KATOLICKA CRKVA I HRVATSKA DRZAVA

AIM, ZAGREB, 22.12.1995. Ovih dana iz krugova Katolicke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dolaze ostra reagiranja na sporazum iz Daytona i Pariza. Kritike su jedva nesto ublazene tim sto se svi slazu da je sporazum "doprinos miru", jer se taj mir smatra nepravednim. "Mnogi vide da nepravde njima nanesene nisu ispravljene, dapace da je zlocin nagradjen" - porucuje Stalno vijece Hrvatske biskupske konferencije.

HBK posebno podvlaci da je zamro crkveni zivot u "dijelu djakovacke i srijemske biskupije", te dijelu BiH gdje "biskupi, svecenici i vjernici ne mogu do sada doci, a znaju da je sve njihovo poruseno". Ovako sroceno, saopcenje HBK doima se samo kao poziv potpisnicima mirovnog sporazuma da ispostuju ono sto su dogovorili, a briga za stradalnike rata ogranicava se na pripadnike svoje konfesije. Nasuprot tome, Uprava franjevacke provincije Bosne srebrene izrijekom osudjuje "izgon Hrvata, ali i drugih naroda", te optuzuje "sluzbene politike svih triju naroda" zbog "manipulacije narodom za uskogrudne ambicije autokratskih politika".

Franjevci izjavljuju da se ne mire s takvim stanjem i upucuju svojevrsni izazov potpisnicima sporazuma: "Mi bosanski franjevci svima objavljujemo svoje, od pocetka nepromjenjeno, stajaliste da ostajemo u Bosni, da se vracamo onamo odakle smo protjerani, da ne idemo na nicije ponudjene prostore, te pozivamo hrvatski puk Bosne da nas u tome postupno, ali ustrajno slijedi". Nedugo prije, buknula je polemicka iskra u kojoj je jasno naznacena i adresa na koju crkvene optuzbe idu. Banjalucki biskup Franjo Komarica uputio je otvoreno pismo Ivanu Milasu, jednom od ljudi najveceg Tudjmanovog povjerenja, da ne odmaze bosansko- hercegovackim Hrvatima, ako im vec na zeli pomoci. Povod je bio Milasova tvrdnja da je etnicka razdioba kakva sada postoji u BiH dio razumljive zelje ljudi da zive sa svojim narodom i pod svojom vlascu.

Komarica je istih dana uputio i ostre proteste zbog palezi i pljacki Hrvatske vojske u Mrkonjic Gradu i Sipovu (koji se uskoro vracaju pod vlast srpskog "entiteta"), ocito stavljajuci na dusu odgovornima za to da namjerno otezavaju ionako tezak polozaj malog broja Hrvata koji su ostali na podrucjima gdje nema hrvatskog grba i zastave. Ovim su odnosi crkvene i drzavne hijerarhije dostigli vjerojatno najnizu tocku od pada komunizma, sto dobiva posebnu tezinu zna li se da je HDZ, vladajuca stranka u Hrvatskoj (i prakticki jedina hrvatska stranka u BiH) uzivala znatnu, po svemu sudeci i presudnu podrsku Katolicke crkve kada je prije pet godina osvojila vlast. Crkva je tadasnje promjene docekala s reputacijom najzilavije i najbolje organizirane opozicije komunistickoj vlasti, i premda su odnosi medju njima posljednjim godina bili u znaku posve srdacnog podnosenja, nije bilo nimalo dvoumljenja kako ce se ona orpedjeliti.

Prema kasnijem tumacenju crkvenih ljudi, Crkva je optirala ne za HDZ, nego za samostalnu hrvatsku drzavu, u kojoj ateizam vise nece biti sluzbena drzavna ideologija. Ova druga tvrdnja o prethodnoj vlasti prilicno je pausalna i pretjerana - ateizam je stvarno prozimao cijeli javni zivot, ali nije bio "sluzbena" ideologija - i dojam je da se to govorilo manje da se ocrni staru, a vise da se obaveze novu vlast. Ova je stvarno i pozurila da zbrise sve tragove ateisticke "torture" svojih prethodnika, a nije se libila srusiti ni neke dokazane standarde sekularizma. Crkva je preplavila medije, u skole je uvedena "fakultativna" vjerska nastava, koja je cesto samo drugo ime za obavezni katolicki vjeronauk, vladajuci ljudi pohrlili su u crkve i na crkvene svecanosti, a crkveni na drzavne svetkovine (ukljucujuci najbanalnije, kao sto su otvaranja novih uredskih prostorija, posta, trgovina, cak i klaonica). Kruna te obostrane opijenosti je podizanje memorijalnog crkvenog zdanja Majke Slobode, kojeg su zajednickim pokroviteljstvom "poskropili" predsjednik drzave Franjo Tudjman i zagrebacki nadbiskup, kardinal Franjo Kuharic.

