POLEMIKA O PRAVOPISU

BABICEVA REKONTRA PRANJKOVICU AIM, ZAGREB, 15.1.1996. "Na temelju svega sto je receno moram ustvrditi da Hrvatski pravopis S. Babica, B. Finke i M. Mogusa (izdanje iz 1994. godine) nije zasluzio prolazne ocjene. Previse je naime u njemu pravopisnih pravila koja su ili nelogicna, ili lose formulirana, ili nedosljedna, ili nepotpuna, ili suvisna, ili previse 'rastezljiva', pa nepotrebno destabiliziraju ustaljenu normu, a u pravopisnom rjecniku ima previse elemenata koji mu ni po cemu ne pripadaju. To je moje misljenje, koje, naravno, nikoga ne obvezuje. Je li ono, i ako jest, u kojoj mjeri utemeljeno, neka prosude citatelji ovoga osvrta te sadasnji i buduci korisnici Pravopisa."

Tako, izravno i bez imalo taktiziranja, zavrsava svoj opsezni tekst od desetak stranica Ivo Pranjkovic u casopisu Republika, br. 5-6/1995. Kada se ne bi znalo da je rijec o profesoru (donedavno i procelniku) Odsjeka za kroatistiku i juznoslavenske filologije Filozofskog fakuteta u Zagrebu, a da su trojica autora o cijem je djelu potpisao tako razoran sud uvazeni akademici, cijela bi prica zavrsila u rubrici "negativne kritike". Mozda bi tako bilo cak i neovisno o polemicki sukobljenim stranama, kada bi predmet bio kakva druga knjiga a ne djelo koje ima jednu od najintrigantnijih sudbina u novijoj politickoj povijesti hrvatskog jezikoslovlja.

Hrvatski pravopis napisan je i tiskan 1971. godine, ali nije uvezan u knjigu nego su arci zavrsili u hrpama makulature u tvornici papira. Knjiga je zabranjena nakon sloma Hrvatskog proljeca. Samo je oko 600 primjeraka od cijele naklade uvezano (bez Predgovora, Uvoda, Kazala i Kratica, iako su i ti dijelovi rukopisa bili slozeni) i opremljeno uocljivom napomenom "samo za internu upotrebu". Prema jednome "internom" uvezanom primjerku takvoga nepotpunog Pravopisa, Nova Hrvatska je u Londonu tiskala dva izdanja tzv. "londonca" (1972. i 1984.), djela koje se gotovo dvadeset godina u najboljem slucaju ignoriralo, ako ga se nije spominjalo u negativnom kontekstu. Kada je 1990. tiskan reprint, u kratkom je vremenu razgrabljena za hrvatske prilike golema naklada. Taj su pretisak autori popratili samo najnuznijim dodatkom od nekoliko stranica (Pogovor, Objasnjenja, Ispravci i promjene) i najavili skoro azuriranje svoga Pravopisa, dakle drugo doradjeno izdanje. Ono se pojavilo tek 1994., sada slavljeno i hvaljeno, da bi ga napokon Ministarstvo prosvjete propisalo za sluzbenu upotrebu kao jedini pravopis.

Kako je cudotvorna ruka politike dotad zabranjenu knjigu Stjepana Babica, Bozidara Finke i Milana Mogusa jednim potezom postavila na policu svakog pismenog covjeka, tako je istodobno i s jednakom lakocom kroz prozor bacila dugogodisnji trud dvojice drugih autora, Vladimira Anica i Josipa Silica, profesora na Katedri za suvremeni knjizevni jezik Odsjeka za kroatistiku i juznoslavenske filologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njihov je Pravopisni prirucnik (drugo izdanje) imao nesrecu da bude tiskan pocetkom 1990., kada je na snazi jos uvijek bila ustavna formulacija o nazivu jezika koja je sadrzavala sintagmu "hrvatski ili srpski", a tako se zvao i skolski predmet. Anic - Silicev Pravopis sa svojim se nepocudnim naslovom nasao u poziciji neprikladno odjevene osobe na nekom drzavno-protokolarnom skupu. I naravno, "redari" su ga uocili i odstranili. Naredbom tadasnje ministrice prosvjete i kulture Vesne Girardi-Jurkic Pravopisni prirucnik jednostavno je povucen iz prodaje (i sluzbene upotrebe). Zapravo zabranjen, jer autorima nije ponudjeno da svoj Pravopis prilagode promijenjenom nazivu jezika i objave ga kao Pravopis hrvatskoga knjizevnog jezika, sto je - da paradoks bude potpun - bio u slovo identican naslov onome pod kojim su ga 1977. poceli raditi.

Na izravan upit novinara, u intervjuu Globusu povodom intrigantnog teksta u Republici, koji bi od dva pravopisa preporucio, prof. Pranjkovic daje neobican odgovor: "Nije na to lako odgovoriti. Ipak, preporucujem ovaj koji je na snazi, o kojem sam napisao sto sam napisao. Samo, apeliram i na autore i na Ministarstvo koje je Pravopis propisalo da povedu racuna o cijelom nizu nedosljednosti koje u njemu postoje i koje treba sto prije ukloniti."

