KRIZA U HSLS-u

AIM, ZAGREB, 11.1.1996. Uoci izbornog stranackog kongresa, najavljenog za veljacu, u Hrvatskoj socijalno liberalnoj stranci razbuktala se prava unutarstranacka predizborna kampanja. Nekoliko struja i istaknutih pojedinaca u stranci hvata zalet za borbu za celna mjesta u HSLS-u, koji je s pozicije prve opozicijske stranke, s podrskom biraca od gotovo 20 posto, na proslim izborima osvojio svega 11,5 posto glasova.

Borbu za smjer kojim ce stranka krenuti potaknuo je predsjednik HSLS-a, Drazen Budisa, izjavljujuci da se smatra odgovornim za izborni neuspjeh, te da razmislja o napustanju liderskog mjesta. Napad je zapoceo dvojac Bozo Kovacevic, glavni tajnik i Mladen Vilfan, jedan od cetiri potpredsjednika stranke. Oni su nedavno na sastanku rijeckog ogranka, ostro kritizirali Budisin stil vodjenja stranke.

Zamjerili su Budisi sto je bio neodlucan kad je ranije trebalo rascistiti stranacke nesuglasice. Hijerarhijsku strukturu HSLS-a nazvali su "predsjednickom" i upozorili kako u politici stranke najveci utjecaj ima organ zvan Malo vijece (nesto poput izvrsnog odbora), tijelo cije clanove imenuje predsjednik stranke. "To je metodoloski relikt nedemokraticnosti", zagrmio je Vilfan. Kovacevic je vrh stranke kritizirao i zbog nedosljedne politike na lokalnom nivou.

Sukobi u stranci tinjali su jos prije parlamentarnih izbora. U javnosti je uglavnom operirano tezom o sukobu izmedju "narodnjaka" i "elitista", odnosno clanova vise ili manje "drzavotvornih" - aludiralo se na njihovo razlicito vrednovanje odrednica iz imena stranke: Hrvatska, socijalno i liberalno. Iako su frakcije i osobni sukobi bili vidljivi, Budisa je - smatraju njegovi unutarstranacki kriticari - pustao da se odvijaju, a da on kao predsjednik nije intervenirao i svojim autoritetom odrzao koheziju stranke.

Sukobi su na kraju obicno zavrsavali odlaskom clanova u HDZ. Tako su po odlasku iz HSLS-a clanovi vladajuce stranke postali Damir Zoric, dotad potpredsjednik Zupanijskog doma Sabora, Mate Mestrovic, sin velikog kipara Ivana Mestrovica i predsjednik nekadasnje emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeca, pa Nikola Grabic, splitski gradonacelnik, zatim Josip Roje, rijecki zupan i drugi. Sa sobom su poveli i dosta "obicnih" vijecnika i clanova skupstina. Prelasci su bili praceni konferencijama za novinare koje su odmah nalazile mjesto u udarnim informativnim emisijama na televiziji. Naravno, svjezi prebjezi u HDZ sa strascu preobrazenika su ogovarali dojucerasnje drugove. Nijedna od tih stranackih afera, koje su prema misljenju glavnog tajnika Kovacevica bile izazvane policijsko-spijunskim akcijama HDZ-a, nije bila razrijesena Budisinom odlukom - "sto je stvorilo dojam nesigurnosti oko toga hoce li i drugi ljudi koje je Budisa postavio na vazna stranacka mjesta otici u HDZ".

Otpadnici su kolegama najcesce pripisivali "istocni grijeh" - nedostatak patriotizma. Grupa vijecnika zagrebacke gradske skupstine predvodjena Ivanom Bozicevicem, otkrila je kako je jos krajem 1993. godine Goran Granic, istaknuti clan HSLS-a, brat ministra vanjskih poslova Mate Granica i nesudjeni zagrebacki gradonacelnik, napravio plan za destabilizaciju politicke scene koja je trebala rezultirati prijevremenim izborima. Plan pod imenom "Lisica" trebao je poljuljati vlast HDZ-a u trenutku kad je bjesnio hrvatsko-muslimanski rat u BiH. Iako plan nikad nije bio prihvacen u tijelima stranke, HDZ-u je posluzio da sada, u tekucem politickom sukobu oko preuzimanja vlasti u Zagrebu, posluzi kao motiv za odbijanje Granica da preuzme mjesto gradonacelnika.

