POVODOM JEDNE SKUPSTINSKE DEKLARACIJE

AMNESTIJA ILI AMNEZIJA?

AIM SARAJEVO, 12.01.95. Bosanskohercegovacki parlament izglasao je Deklaraciju o amnestiji upravo onog dana kad je s Grbavice pod kontrolom Karadzicevih snaga upucena granata na tramvaj u kojem je poginula jedna a ranjeno preko 15 osoba.

Da je izglasavanje Deklaracije o amnestiji, zapravo, diktat zapada ovdje se i pretpostavljalo, a istu noc kada je dokument donesen stiglo je i priznanje koje ide u prilog te prepostavke. Ministar u ovdasnjoj Vladi, Hasan Muratovic, u vecernjem dnevniku TV BiH, komentarisuci novi teroristicki napad na sarajevski tramvaj, izjavio je kako je on "govorio Carlu Bildtu da je za takvu deklaraciju prerano i da moze izazvati teroristicke akcije Srba iz okoline Sarajeva". Mada se njegova pretpostavka obistinila, ova je ministrova izjava potvrdila da se ni jedan politicki potez u BiH vise ne povlaci bez inicijative ili direknog odobrenja svjetskih politickih zastupnika, sto potvrdjuje tezu o svojevrsnom protektoratu nad Bosnom.

Jedna od prvih direktiva je ocigledno ona upucena bosanskoj Vladi da izglasa amnestiju, sto bi trebala biti pretpostavka za daljnje razgovore. Skuopstina je izglasala Deklaraciju a na Vladi je da tu politicku odluku pretoci u konkretan zakon. Predlozena amnestija je vrlo siroka i obuhvata sve sto nije ratni zlocin po kriterijumima Medjunarodnog suda za ratne zlocine u HAagu, i naravno djela iz podrucja opsteg kriminaliteta koja nemaju veze s ratom. Dakle, amnestija se zapravo odnosi na sve ucesnike rata, bilo koje vojske, kao i na one koji su izbjegli sluziti u Armiji BiH. Kao takva amnestija je pretpostavka za opste pomirenje, i upravo ona je tacka rizika na kojoj ce se presudjivati buduci oblik organizovanja zivota u Bosni. Po ovoj odluci, ali i nekim drugim aktivnostima i izjavama aktera koji ovdje zastupaju svjetsku zajednicu, da se pretpostaviti njihova odlucnost da uspostave uslove za opste izmirenje na osnovama organizovanja zivota kakav je na ovim prostorima bio prije rata. To se narocito odnosi na dogovore oko Sarajeva, gdje se vrsi veliki pritisak na bosansku Vladu da dodatnim garancijama osigura opstanak Srba i njihovu sigurnost, tumaceci takav cin mogucnoscu rekonstrukcije uajednickog zivota prvo u Sarajevu, a potom i u drugim djelovima BiH po istom uzoru. Upravo zbog toga uslijedila je, mozda i prerano izglasana, odluka o amnestiji. Amnestija je, naravno, bila neophodna, svaki rat se na taj nacin zavrsi, ali zurba da se izglasa tako hitno te pritisak na bosansku Vladu da prva dosese takvu odluku, potvrdjuje pretpostavke da ce se pokusati ici na rekostrukciju Sarajeva sa izrecenih osnova.

Medjutim, postavlja se realno pitanje koliko ce takvo sto biti i moguce? Nakon rata ciji je glavni moto bio grupisanje stanovnistva po etnickim principima na ekskluzivnim teritorijama, i to sredsvtima najgrublje sile i genocida, cini se da bi povratak na predratne modele mogao biti vise stetan nego koristan. Dakako, Muslimani, Srbi i Hrvati na ovim prostorima se moraju izmiriti i zivjeti zajedno jer nemaju druge mogucnosti, ali ce taj zivot zasigurno biti drugaciji od onog predtarnog. U tom smislu amnestija je svakako bila nepohodna, ali se ona mora vrlo brizljivo primjenjivati kako se ne bi desilo da se pretvori u amneziju. Jer, niko politicki mudar ne bi dozvolio da se prebrzo zaboravi sve ono sto se u toku rata odigralo na ovim prostorima. Najmanje na to ima pravo muslimanski narod kao najveca stradalnik ovog rata, aako su prvi izglasali amnestiju. Izmedju oprosta i zaborava tanka je linija, mada se jedno ne moze pretvoriti u drugo zbog dijametralno suprotnih sadrzaja jednog i drugog.

Naravno, neizbjezno je i pitanje nije li medjunarodna zajednica prebukvalno shvatila cetvorogodisnje deklarisanje bosanske Vlade za zajednicki zivot. Postoji, naime, relana opasnost da nerazumjevanje politickih procesa koji se ovdje odigravaju ne izazove nove nesporazume i uspori put u trajni mir i prosperitet. Medjunarodna je zajednica u nekoliko navrata pokazala sklonosti ka losim procjenama ovdasnjih odnosa i bez sumnje i sama snosi dio odgovornosti za mnoge posljedice.

Svakako, ne moze se tvrditi da je amnestija potez koji polucuje negativne posljedice. No, ako njena primjena ne mude pazljivo realizovana, stvarat ce se novi embrion za krvavu Bosnu kakvu obicni gradjani, bez obzira na naciju, sigurno ne zele.

STRAJO KRSMANOVIC