako u nju uklopi...

(AIM) Milka Ljubicic