TUDjMAN DRIBLA BULATOVICA
Muke oko Prevlake
"Nasuka se Momir Haski/ na Prevlaku, na prag naski" - ponovo se pjeva po Crnoj Gori. Pjesma koju su namjenski komponovali srpski patrioti u pohodu, organizovanom (sestog oktobra 1992.godine) pred kasarnom na Prevlaci, bezuspjesno pokusavajuci da sprijece povlacenja jugo-vojske u skladu sa sporazumom Cosic-Tudjman. Naaime, ono sto je crnogorski predsjednik Momir Bulatovic slavodobitno najavio nakon pregovora u Dejtonu, a vezano za dobijanje Prevlake u posjed SRJ, ipak se nije dogodilo. U Parizu, gdje je po Bulatovicevom obecanju naciji, trebalo doci do potpisivanja ugovora o trojnoj razmjeni teritorija (RH-RS-SRJ) cime bi "kljucevi Boke" dospjeli u crnogrske ruke, problem se iznenada iskomplikovao i Prevlaka je, do daljnjeg, ostala van Crne Gore. Pritjeran uza zid zbog nespunjenog obecanja, presjednik Bulatovic se pravdao opoziciji i biracima da je za sve kriv gospon Tudjmna, koji nije odrzao rijec datu u Dejtonu, vec je zbog "svojih unutrasnjih problema" izbjegao da potpise vec dogovoreno. Bulatovic je, dodao, kako ima razumijevanja za potrebu hrvatskog predsjednika da za darivanje Prevlake priceka pogodan momenat, ali je i zaprijetio da "nece biti medjusobnog priznanja SRJ i RH dok se ne razrijesi sporni set pitanja, medju kojima je i Prevlaka". Prvaci Narodne stranke koji su najcesce prozivali Bulatovica zbog problema Prevalke i ovog puta nijesu imali milosti. Njegovo naivno vjerovanje u Tudjmanovu datu rijeci, narodnjaci su uzeli kao dokaz da je crnogorski predsjednik bio autsajder u Dejtonu. "Jer, da je ucestvovao", kaze se u saopstenju Narodne stranke, "znao bi da ce se u Parizu obostrano priznati SR Jugoslavija i Bosna i Hercegovina, cime se gubi cak i pravna mogucnost da se o takvoj razmjeni i razgovara".
I dok predsjednik Bulatovic crnogorsku javnost, i poslije
Pariza, drzi u nadi da ce dobiti Prevlaku, izjavljujuci da nije
"imao utisak da Republika Hrvatska zeli da porekne ono na sta je
pristala, vec trazi put", hrvatski predsjednik Tudjman je bio kategorican.
"Sada je teritorija sjeverno od Dubrovnika ionako dio Federacije
BiH, pa se ne moze zamijeniti". On je, naime, objelodanio
hrvatski stav: prvo medjusobno priznanje u avnojevskim granicama,
pa pregovori ili medjunarodna arbitraza o razgranicenju.Inace,
hrvatski celnici upozoravali su ovih dana da bi o eventualnoj
promjeni u zoni Prevlake, za Hrvatsku najjuznije granicne tacke,
odlucivao Sabor dvotrecinskom vecinom i gradjani - referendumom.
A kakav bi ishod toga bio, moze se pouzdano prognozirati ako se
zna da samo sest odsto gradjana Hrvatske, sudeci po
rezultatima sondaze tamosnjeg javnog mnjenja, dozvoljava
razmjenu "svete hrvatske zemlje" ciji se metar u svijesti
povezuje sa kilometrima Baranje.
