ZA CRO DANCERE BEOGRAD JE JOS DALEKO

AIM, ZAGREB, 16.1.1995. "Po nekim informacijama, cujem da se moje pjesme slusaju u Beogradu. Mislim da je nama hrvatskim pjevacima Beograd jos daleko. Kad i ako Hrvatska uspostavi sluzbene kontakte sa Srbijom, vjerojatno ce se poceti odlaziti tamo, a i oni ce vjerojatno dolaziti ovamo. Budu li isli drugi, ici cemo i mi." Ovako je Alen Vitasovic, najpopularniji hrvatski pjevac u ovom trenutku sazeto i najbolje izrazio reakcije svojih kolega na slusanost svoje glazbe u Srbiji, ali i na eventualno otvaranje trzista izmedju do jucer zaracenih zemalja. Ovo "do jucer" naravno treba shvatiti relativno zbog krhkosti daytonskog sporazuma i zapleta oko istocne Slavonije, cije ce rasplitanje biti kljuc buducih odnosa ili neodnosa Republike Hrvatske i SR Jugoslavije.

Reakcije na popularnost hrvatske dance i rock muzike u Beogradu do sada su bile vrlo skrte. Glazbenici i manageri nerado govore za bilo koje srpske novine - nezavisne ili rezimske - jer su godine rata i propagande sve njih ucinile istima u ocima obicnih ljudi, od kojih se show bussinesmani, ruku na srce, nimalo i nicime osim po zaradama ne razlikuju. Kosarkaski reprezentativac Velimir Perasovic, kao prvi hrvatski sportas koji je u Beogradu nastupio nakon raspada Jugoslavije, bio je sokiran kada je nakon pobjede njegovog spanjolskog kluba nad Partizanom, na razglasu u dvorani zasvirala zagrebacka skupina E.T. On kao i mnogi drugi vjerojatno nije imao pojma da se "CRO danceri" tamo slusaju i prodaju gotovo kao i ovdje.

Nedostatak informacija sa srpske strane posljedica je koliko sveprisutne "politicke korektnosti" koja nalaze da s bilo kakvim Srbima ne valja imati posla, koliko i neprofesionalnosti tzv. drzavotvornih (citaj: kontroliranih medija) koji jos nisu shvatili da u ljudima postoji velika, makar i prikrivena glad za bilo kakvim vijestima s "one strane". Na opcepoznati interes koji u Jugoslaviji vlada za hrvatskom pop kulturom ili primjerice sportom, ovdje se cesto gleda s podsmijehom i u stilu: "nevjerojatno, prvi su poceli a sada bi se opet bratimili kao da nicega nikada nije bilo."

Shodno tome, posljednjih dana protekle godine doslo je do prave eksplozije polemika o ponovnom susretu hrvatske i srpske pop muzike, cemu je jedan od povoda bio ponovni dolazak Djordja Balasevica u Ljubljanu. Karte za taj koncert su se uredno mogle kupiti usred Zagreba u trgovinama Croatia Recordsa. U tim prepucavanjima ocito je da pred udarnim iglama novinarske drzavotvorne opcije (koje ipak pomalo gube publiku i zamah u zadnje vrijeme) uopce ne postoji nacin na koji bi se neki srpski pjevac "oprao" od svoje navodne uloge u ratu. Cak ni Balasevic koji je jedini s obaju strana napisao iole vrijednu pjesmu o Vukovaru i koji je predstavljao stalnu opoziciju Milosevicevom rezimu, za mnoge ovdje je i dalje persona grata.

Stipe Cuic, poznati megadomoljubni komentator Vjesnika, a odnedavna i rock kriticar, kontemplira o mogucem dolasku Balasevica u Zagreb na potpuno generalizirajuci nacin. On ga nimalo ne luci od Cece Velickovic i unaprijed zna kako ce izgledati scenarij koncerta. Naime, Djole ce doci sa storijom kako su "nas zavadili politicari i s pricama o pacifizmu i kozmopolitizmu", a kriv je samim time sto je za agresije na Hrvatsku "unatoc~ navodnoj neutralnosti nastupao po onim podijima u Srbiji s kojih je emitirana huskaska energija protiv Hrvata".

