HAJDE DA SE VOLIMO, DRUGI PUT
AIM, ZAGREB, 29.12.1995. Nakon nasukavanja HDZ-a na lokalnim izborima u Zagrebu, poceli su kruziti vicevi o "nepokorenom gradu" i "gradu heroju". Stosevi su aludirali koliko na brodolom svevladajucih toliko na pompozni povratak do jucer omrazenog Racanovog SDP-a, a Zagreb se jos jednom pokazao indikatorom nastupajucih zbivanja u cijeloj zemlji. Velegradski dogadjaji u pop glazi posljednjeg mjeseca prosle godine takodjer su dali naslutiti buduce trendove, vrlo bliske s politickima.
Nakon potpisivanja Daytonskih (ne)sporazuma - sto tko mislio o njima - doslo je ipak do stanovitog opustanja ventila u ljudi. U samo pet godina nezgrapne vladavine, njih je nacionalizam uspio "udaviti" koliko komunizam za pedeset ljeta. Ljudi se ponovo vracaju proslosti i uvidjaju da nekad sve nije bilo tako lose kao sto tvrdi agit-propovski monstrum hrvatske kratkovidnice s Prisavlja.
Pocetkom mjeseca, gotovo sablasno su se u trgovinama Croatia Recordsa (ex-Jugotona) pojavile ulaznice za jos jedan ljubljanski koncert Djordja Balasevica. Vidljivo dirnut prigovorima, direktor ove kuce Miroslav Lilic lucidno je zakukao: "Pa sto hocete, njegova majka je Hrvatica!". Onda su dosli "Leb i sol" te odrzali dva "cirkuska" nastupa u "Lisinskom" od 18.30 i 23.00 sati koje je lucidno najavio Drazen Vrdoljak. Dobar dio publike sastojao se od onih koji su dosli iz cistog nostalgicarskog sentimenta i njih dakako nije bilo tesko baciti u delirij. Iste veceri, Elvis J. Kurtovic i Sejo Sexon nakrcali su obnovljeni Lapidarij u jos jednom od niza trijumfalnih hrvatskih koncerata, cemu je doprinjela izvanredna prodaja video kaseta "Top liste nadrealista".
Medjutim, najvecu buku od svega, gotovo merljivu s onom izbornom ili daytonskom, nije izazvao neki koncert, vec jedan obicni novinski feljton. Poznati istrazivacki feljtonist Darko Hudelist objavio je u "Globusu" (hej, "Globusu") dva nastavka gdje tvrdi kako su hrvatski danceri presvuceni narodnjaci, kako se Hrvatska vojska davi u srbofolku i kako je pitanje dana kad ce Brena i Dragana opet marsirati Zagrebom. Hudelist je takodjer iznio i tocne cifre za potkupljivanje glazbenih novinara i radio i TV urednika o cijoj se korumpiranosti do sada samo saputalo. Naravno, sve to izazvalo je poslovicno neodgojene reakcije kroatopurista koji su zaboravili kako je zabranjeno voce najsladje te da cak i ljudi koji nikad nisu "sisali" narodnjake, nakon pet godina ispiranja mozga navodno cisto hrvatskom tamburicom, slagerima i danceom, danas vole potegnuti dobru "cirilicu" zacinjenu posudjenom sljivom sa do jucer okupiranog teritorija.
Najveca eksplozija nostalgije u mlade rokerske populacije zbila se na trecem koncertu Fiju-briju u prepunjenom velikom Domu sportova. Do ove godine noseci predznak "alter" Fiju-briju se pretvorio u "tribute to oldies but goldies" i tako uprizorio nostalgicarski svjetonazor vecine ovdasnjih novinara, muzicara i promotera. Ipak, koliko god je ceznja za prosloscu politicki intrigantna, za nastupajuce mlade snage ona lako moze biti pogubna. Svjetski trendovi i napredak za te ljude koi bi trebali biti stanovita avangarda su "spansko selo", pa stoga vec godinama imamo skupine koje zvuce kao karaoke Partibrejkers, karaoke EKV i karaoke Bijelo Dugme i opcenito bandove koji zvuce kao sovjetski sastavi s proslave nove 1970. godine.