Milosevic i Bulatovic to nijesu prihvatili. Oni traze prvo razgranicenje pa medjusobno priznanje. Medjutim, nade predsjednika Bulatovica da ce dobiti Prevlaku ovdasnju javnost mnogo ne griju. I poslije Dejtona gotovo citava opozicija tvrdila je da je Prevlaka izgubljena za Crnu Goru, a kao dokaz pominjali su cinjenicu da se Mornarica Vojske Jugoslavije seli iz Boke. Zna se da je Prevlaka samo bila izgovor za vojnu opsadu citave Dubrovacke regije, a da vecina crnogorskih gradjana (pa ni predsjednik Bulatovic - tvrde "narodnjaci"), dugo nijesu znali za nju, jer su je mijesali sa Prevlakom na tivatskom "Ostrvu cvijeca" gdje je bilo prvo sjediste Srpske pravoslavne crkva. Gradjani se plase da ovo poluostrvo ponovo ne bude instrumentalizovano u necijem drugom interesu, bas kao sto se to dogodilo i oktobra 1991.godine, kada je povod za konavosku operaciju, po objasnjenju tadasnjeg potpredsjednika srpske Vlade Kosutica, dato britanskoj televiziji, bilo "hrvatsko rusenje dva stara grada - Herceg Novog i Prevlake".
Jos prije Dejtona crnogorski zvanicnici su u nekoliko navrata pominjali mogucnost da se do poluostrva Prevlake dodje nekom komplikovanom trojnom razmjenom teritorija, kad to ratnim pohodom nije, pri cemu je kao kljucni ekvivalent za "vrh Prevlake", "podrucje Prevlake", "sire podrucje Prevlake", pominjano "dubrovacko zaledje", iz kojega Vucurevicevi "oslobodioci" imaju na dometu Dubrovnik. Tek tada bi se hercegovacki Srbi i Crnogorci dogovorili o statusu ovog poluostrva. Najvece uznemirenje u javnosti, medjutim, i tada i sada, izazvala je cinjenica da svaki put kada je predsjednik Bulatovic govorio da je "stvar povoljno rijesena" za Crnu Goru, demantovao ga je njegov prijatelj iz Trebinja, Bozidar Vucurevic, gazda "srpske Hercegovine". Tako, kada je Bulatovic (septembra 1993.godine, na talasima Radija Crne Gore), rekao da problem Prevlake u sklopu normalizacije odnosa izmedju SRJ i Republike Hrvatske "apsolutno nije sporno pitanje", da postoji spremnost da se "u okviru strateske dubine Dubrovnika ovaj problem razrijesi putem razmjene teritorija izmedju Republike Srpske i Republike Hrvatske" a tek potom bi se "Republika Srpska i Republika Crna Gora sporazumjele da se Prevlaka vrati u sastav Crne Gore", Vucurevic je pominjao drugu racunicu. U intervjuu novosadskom "Svetu", Vucurevic je porucio svima koji ga uzimaju za ozbiljno: "Ako damo neku teritoriju, hocemo da dobijemo teritoriju koja ce biti iskljucivo u srpskom posjedu. Cija je sada, nije bitno. Ima li Crna Gora pretenzije na Prevlaku, vidjecemo, ali ako napravimo neku zamjenu sa Hrvatima, mi necemo nikakvo zajednicko vlasnistvo sa Crnogorcima. Ni na Prevlaci, ni na nekom predjelu zapadno od Prevlake". "Prevlaka je nasa", ponovio je ovaj Trebinjac i poslije Dejtona. "Hercegovina zalaze dobar dio svoje teritorije za izlazak na more, ukljucujuci i Prevlaku, sto znaci da ovoga puta Hercegovina treba da otkupi Prevlaku. E sad, da li ce ona biti dijelom Crne Gore, dijelom Republike Srpske, ajde da to ne zaostravamo. Mislim da srpski narod mora imati jedinstvene interese. Kad se govori cija je Prevlaka, ona, u stvari, pripada Republici Srpskoj, a lako cemo ako jesmo ljudi po onoj Njegosevoj. Mislim da tu ne smije biti nijedne varnice: Prevlaka je nasa. Kad kazem nasa - Prevlaka je srpskog naroda, a da li ce to biti dijelom Crne Gore ili sasvim Crne Gore ili sasvim Republike Srpske, valjda o tome nemamo pravo da se sporimo" - kazao je Vucurevic dopisniku Radija BBC.
