JEDAN POGLED NA DAYTONSKE PAPIRE

(DE)MILITARIZACIJA BOSNA I HERCEGOVINA

AIM SARAJEVO, 18.12.95. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma, u Bosni i Hercegovini su zaustavljene strahote rata i stvorena sansa miru. Ova napacena zemlja bila je vec dosla do novoa totalne destrukcije u kojoj bi nastavak rata doveo ne samo do nepovratnog raspada drzave, nego i do daljih jos vecih unistavanja svake vrste, pa i do gotovo neizbjeznog uvlacenja drugih zemalja u taj sukob. Ovdje vise ni jedna pobjeda nije mogla opravdati svoje zrtve, kako zbog cinjenice sto je njihova dosadasnja brojnost ostavila uzasnutim cijeli svijet, tako i stoga sto temeljna obiljezja zivota na ovim prostorima iskljucuju mogucnost da se do cjelovite drzave BiH moze doci vojnim putem.

Proces izgradnje stvarnog bica bice, van sumnje, izuzetno tezak i dugotrajan. Njegova osnova i okvir jeste mirovni sporazum, a stvarnost njegove implementacije je razrusena i ratom pocjepana zemlja. Taj rat stvorio je novu realnost, punu tuge, gorcine i nezadovoljstva, sto narodi Bosne i Hercegovine trebaju kolektivno savladati ne bi li ponovno naucili zivjeti zajedno. Zato ovaj sporazum, cak i da je lisen opasnih kompromisa i slabih rjesenja, ocekuje tezak put realizacije. Uspjeh, svakako, u krajnjem zavisi od toga hoce li strane odrzati svoju rijec. No, bez dominirajuceg prisustva medjunarodne zajednice u ukupnom zivotu drzave BiH i na duzi vremenski period - sanse su zaista male.

Prema Daytonskom sporazumu, Bosna i Hercegovina je slozena savezna drzava sa izrazito komplikovanom drzavnom strukturom i sa naglaseno podjeljenim suverenitetom izmedju sebe i svojih clanica. Njene nadleznosti su veoma skromne, a njena vlast lisena je glavnih oslonaca zastite ustavnog poretka - vojske, policije i u potpunosti sudske vlasti. Postupak donosenja odluka u zajednickim drzavnim organima jako je slozen, sa velikim mogucnostima blokiranja i bez sustinskih instrumenata za obezbjedjenje njihovog izvrsavanja u entitetima (ako se ovi o to ogluse).

No, sve raspolozive cinjenice upucuju na zakljucak da usvojena rjesenja predstavljaju optimum koji se u ovom momentu mogao postici, s tim sto (zarad istine) treba reci da su ona neizbejzna posljedica njihove limitiranosti nekim ranijim slabim rjesenjima, prije svega Washingtonskog sporazuma o obrazovanju Federacije BiH. Njihova tadasnja ishitrenost i nevodjenje racuna o cjelovitosti interesa drzave BiH, uslovljeni vjerovatno motivom da se "kazni" suprotna strana, doveli su do dva kljucna slaba rjesenja sa trajnim posljedicama - ucinjena je procentualna podjela BiH po etnickom principu, a konstitutivnost njezina tri naroda je isparcelisana. To sto je i Daytonski sporazum ostao pri rjesenju da su dva naroda (Bosnjaci i Hrvati) konstituenti na jednom, a treci narod (Srbi) na drugom dijelu BiH - umjeto da sva tri naroda imaju status konstituenata na cijelom podrucju - ako se i ne pokaze kobnim, nesumnjivo, pokazace se vrlo stetnim, kako za reintegraciju njene drzavnosti, tako i za samo ostvarivanje i zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Kreatori mirovnog Sporazuma su, takodje, morali kriticki procijeniti komplementarnost postojeceg drzavno-pravnog profila Federacije BiH sa postavljenim ciljem ocuvanja cjelovite drzave BiH. Umjeto toga, u nekim aspektima ucinjen je dalji korak u pravcu zaokruzivanja i jacanja drzavnih funkcija Federacije, s tim sto joj ostaje muka razgranicenja vlastite nadleznosti s nadleznostima njenih drzavica - kantona. Polazeci od usvojenog rjesenja da Republika Srpska ima jednako pravo na isti drzavno- pravni kapacitet kakav ima i Federacija BiH, neizbjezno je postaviti pitanje sta je onda objektivno i moglo vise ostati od elemenata drzavnosti u BiH.

U neuskladjenom pravcu Daytonskog sporazuma spram proklamovanog cilja, svakako idu i njegovi "vojni arazmani", a pogotovo ponasanje njihovog kreatora - Amerike. Bosna i Hercegovina vjerovatno u danasnjim okolnostima i nije mogla imati svoju vojsku, ali ostaviti u njoj tri tako jake i do juce zestoko oruzano suprostavljene vojske, realno znaci ostavljanje vrlo snaznog faktora podjele BiH na (etnicke) entitete. Drugim rjecima, kontinuiranost te tri vojske radikalno smanjuje pretpostavke za reintegraciju BiH. Istina, u sporazumu se konstatuje da je potrebno obezbjediti "kontrolu naoruzanja", "stabilnu vojnu izbalansiranost", ali ti rastegljivi kvalitativi

• do kojih tek treba doci u procesu naknadnog sporazumjevanja - ne pruzaju ni osrednju sigurnost da ce se postici svrha kojoj oni treba da sluze.