Na cu|enje novinara kako je moguce da preporucuje Pravopis kojemu je dodijelio neprolaznu ocjenu, Pranjkovic kaze: "Pravopis propisuje nadlezno ministarstvo, u ovome slucaju Ministarstvo prosvjete i kulture. To je postupak uobicajen u svijetu. Ministarstvo ima obvezu da propise pravopis. Propisalo je onaj koji je propisalo, pa je moja duznost da se tog pravopisa pridrzavam. Upozoravam, medjutim, na to da u pridrzavanju toga pravopisa imam velikih poteskoca i znam da ih imaju drugi ljudi, pa apeliram da se to ispravi. Zasto je preporucen bas taj pravopis, ne znam. Mislim da je Anic - Silicev bio, s lingvistickoga stajalista, kvalitetniji."

S nestrpljenjem se ocekivalo kako ce reagirati akademici, posebno Stjepan Babic, na tekst "Pravopis koji zbunjuje" u Republici, te na intervju u Globusu koji je redakcija gromoglasno naslovila "Hrvatski pravopis akademika Stjepana Babica, Bozidara Finke i Milana Mogusa tako je los da losijega u nas dosad nije bilo: on cak propisuje da se od sada dzambodzet zove mamutnjak!"

U netom izaslom broju Jezika, casopisa za kulturu hrvatskoga knjizevnog jezika, koji Hrvatsko filolosko drustvo izdaje od 1952. a u cijem je urednistvu akademik Stjepan Babic od 1962., objavljena je njegova rekontra na Pranjkovicevu kontru o "najlosijem pravopisu". Preciznije, objavljen je prvi dio, dvadeset stranica ispunjenih "Nekim objasnjenjima pravila i postupaka u Hrvatskome pravopisu" i cestim usputnim opaskama o Pranjkovicevoj nekompetenciji i beznadnom neznalastvu. Nakon iscrpne analize prigovora (u poglavljima "Prvi prigovor pa - promasaj", "Figurativno izrazavanje - Pranjkovicu napoznanica", "Veliko nerazumijevanje nasih glasova", "Dvoglasnik - zahtjev sinkronije", "Skupina je iza tzv. pokrivenoga r", "Razlikovanje c i c", "Ikavica danas neprihvatljiva", "O tudjim rijecima ili cistunstvu"), akademik Babic zastaje na mjestu koje se odnosi na pravopisni rjecnik koji je, po Pranjkovicu, pun iznenadjenja, jer "preuzima kompetencije normativnog rjecnika".

Braneci svoj pravopis, Babic ne propusta kritizirati drugi, a ne stedi ni svoga oponenta: "Nismo dakle u Hrvatskome pravopisu mogli biti ravnodusni prema nehrvatskim osobinama, kao sto su to bili Anic i Silic u svome Pravopisnome prirucniku hrvatskog ili srpskoga jezika - jer nije on bio 'ili srpski' samo u svome naslovu, nego dobrim dijelom i u svome sadrzaju, a Pranjkovic ga je ipak hvalio i danas ga hvali - nego smo nasli nacin da obiljezimo sto u hrvatskome knjizevnome jeziku ima ili treba imati prednost, a da pri tome nismo nista proglasavali pogrjesnim i umjesto da nas Pranjkovic pohvali za tako dobro rjesenje, on na nas drvlje i kamenje."

Padat ce, ocito, "drvlje i kamenje" i dalje, jer ce nakon drugog Babiceva nastavka Pranjkovic po svoj prilici morati odgovoriti, iako najvjerojatnije ne u Jeziku, nego u Republici gdje je polemika i pocela, a Stjepan Babic je mimo obicaja preselio u casopis kojemu je glavni urednik. Tek ce se vidjeti hoce li ova polemika do kraja iznijeti na vidjelo podzemne konflikte koji dugo tinjaju medju skupinama hrvatskih lingvista i vrlo se rijetko uoblicavaju u bespostedne polemike poput ove. U jednom ranijem intervjuu, upitan upravo o tim manje ili vise prikrivenim sukobima, njihovim protagonistima i posljedicama, prof. Pranjkovic bio je jasan ali impersonalan: "Prirodno je da moj profesor o nekim stvarima misli drugacije od mene. Tako je uvijek bilo i tako ce uvijek biti. Prema tome, takvoj vrsti sukoba ne bih pridavao nikakvu osobitu pozornost, jer je tako u svim strukama i u svim oblastima zivota. I jedan dio tih nasih eventualnih nerazumijevanja proizlazi i odatle. Medjutim, jedan dio proizlazi i iz necega o cemu mi nije bas lako govoriti. Naime, doista postoji odredjeni broj medjusobno povezanih ljudi koji jesu pri Akademiji i oko Akademije, ali ne samo tamo. I ta povezanost sama po sebi naravno nije losa. Medjutim, postaje to biti onda kada iz te njihove povezanosti pocinju proizlaziti stvari koje nisu dobre za struku. A ima, nazalost, i takvih stvari. Dogadja se npr. da oni cesto pokrivaju jedan drugoga i onda kada za to nema opravdanja, da neumjesno i pretjerano hvale jedan drugoga i onda kad za to nema osobitoga razloga, da ne prepustaju poslove mladjim ljudima ni onda kada sami znaju da bi te poslove mladji obavili bolje od njih. Itd. Necu nikoga imenovati, ako hoce, neka se sami u ovome prepoznaju. Ja bih samo ponovio da takav dosta zatvoren krug doista postoji i da djelatnost ljudi u tom krugu nije uvijek u interesu struke."

Ocito, doslo je vrijeme "imenovanja" a cini se i "prepoznavanja".

MERI STAJDUHAR