Ne samo Vucurevic, nego Karadzic, Krajisnik, Plavsicka, pokazivali su velike apetite za morskom obalom. Pominjali su da su za nekih dvadesetak kilometara obale, spremni obaviti trampu sa Hrvatima. Ponuda je jedno vrijeme bila:za siri pojas oko Neuma, koji su tada kontrolisale srpske snage, trazen je izlaz na more - pojas od Debelog brijega do Cavtata. Ubrzo se pokazalo da se radi o pustim snovima, jer je HVO sve to stavio pod kontrolu. Ne samo to, vec i dobro parce Popovog polja u zaledju Dubrovnika, pa je i to, uoci i nakon Dejtona, otpalo kao srpski adut. Sudeci po mapi teritorijalne podjele Bosne potpisane u Parizu, jasno se vidi da je dubrovacko zaledje obezbijedjeno - pripalo je hrvatskom entitetu u BiH, pa je svima bilo jasno, osim, kako ispade, mudrom predsjedniku Bulatovicu, da Tudjman nece mijenjati svoje za svoje i da ce za Prevlaku traziti dodatne teritorijalne ustupke.
S druge strane, u okolnostima oskudnih informacija, logicno se nametalo pitanje: ako bosanski Srbi za "stratesku dubinu Dubrovnika" dobiju samo Prevlaku od Hrvatske, gdje ce onda traziti izlaz na more? Nece, valjda, preko Herceg Novog, tamo gdje je BiH nekad taj izlaz imala. Cinjenica je da je tek 1949.godine, dogovorom izmedju lidera BiH Djura Pucara i Avda Huma, i crnogorskog celnika Blaza Jovanovica, u prisustvu Josipa Broza i Vladimira Bakarica, bosanska teritorija Sutorina, Igalo i Njivice ustupljena Crnoj Gori. Bosna je, zauzvrat, dobila crnogorsku teritoriju istocno od rijeke Sutjeske, Maglic, Krusevo i Vucevo. Posto se ispostavilo da ne bas prostorna Prevlaka nije pogodna za toliko 'slobodnih izlaza na more', Bulatovic je u podrucje Prevlake ukljucio Vitaljinu, Molunat i Popovice, zaboravljajuci na svoje nesluzbeno priznanje teritorijalne cjelokupnosti Hrvatske.
Pa, ipak, u Dejtonu se dogovaralo o teritorijalnim prebijanjima! Iz ekspertskog tima je procurilo da je u igri bila formula koju je, septembra 1993.godine, u podgorickoj "Pobjedi", slucajno ili namjerno, provalio Bozidar Vucurevic. On je doslovno kazao: "Postoji trojni sporazum izmedju SRJ, Hrvatske i Republike Srpske da dobijemo dio Konavala, negdje do Grude, i obalu koja bi se sirila u obliku lijevka - od Prevlake do Popovica iza Molunta. Zajedno sa Prevlakom, koja bi pripala Crnoj Gori i Jugoslaviji, radi se o nepuna 23 kilometra te krivudave jadranske obale. Zauzvrat, mi se odricemo Ivanjice, jednog dijela zaledja Dubrovnika i nase teritorije na jos nekim mjestima, sto je vec i ucinjeno".
Pouzdan izvor svjedoci: Milosevic je u ime bosanskih Srba trazio u Dejtonu od Tudjmana izlaz na more u pojasu od postojece granice, rta Kobila do Popovica iza Molunta, kao i vezu sa morem, koridor preko Konavala, uz granicu sa Crnom Gorom do Zubca. Nudio je u zamjenu dio Popovog polja izmedju Trebinja i Ivanjice. U toj kombinaciji, Prevlaka bi pripala bosanskim Srbima. Kako bi, potom, dospjela u crnogorske ruke? Crna Gora nema cime trgovati, pa je Bulatovic ponudio, za vrh Prevlake, crnogorske koncesije u HE "Trebisnjica". Srbi, svjesni da nemaju nista od te trampe, jer Bilecko jezero ionako istice na bosanskoj strani, a kako im nije do pecanja, predlazu da Crna Gora zadrzi svoj dio jezera i da joj se da Prevlaka. Ali, da ovo poluostrvo i zaliv izmedju Kobile i Prevlake budu u ekonomskoj, i luckoj kontroli bosanskih Srba.
