IZETBEGOVIC VS. DJED MRAZ I PROMILI

BLECCI SE KREVELJE I LOCU

AIM SARAJEVO, 3.01.96. U turobnoj i krvavoj Bosni malo se tko i malo cemu veselio protekle tri i pol godine. Istinski tracak nade u sretnije sutra, zvan Daytonski sporazum, pobudio je iskonsku ljudsku zelju za smjehom, opustanjem, druzenjem i veseljem. Bosanci i Hercegovci tako su docekali prvu poratnu Novu godinu s poljupcima i vjerom u mir. Veselili su se kao milijuni zemljana sirom planete. Njihovo veselje snimile su TV kamere. No...

Gospodin Alija Izetbegovic je ljut! Gospodin Alija Izetbegovic je konsterniran slavljem Sarajlija, Tuzlaka, Mostaraca, Zenicana!? Gospodin Alija Izetbegovic tvrdi da su se to "bezdusnici nalokali i kreveljili pred kamerama"! Upravo tako i tim rjecnikom obratio se A. Izetbegovic otvorenim pismom urednicima drzavne RTV BiH. U pismu, za koje tvrdi da je njegov osobni stav - dakle ne predsjednika Stranke demokratske akcije ili Predsjednistva BiH, vec umirovljenika koji je glasovima Muslimana, Srba i Hrvata postao to sto jeste - Izetbegovic veli:

"S osjecanjem neprijatnosti gledao sam sinocnji Dnevnik i neke scene za koje vi kazete da prikazuju kako je docekana nova godina u Bosni. Mislim da je ogromna vecina nasih ljudi, posebice boraca, osjecala istu vrstu potistenosti nakon te emisije. Pitali su gdje to oni zapravo zive".

No, odmah nakon vlastite konstatacije kako on samo "misli" da "velika vecina" gradjana BiH dijeli njegova razmisljanja, gospodin Izetbegovic se ocito sjetio da narod i ne smije drugcije misliti nego onako kako vodja zamisli. Manirom svih totalitaristickih lidera koji u svakom trenutku znaju sto im narod misli (valjda pogledavajuci u ogledalo) gospodin Izetbegovic apotekarskom preciznoscu na brzinu sracuna koliko u drzavi ima poslusnih, a koliko neposlusnih podanika. Pa veli:

"To sto vi prikazujete kao narodni docek nove godine u strvari je docek koji je sebi priredila manjina, u svakom slucaju ne vise od jednog promila ljudi u nasoj sredini. Sta je sa ostalih 99,9 posto nasih gradjana?"

Nakon ove vladarske matematike ad hoc, slijedi doza patriotizma i patetike jer nitko normalan ne moze bilo sto prigovoriti onom tko osjeca bol zbog nebrojenih zivota ostavljenih na tlu Bosne ili milijuna raseljenih i prognanih gradjana:

"Ako su uopce i proslavili docek nove godine, ako su imali prilike i volje za to, ucinili su to skromno i na nacin koji nece povrijediti osjecaje tisuca ljudi koji su izgubili svoje drage i svoje domove".

No, tesko je vjerovati da ce ikom od milijun ozaloscenih Bosanaca i Hercegovaca odjednom biti lakse ako se gospodin Izetbegovic uozbilji i naredi svim podanicima da prestanu s ludorijama. Ako bi time vratili poginule, vjerojatno bi vecina Bosanaca i Hercegovaca pristala da se nikada vise ne nasmije. No, pomoc razaloscenoj Bosni ne pruza se gestikulacijom. Uz funkciju predsjednika Predsjednistva BiH (koju obnasa, evo, vec punih pet godina), gospodin Izetbegovic ima sasma drukcije i svrsishodnije mogucnosti da pomogne ozaloscene i vrati izbjegle u njihove domove. Ali, njega, naprotiv, brinu "bezdusnici koji se krevelje" i urednici na RTV (za koju se do sada smatrao da ju u potpunosti kontrolira) koji to emitiraju:

"Samo jedan mali broj drskih i bezdusnih pojedinaca usudio se da se, dok su jos svjeze humke i rane, naloce i krevelji pred kamerama, kao da se nista nije dogodilo. I vi, urednici Radija i Televizije imate svoj udio odgovornosti. Prikazali ste i popratili sve to bez komentara, a utisak je i sa odobravanjem".

Nakon utvrdjivanja novinarske odgovornosti, ali jos uvijek bez izricanja sankcija, gospodin Izetbegovic prelazi u srz stvari: islamom inkriminiran alkohol. Uz njega ce predsjednik Predsjednistva BiH pomenuti i jos pokoji "zapadnjacki porok" kojeg u najludjoj noci kamere drzavne RTV zasigurno nisu zabiljezile. Jos manje emitirale, ali nek se zna:

"Mi jesmo evropska zemlja, ali to ne znaci da trebamo sirom otvoriti vrata svim evropskim porocima: alkoholu, pornografiji, drogi i raspojasanosti svake vrste. Ugledat cemo se na evropsku poslovnost, tacnost, radinost, smisao za organizaciju, ali necemo slijediti Evropu i Ameriku u svim njihovim adetima (adet - turski naziv za bosansku rijec obicaj, op. a.) bez kriterija i mjere."

E, sad, gospodin Izetbegovic tvrdi i kako je Djed Mraz (ona ista vesela figura koja je desetljecima najmladjim Bosancima i Hercegovcima svih nacija donosila novogodisnje poklone) stran, kako veli, nasem narodu!? Ako debeljuskasta dobrocudna bajka s crvenom kapicom i dugom bijelom bradom nije zalazila u kucu Izetbegovica, ona je dakle od danas svima nama strana! Gospodin Izetbegovic stoga s pravom moli "da nam ne namecete nikakve 'deda mrazove' i druge simbole strane nasem narodu", a potom velikodusno dozvoljava, kako to samo velike vodje umiju, da ih "svako zadrzi za sebe, kod svojih kuca, ako bas zeli".

U zavrsnici svog otvorenog pisma gospodin Izetbegovic podsjeca RTV djelatnike kako je "televizija javna institucija, a nas narod nije vise blecak (blecak - ulicni sleng, a znaci maloumna osoba, op. a.) koji se dade vuci za nos". Mada je ustvrdio kako "mi necemo posegnuti za cenzurama i zabranama" (ostaje nejasno sto ovo "mi" znaci u pismu koje izrazava neciji osobni stav), gospodin Izetbegovic obecava kako ce se - dakle tamo neki Oni - "pobrinuti da narod s prezirom odbije razlicite sumnjive vrijednosti koje mu u ime kulture i slobode, u stvari lazne kulture i slobode, pokusavaju nametnuti".

Naposljetku, sto drugo nego pozeljeti svim Bosancima i Hercegovcima - onim "dobrima", onim od jednog promila "neposlusnih", ali i onima s promilima u krvi - vise srece u novoj '96. Gdje god da su...

DRAZENA PERANIC