Iako Cuic to izricito ne spominje, za njega bi se Balasevic mogao iskupiti jedino klececi pred predsjednikom Tudjmanom i izgovarajuci tekst koji bi unaprijed napisao netko od HDZ-ovih politkomesara. Tekst bi mogao ici ovako: "Gospodine hrvatski predsjednice doktore Franjo Tudjmane. Nasa srbo-jugoslavensko- cetnicka soldateske izvrsila je agresiju na nenaoruzanu Hrvatsku koja se obranila zahvaljujuci vasoj mirotvornoj mudrosti te hrabrosti. Dana tog i tog u tom smislu odlucio sam zatraziti oprost i potpisati pristupnicu vasoj nepobjedivoj stranci." Lansirajuci neartikuliranu ideju o nekom koncertu u Vukovaru, opcem mjestu hrvatskog stradanja ali i prizemnog politikantskog potkusurivanja, Cuic zakljucuje kako do uzajamnih pjevackih nastupa treba proci najmanje nekoliko desetljeca tj. onoliko koliko je trebalo da nakon drugog svjetskog rata neki Nijemac zasvira u Rusiji.

Uzmemo li u obzir kako bi hrvatski glazbenici koji su spremni izraziti bilo kakvu dobrohotnost prema suprotnoj strani lako mogli postati metama ovakvih komentara, onda je potpuno razumljiva njihova opreznost i cuvanje od sukoba s drzavotvornim inkvizitorima. Osim toga, takvi komentari nisu bez pritajenog cilja. Njima je svrha na vrijeme otkriti drustveno opasne pojave za iskakanje izvan struje, a tu je i Hrvatska Glazbena Unija (HGU), organizacija koja se dosad uglavnom bavila politickim komesarstvom, zabranjujuci nekim rock sastavima nastupe samo zato jer su negdje, nekom prilikom odsvirali koju obradu "Idola" ili "Sarla Akrobate". Usput, navedeni beogradski sastavi novog vala osamdesetih te su pjesme uglavnom izdali i registrirali kod bivseg Jugotona, dakle u Hrvatskoj.

Kada je opca nacionalna segregacija zahvatila i bivse rokere koji su unosno prolazili u bivsoj Jugoslaviji (predsjednik HGU-a je bivsi bubnjar Parnog Valjka i Boe, Paolo Sfeci), onda ne trebaju cuditi niti jos zesci suptilni ispadi zabavnjaka i narodnjaka. Dubrovacki slageras/narodnjak Milo Hrnic nedavno je izjavio kako ce prvom Srbinu koji dodje na kupanje u Dubrovnik razbiti glavu, a Bosko Landeka, navodni pjevac koji sebe proglasava izvornim ustasom, optuzio je smijesnog dancera Sennu M (ex-Senada od Bosne) da medju hrvatskim djevojcicama siri poganu balijsku vjeru. Da ironija bude veca, izjava je odgovor na Senninu tvrdnju kako se osjeca cistim etnickim Hrvatom iz okolice Konavala!

Noseve nacionalno alergicnih ponajvise je zaskakljao feljton "Hrvatska estrada" poznatog novinara/publicista Darka Hudelista u Globusu. Bez imalo kompleksa, autor je u dva opsirna nastavka ustvrdio kako hrvatska dance glazba ciji autori se zaklinju u zapadnjacku provenijenciju nije nista drugo do los surogat za srpsko-bosnjacke narodnjake. Dalje, ostro je napao kako on kaze, tradicionalnu hrvatsku prijetvornost i himbu (citaj: hipokriziju ili licemjerje) koja je zabranjujuci sve istocne proizvode tvrdila kako su za sve krivi iskljucivo Srbi i samo Srbi. Pedantnoscu iskusna novinara Hudelist je oslikao zagrebacke klubove u kojima pripadnici Hrvatske Vojske i Hercegovci otkidaju na cuvene srpske novokomponovane, "cirilicne" narodnjake koje (zasada) izvode domace pevaljke. Zatim, on ispravno tvrdi kako narodnjak treba legalizirati jer cemo tako dobiti kvalitetniji i rock i dance tj. hrvatska estrada ce napokon imati jasnu i demokratsku zanrovsku profilaciju.

"Nakon rata na ovim prostorima uvijek dolazi trgovina. Za vrijeme Jugoslavije, bivsem Jugotonu su novce donosili narodnjaci kao Halid Beslic. Ne zalazem se za narodnjake, ali to su normalni trzisni odnosi. Pogledate li Olivera Dragojevica, Jasnu Zlokic ili grupu Magazin, vidjet cete da su svi oni pocinjali s nekakvim novokomponiranim skladbama." Tvrdi Zeljko Milos, jedan od vlasnika diskografske kuce Euroton, a Alen Vitasovic kojega netko moze obozavati zbog glazbe ili prezirati sto je digao ogromnu lovu pjevajuci na predizbornim mitinzima HDZ-a, prilicno realisticno zakljucuje svoj nedavni razgovor za Globus: "Lako je pricati o pomirenju nama koji nismo nista izgubili u ratu. Pitajte onoga kojemu nedostaje clan obitelji ili koji je izgubio ruku."

Kad pomislimo kakve su se perverzije odvijale u ovome ratu, onda Vitasovic nije daleko od istine.

GORAN PERIC