Koliko je navedeni zakljucak razlozan dokazuje vec ozvaniceno stanoviste SAD da tu ravnotezu treba postici "dooruzavanjem Federacije", sto one smatraju svojom obavezom. Takvo sto je, bez sumnje, zbunjujuce i kontradiktorno, a uz dodatnu izjavu da SAD u tome nece neposredno ucestvovati "nego ce samo koordinirati takvu akciju drugih zemalja", tesko je odrediti da li je rijec o drskosti ili dvolicnosti. Slijedeci takav tok ponasanja, nijedna strana nece ostati bez "dooruzavanja", a americki i svjetski lobby vojnog naoruzavanja od toga ce imati visemilijardsku dolarsku pomoc. Ono sto je sigurno, a sto namece dodatnu sumnju u americko ponasanje, jeste cinjenica da je prag potrebnog razoruzanja, odnosno onog razoruzanja koje elementarno mogu podrazumijevati navedeni kvalifikativi iz Daytonskog sporazuma, daleko ispod novoa naoruzanosti bilo koje od tri postojece vojske u BiH. Znaci, samo razoruzavajuci sve do odredjenog novoa (sto bi ocito znacilo razlicitost po obimu u svakom konkretnom slucaju), a ne "dooruzavajuci", postupalo bi se u skladu sa Sporazumom, te postigla ona ravnoteza u vojnoj sili koja je bar minimalno potrebna postizanju mira na ovim prostorima.

Dalje razmisljanje konzekventno vodi do zakljucaka da je BiH u sadasnjem trenutku naprosto potrebna demilitarizacija. Zasto? Nakon svega sto se dogodilo, postojanje vojske u BiH ima jedino smisla ako je ona rezultat takve odluke njenih zajednickih drzavnih organa (a ne njenih entiteta) i pod njihovom punom kontrolom. Samo bi takva vojska imala legitimaciju da brani njene medjunarodno priznate drzavne granice i moglo bi se realno ocekivati da bi tu svoju funkciju uspjesno vrsila. Medjutim, o tome u Daytonskom sporazumu nema ni najmanje naznake, sto je ocito rezultat objektivne procjene da u sadasnjim okolnostima za to nema uslova.

Kakva, zapravo, moze biti funkcija vojski entiteta? Gospodin Clinton je 10. decembra izjavio da "svaka strana treba da bude sposobna da brani sebe". Postavlja se logicno pitanje: od koga? Jedini je odgovor - od druge strane! Moze li se takvo razmisljanje uopste uklopiti u pojmovno shvatanje mirovnog Sporazuma i u ideju medjunarodne zajednice da BiH mora ostati suverena, teritorijalno suverena i politicki nezavisna drzava njena tri isparcelisano konstitutiva naroda? Ovakvo je sto isuvise daleko od jedino prihvatljive istina kako mir u BiH mora postati dovoljno cvrst da prezivi odlazak snaga NATO-a. No, budu li se "strane" medjusobno branile, mozda ce (uz ogromna stradanja) i "odbraniti sebe", ali sigurno nece odbraniti ni drzavu BiH, ni mir na ovim prostorima.

Funkcija vojske entiteta ne moze realno biti ni ocuvanje medjunarodno priznatih granica BiH. Niti ce vojska Republike Srpske cuvati granicu prema Srbiji, niti ce HVO cuvati granicu prema Hrvatskoj. Naprotiv, njihove politicke platforme se baziraju na stanovistu da te granice treba da nestanu. Da na te granice kao njihov cuvar objektivno nece doci ni vojska drugog entiteta, "garant" je ne samo postojanje vojske entiteta na kome se ta granica nalazi, nego i izricit zahtjev Daytonskog sporazuma da "ni pod kojim okolnostima oruzane snage bilo kojeg entiteta nece uci ili ostati na teritoriji drugog entiteta bez odobrenja vlade tog entiteta i Predsjednistva BiH".

Konstatacija u Daytonskom sporazumu da ce "sve oruzane snage u BiH funkcionisati konzistentno sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH" vise ima funkciju umirivanja savjesti i deklarativnosti, nego djelotvornosti. Jer, sam gospodin Clinton vise je puta izjavio da ce se nakon godinu dana od Sporazuma Amerikanci povuci "bez obzira na to kakvo ce stanje biti", sto samo po sebi moze ohrabriti ratoborne na ovim prostorima. Oni to, naime, mogu shvatiti kao predah za "dooruzavanje" s tim sto takav stav neminovno problematizira i koliko je to u skladu sa potrebom da se uspjesno zavrsi tako krupan i vazan medjunarodni posao.

U ovom mementu medjunarodne vojne snage nuzno moraju stati na linije razgranicenja izmedju suprostavljenih strana. No, pri tome bi se primarno trebalo voditi racuna da te linije ne postanu "berlinski zid". Rjesenje je ocito u tome da to traje ograniceno vrijeme, kao time-out koji ce posluziti da se ravnoteza postigne maksimalnim razoruzavanjem svih strana, te da se smanji (ako ne i nestane) nacionalno ludilo kojega je ovdje jos previse. Potom, umjesto stajanja "izmedju nas", medjunarodne snage mogu stati "oko nas". Time bi zastitile nepovredivost drzavnih granica BiH, a "stranama" unutar BiH bi za njihovu zastitu bile sasvim dovoljne njihove policijske snage. Istovremeno, kad bi materijalna sredstva i ljudske potencijale koji se planiraju na "dooruzavanje", SAD ulozile za stvaranje povjerenja medju gradjanima i narodima BiH, ucinile bi dodatni poseban i izuzetan doprinos ovoj drzavi u stvaranju uslova zivljenja dostojnih covjeka u njoj.

Jer, za mir i prosperitet u ovoj napacenoj zemlji, nista vise nije toliko potrebno niti blagotvorno kao vracanje tog izgubljenog povjerenja. U protivnom, bude li se ravnoteza medju stranama trazila "dooruzavanjem", znacajno se povecava opasnost da cijeli sadasnji morovni proces propadne.

Prof. dr NEDJO MILICEVIC (Autor je sudija Ustavnog suda iz Sarajeva)