Odsustvo Budisine odlucnosti doslo je do izrazaja i kod krize vlasti u Rijeci zbog koje je umalo dosao u pitanje i zajednicki nastup opozicije na izborima. Naime, u Rijeci je glasovima liberalnih vijecnika smijenjen gradonacelnik Slavko Linic, socijaldemokrat, clan SDP-a, upravo u vrijeme kad su na drzavnoj razini HSLS, SDP i ostale opozicijske stranke dogovarale zajednicki, antihadezeovski izborni nastup. Tako da su iznimno u rijeckoj izbornoj jedinici nastupili kandidati HSLS-a i SDP-a, dok su drugdje sve opozicijske stranke nastupale isticuci zajednicke kandidate. Pobijedio je clan SDP-a, bas Slavko Linic, koji se kasnije, kad je ipak postignut novi sporazum, vratio i na mjesto prvog covjeka Rijeke.

Sve zajedno je doprinijelo da HSLS s oko 20 posto glasova osvojenih 1992. godine na parlamentarnim, i 1993. na lokalnim izborima, padne na sadasnjih 11,5 posto. Osvojivsi jos nekoliko saborskim mandata u izbornim jedinicama liberali su ostali znacajna opozicijska stranka, ali s prilicno poljuljanim samopouzdanjem. Vjerojatno je i zbog toga Budisa odbio sjesti na mjesto zagrebackog gradonacelnika, kako bi po modelu Chirac-Mitterrand izazvao Tudjmana na predsjednickim izborima koji se u redovnom roku trebaju odrzati 1997.

Postizborne optuzbe Vilfana i Kovacevica - koje u posljednje vrijeme objavljuju u brojnim intervjuima u gotovo svim novinama

• uz kritiku Budisine neodlucnosti, usmjerene su - doduse, pomalo kontradiktorno - i prema njegovom samostalnom sastavljanju izborne liste. Zamjerili su mu da je istaknute clanove stavio nisko na listu, pa tako Goran Granic, Mladen Vilfan ili Goranko Fizulic, poduzetnik, osnivac i financijer stranke, zbog osvojenih samo 11,5 posto glasova, uopce nisu usli u Sabor. Kovacevic je primjerice ocijenio da je stranacka izborna lista pokazala da se Budisa ubuduce nece oslanjati na ljude koji su mu bili lojalni posljednjih godina. Budisa je potom parirao informacijom da istaknuti clanovi stranke nisu zeljeli testirati svoj rejting u izbornim jedinicama - bojeci se poraza - pa su se gurali na udobnija mjesta na stranackoj listi.

Najzesci javni protivnici Budise, Vilfan i Kovacevic, ipak isticu kako se na iducem stranackom kongresu nece sami kandidirati za predsjednicko mjesto u HSLS-u. Sam Budisa je kao najpozeljnijeg kandidata za svog zamjenika odredio Jozu Radosa, jednog od cetiri potpredsjedika stranke, mirnog i upornog politicara, doduse pomalo sivog imidza nalik na Johna Mayora. On bi mogao biti dovoljno prihvatljiv kandidat da zadovolji zelju za promjenom s obje strane. Kao drugi potencijalni nasljednik spominje se i Zlatko Kramaric, gradonacelnik Osijeka, a u igri je i ime Vlade Gotovca, Vladimira Primorca itd.

Ipak, i pored teskih rijeci javno izrecenih, i Budisine najave da ce na kongresu inzistirati na potpunom rasciscavanju situacije, strane u sadasnjem stranackom sukobu ne zele totalni rascjep. I pored svih razmimoilazenja, iz objavljenih izjava i razgovora izbija zelja da se sacuva HSLS - svi naime tvrde da svoje akcije poduzimaju kako bi stranka ponovo ojacala, rijesila organizacijske probleme i krenula u borbu za povratak starih pozicija. I Budisa i njegovi oponenti zato rado u obranu temeljne pozicije svoje stranke isticu cinjenicu da je HSLS sa svojih 11,5 posto, medju najuspjesnijim evropskim liberalnim strankama.

U Hrvatskoj HSLS vjerojatno jos dugo vremena nece biti smatran potencijalnom zamjenom za HDZ, u poziciji njegovog najopasnijeg konkurenta i potencijalnog smjenjivaca s vlasti - takve su ocjene dugo stizale iz samog HSLS-a, ali ce ostati dovoljno jakom strankom da bude nezaobilazni faktor u svim politickim kombinacijama.

IGOR VUKIC