No, odluka o ovoj zajednickoj "investiciji" - koja se financira dragovoljnim uplacivanjem milodara, ali se uplatnice distibuiraju uz pomoc adresara sluzbe unutrasnjih poslova - dolazi u vrijeme kada su odnosi izmedju dviju strana u silaznoj putanji. Prvi znakovi klonulosti zapravo su se uocili vec dvije-tri godine poslije izbora, jer se vidjelo da nova vlast ipak ne moze ispuniti bas sva ocekivanja Crkve. Prva nezadovoljstva izazvalo je to sto drzava nije bila spremna vratiti Crkvi velika dobra nacionalizirana za komunisticke vlasti, jer bi to bio presedan i za brojne necrkvene vlasnike, sto se izbjegava sve do danas. Nove vlasti pokazale su k tome ambiciju da Katolickoj crkvi osiguraju ekskluzivni status medju ostalim vjerskim zajednicama, namjeravajuci uvesti cenzus broja vjernika potrebnih da bi se registriralo njihovu djelatnost. Kaptolska hijerarhija Crkve nije to smjela prihvatiti, barem ne javno, jer bi mogla biti optuzena za saucesnistvo u stvaranju "katolicke drzave". Iz istog razloga, uskoro su zaredale i primjedbe zbog banalizacije vjere u medijima, preimenovanja "komunistickog" Djeda Mraza u "katolickog" Djeda Bozicnjaka itd.

Te suprotnosti ipak nisu sasvim izlazile na vidjelo, ni dobijale vece odjeke, dok je trajao rat u Hrvatskoj, jer su vlast i Crkva bile sasvim suglasne oko njegove definicije, tj. tko je u njemu napadac a tko zrtva. Ali, cim se rat primakao kraju, razlike su se eksponencijalno ispoljile, pa je Crkva postala jedan od glasnih kriticara bahate rastrosnosti vlasti, pretjeranih socijalnih raslojavanja itd. Prvi put su se cule i kritike na nacin na koji se u praksi provodi projekt nacionalne drzave, pa su istaknuti crkveni ljudi istupili, na javnim tribinama, u novinama i drugdje, protiv nacionalisticke iskljucivosti i antisrpske mrznje, a kardinal Kuharic pisao je prosvjedna pisma vlastima zbog nasilnih delozacija iz vojnih stanova.

Vrlo je uvjerljiva pretpostavka, koja se cuje i od nekih crkvenih ljudi, da su ovakvi istupi najvise motivirani cestim ukazivanjem pape Ivana Pavla II na pogubnost "pretjeranog nacionalizma", a tvrdi se da je poglavar Katolicke crkve i izravno utjecao na kardinala Kuharica da bude kriticniji prema hrvatskim vlastima. No, najjasnije se Papin angazman ipak vidio prilikom njegovog posjeta Hrvatskoj, u jesen 1994., koji ce ostati posebno zapamcen po njegovoj metafori o dvije rijeke: Savi, koja povezuje narode bivse Jugoslavije, i Dunavu, koji povezuje sve njih zajedno s Evropom. Ipak, vec tada su se cule sumnje da ove smione rijeci nece moci donijeti senzacionalan preokret.

Nepunih godinu dana poslije to se i obistinilo, kada je doslo do oruzane intervencije Hrvatske vojske u "Krajini". Hijerarhija Katolicke crkve spremno je prihvatila sluzbeni stav da vlasti nisu nimalo krive za masovno iseljenje srpskog stanovnistva, i da je poziv sto mu ga je Tudjman uputio da ostane sasvim dovoljan dokaz za to. Neko se vrijeme tvrdilo i da poslije vojne akcije nije bilo palezi, pljacki, ubojstava, jer su i vlasti tvrdile tako, a tek zatim Crkva je, ne suvise odresito, osudila te zlocine.

Ovaj novi drzavno-crkveni konsenzus narusen je poslije daytonsko- pariskog sporazuma, kada je Crkva zauzela hladan stav prema vlastima, tereteci ih da nisu zastitile interese katolickog stanovnistva na svim prostorima gdje je zivjelo. No, Crkva ni ovaj put nije izbjegla da bude galvanizirana interesom samo "svoje" drzave i nacije, jer je izostao zahtjev za povratak svih, ne samo katolickih prognanika. Izuzetak su, vidjeli smo, napravili samo bosanski franjevci i biskup Komarica.

MARINKO CULIC