Situacija je tesko usporediva s onom u npr. Britaniji, ali dok se tamo svake godine pojavljuju sjajni mladi izvodjaci kojima je 19 godina, u nas gotovo nema popularne grupe ispod tridesete! Zasluga u tome pripada manje klincima nego onima koji ih uce kako je vrhunac "modernog rocka" novi album ocvalih Stonesa, ili kako je punk umro s (konacno) umirovljenim Ramonesima.
U grupu "staraca" koji su zadovoljili na Fiju-briju ubrajaju se obnovljeni Buldozeri, iako im nije bilo previse jasno zasto su se reaktivirali, kao ni klincima koji nemaju pojma o njima, a svakako su se iskazali Rundek i prijateli koji cak uspijevaju napisati i zanimljive nove stvari. Trajnost svoje muzike pokazali su i Parafi koji nastupaju s pjesmama s apsolutno legendarnog albuma "A dan je tako lijepo poceo" kao i Elvis & Sejo koji su ponovo otkrili staru istinu: jebes koncert koji Bosance nema. Najvecu euforiju izazvao je njihov saljivi cover Bregovicevog "Bosanca", dok se Boris Leiner totalno isprovaljivao s necim sto bi se trebalo zvati Azrom, kao i adult orijentirani Pero Lovsin sa tzv. Pankrtima (u biti Vitezima).
Sala-skupine poput Pips, Chips & Videoclips ("Dinamo ja volim") i Hladno Pivo opet su iskazale osrednji potencijal i tek povremenu duhovitost, a Psihomodo Pop godinama im sasvim prirodjenu ne osobitu inteligenciju, jeftinocu i nejverojatno usavrsenu sposobnost unistavanja rock klasika. Let 3 i Laufer isto su daleko od bilo cega sto mozemo nazvati "novim" i inspirativnim za ponuditi, ali oni barem mogu nositi zastavu onih koji kako-tako unapredjuju hrvatski mainstream. Jos jedni punk metuzalemi - Termiti - stavili su bezizrazajnu tocku na ovu peterosatnu priredbu na kojoj su se neki novi klinci morali pojaviti sve i kad nista ne bi valjali (po maniru Reading i Lollapalooza festivala).
Sto se tice ponovnog kulturnog spajanja do jucer - a mozda i do sutra, prekosutra opet - zaracenih naroda i narodnosti vazne su dvije stvari. Prvo, ako ce nam obnovljeno rock sudaranje voditi isti oni koji su nam proteklih godina prodavali nacional- socijalisticku spiku (citaj: novinari), onda jao nama opet! Drugo, ako ce oni koji budu probijali led biti iskljucivo ostarjeli glazbenici koji su vrhunce dosegli u ranim 80-tim, tada ce sve opet biti jedno veliko sranje.
Nije istina da mladih stvaralaca nema. Oni su samo sputani zahrdjalom medijskom/diskografskom politikom otromboljenih nostalgicara pred cijim ocima plesu samo veliki novcani iznosi. Sa zdravokapitalisticke, trzisne strane to mozda i ne bi bilo lose, medjutim, pravi kapitalizam za nas je jos daleki (americki) san.
Kao sto pravog mira izmedju novonastalih ex-Yu zemalja nece biti dok ne nastupe potpuno novi politicari, tako nece biti ni kulturne komunikacije dok ne dodju potpuno novi umjetnici i novinari. I to bez obzira na duznosnike/funkcionere, jer politicari su uvijek niza bica, zapamtite. Ako je na svijetu mjesto bilo kakvom apartheidu, onda neka to bude onaj prema politicarima.
Ovo je bila sala. A mozda i nije.
PETAR GLODIC