Crnogorski predsjednik, svjestan da Boka vise ne bi bila "nevjesta Jadrana" ako bi njeno djevicanstvo uzeli srpski kranovi i hangari carinske zone na ulazu u Zaliv, da bi Boka i Dubrovnik, koji su jedinstvena kulturna, turisticka i ambijentalna cjelina, bili odvojeni nekom drugom drzavom i namjenom, njezno se suprostavlja ovakvoj mogucnosti, koja je, vidjeli smo, propala u momentu kad se hrvatski predsjednik vratio kuci. Isprijecilo se, naime, princip nepromjeljivosti granica, te cinjenica kako je Popovo polje i taj dio zaledja Dubrovnika u nezavisnoj i priznatoj drzavi - BiH, dok aspiracije na podrucje Prevlake ima druga drzava - SRJ, pa je potrebna saglasnost sve tri strane (a u Bosni oba entiteta). S druge strane, bilo kakav presedan ostvaren na jugu, nekima moze posluziti kao upustvo za teritorijalna "prebijanja" na drugim vrucim podrucjima, sa Slovenijom (Pirinski zaliv) ili sa Srbijom (Istocna Slavonije), o cemu Tudjman ne zeli ni da cuje. Prevlaka, uz to, za Hrvatsku nije samo teritorija, niti samo vrijednost u geografskom smislu (vrh Prevlake nema nikakvu vojnu vaznost u uslovima super moderne vojne tehnike), vec stvar principa. Teze je povrijediti princip, nego teritoriju, pa makar to sporno poluostrvo bilo jedan obican nenaseljeni kamenjar koji je u posljednjih 150 godina sluzio iskljucivo kao vojna baza.
Tudjman je jos u Dejtonu obezbijedio dubrovacko zaledje, pa se nije cuditi sto je odustao od razmjene. To je znao i predsjednik Bulatovic, pa je prosto nevjerovatno, ukoliko nije glumio, da iz Ohaja poruci da su srpski izlaz na more i Prevlaka za Crnu Goru, gotova stvar. Zato prica da ga je Tudjman u Parizu prevario ne moze da zadovolji ni lakovjerne. "Pozivati se u politici na usmena obecanja kao garanciju, bez pecata i svjedoka, pokazuje da se predsjednik crnogorske drzave nije sluzio politickim i diplomatskim instrumentima koji stoje na raspolaganju svakom drzavniku", nabijaju Bulatovicu na nos "narodnjaci", njegovi vjerni saveznici iz doba stvaranju "nove dubrovacke republike", kao "tampon zone" izmedju Crne Gore i Hrvatske.
Moze se cak reci kako ce Hrvatska Crnoj Gori, osobito njezinom stanovnistvu u Boki, napraviti veliku uslugu, odustajanjem od razmjene teritorija. Jer, ako bi bosanski Srbi dobili "izlaz na more" do Popovica, Crna Gora se vise ne bi granicila sa Hrvatskom. U tom slucaju, svako ko se iz jedne uputi u drugu drzavu, morao bi, na kratkom potezu, da prodje kroz cetiri granicne rampe. Crnogorsko-hrvatska mediteranska magistrala bila bi presjecena za sva vremena, a Crna Gora bi se nasla u sendvicu zvanom, srpske zemlje. "Interes Crne Gore je da za zapadnog susjeda, pa i na ulazu u Boku ima Hrvatsku", porucio je Crnogorcima Hrvoje Kacic, predsjednik drzavne komisije za granice Republike Hrvatske. Kazao je da na prostoru Prevlake i u uvalama Cipovica i Klacina, "Hrvatska bi razvijala turizam" a unutar Boke bio bi dio samo teritorijalnog mora, a ne medjunarodnog!
Suverena Crna Gora lakse je mogla da racuna na Prevlaku (Dubrovnik ju je kupio u 15 vijeku), nego sto ce to moci "zajednicka drzava" ciji su tvorci ne jednom porucili:"Pravimo najjacu drzavu na Balkanu". Hrvatska i te kako ima razloga da insistira da geostrateska kontrola zaliva ostane u zajednickim rukama, kao faktor buducnosti, a podrsku u tome vjerovatno ce traziti kod svojih mocnih saveznika. Uostalom, koliko je Prevlaka od strategijskog interesa za Crnu Goru, isto toliko je i za Hrvatsku.
Branko VOJICIC (AIM Podgorica)