BOG JE MAKEDONAC

AIM, Skopje, 18.12.1995

Makedonska pravoslavna crkva i Islamska vjerska zajednica, dvije religijske administarcije koje bezmalo pa u cijelosti pokrivaju ovdasnji duhovni prostor, zivjele su u periodu politickog monizma, i pored transparentne ravnopravnosti, u bitno razlicitim uslovima. Dok je ova druga uglavnom tovarila uokvirena frontovskim determinantma, prva je, sto je bilo prilicito neubicajeno za vladajuci politicki model, bila istinski ljubimac komunisticke nomenklature. Makedonsko je politicko rukovsodstvo, naime, oduvjek put nacionalne emancipacije gledalo preko osamostaljenja MPC, zapravo ponovnog uspostavljanja identiteta izgubljenog u mraku nametnutog tutorstva bugarske odnosno srpske crkovne organizacije. Definitivno uspostavljanje autokefalnosti MPC crkveno-narodnim saborima 1958 odnosno 1967 godine, iznad svega su politicki akti orkestrirani iz ondasnjih svjetovnih poglavarstva. I najveci savremeni makedosnki hram napravljen je pretezno drzavnim parama ili donacijama koje je skupljao Socijalisticki savez.

Puni ekskluzivitet u ovome smislu MPC je dobila upravo u vrijeme cjelosne emancipacije Makedonije od bivse zajednice drzave. Samostalnost crkve postavilo se tada kao svojevrsni modus vivendi citave drzave. Pitanje priznanja svjetovne i duhovne Makedonije, prije svega od strane najblizih suseda, pocela su se jednostavno preplitati, pa se odnos ovih dviju, komotno moze kvalifikovati - isuvise intimnim. Sadasnji poglavar MPC arhiepiskop Mihail, prava je paradigma ovakvog odnosa. Ovoj vremesni duhovnik, inace partizanski pop, svojevremeno je "nominiran" kao protivkandidat Kiri Gligorovu na mjestu sefa drzave. Kasnije je sjeo na Svetoklimentsko prestolje mada je medju svim makedonskim vladikama bio najmladji po hirotiniji. Sudeci prema nekim spoljnim manifestacijama arhiepiskop Mihail nije bas potpuno "prezalio" sto mu je izmakao i svjetovni tron, buduci se u svojim neuobicajeno cestim poslnaicama naglaseno bavi stvarima koje nadmasuju duhovne horizonte. Zauzvrat i sef drzave Gligorov cesto se pojavljuje medju narodom u vrijeme velikih crkvenih praznika, pa su i neke ovdasnje novine, cija je naklonost prema predsjedniku bezbroj puta dokazivana, morale podsjecati da nije bas pametno da se neko ko se godinama transparirao kao ateista, a uz to mu vise od trecine "podanika" pripada drugom religijskom svjetonazoru, koketira sa pravoslavvljem.

Izmijenjeni politicki ambijent osokolio je i IVZ da nesto hrabrije iskoraci iza dzamisjkih zidova. Politicki pluralizam afirmirao je i dotad zapretana nacionalna cuvstva, pa ni ova religijska zajednica nije izbjegla zamku mijesanja duhovnog i svjetovnog. Uz naravno pozitivni proces afirmacije vlastitih svjetonazora i slobodnog iskazivanja i prakticiranja vjere, progovorio je i neizostavni nacionalni koletivitet. Nesto zbog tradicionalne otvorenosti islama prema obicnim zivotnim problemima, nesto iz politicke pragme nastupajucih nacionalnih partija, dio svestenstva nasao se tu negdje uz politicku pozornicu.

Ovdje nikada nije pravljeno ozbiljno istrazivanje, pa je tesko donositi sudove o srvarnom uticaju crkve na makedonsko stanovnistvo. Ipak, utisak je da je delikatni medjuodnos vise transparentan nego sustinski, barem kada je o pravoslavlju rec. Postoje doduse, veoma uocljive promjene u broju onih koji se okupljaju oko hramova uz vjerske praznike i veoma napadno isticanje krstova na prsima ovdacnje omladine, ali ovi spoljni znakovi prije bi mogli posluziti za jednu ozbiljnu analizu o manifestacijama patriotizma ili pak nesretne potrebe da se obiljezi vlastita nacionalna pripadnost i naznaci razlika, nego znak predanosti uzvisenih vrijednostima pravoslavlja. Slicni procesi, najvjerovatnije se mogu prepoznati i medju ovdasnjim muslimanima.

U okviru Islamske vjerske zajednice, u poslednje vrijeme medjutim, primjetna je tendencija nacionalnog raslojavanja vjernika, buduci za razliku od pravoslavaca koji su pretezno etnicki Makedonci, islam prakticiraju Albanci, Turci, Makedonci-muslimani, Romi i doseljenici iz Sandjaka i Bosne. U okviru zajednice koja je nedavno zaokruzila svoju samostalnu administraciju i po prvi put izabrala vlastitog reis ul ulemu, prije izvjesnog vremena doslo je do veoma ozbiljnog sukoba izmedju vrhovnog starjesinstva i nekih regionalnih ogranaka, koji odbijaju priznati centralnu vlast skopskog Mesihata. U pozadini ovog sukoba, prema optuzbama "raskolnjika" lezi medjunacionalni nesporazum, buduci, navodno, starjesinstvo preferira interese vecinskih, dakle albanskih ddjematlija. Prema njima, postoji prevelika povezanost IVZ sa politickim projektima nacionalnih partija i preveliko mjesanje nacionalnih programa u pitanju vjere. Ovakve optuzbe poglavarstvo odbija kao tendenciozne, a veoma je moguce da su u pitanju jos banalniji razlozi nego li dnevna politika, zaprano da se radi o prostoj borbi za vlast, jednostavnije za raspolaganje donacijama od kojih se zivi.

Ovaj banalni razlog je evidentan u okviru MPC. Nekoliko poslednjih unutarnjih sukoba generirano je upravo sukobom nadleznosti u okviru relativno ogranicenog budzeta, buduci se centralna administarcija bori da sto vise ogranicenih crkvenih prihoda udje u zajednicku kasu, a eparhijske i parohijske vlasti bi radije da ih ostave za sebe. Zato se kao razlozi cestih sukoba formalno pojavljuju prekomorske eparhije, prije svega australijska, buduci su one, po prirodi stvari, bogatije od ostalih. Ali i udaljenije.

U povremenim sukobima pravoslavni se svestenici najcesce medjusobno sumnjice za prosrpsku orijentaciju i to se medju njima smatra najvecom uvredom. MPC, naime , zbog stava SPC, za gotovo 30 godina od samoproglasavanja autokefalnosti jos nije nasla podrsku u nijednoj sestrinskoj pravoslavnoj crkvi. Dobila je priznanje jedino od Vatikana. Cvrsto se drzeci za skute svoje drzave SPC, pozivajuci se na nekadasnju administrativnu nadredjenost i ktitorka prava nad ovdasnjim hramovima, ne priznaje "secesiju" a u tome je podupiru sve pravoslavne crkve ciji sinodi i patrijarsi nisu radi "legalizirati" presedan koji bi uskoro mogaop postati praksom. Zanimljivo je da je, kao odgovor na cinjenicu da je Srpska pravoslavna crkva odredila vladiku Pahomija za administratora Ohridske arhipiskopije, sto je inace sluzbeno ime MPC, bugarska crkva takodje imenovala svog "guvernera" u liku vladike Natanijela. Sinod Pecke patrijarsije, iz cijih je njedara MPC "pobjegla", uputio je vise zahstjeva da mu ova prizna starjesinstvo, a u svojim pritiscima ide dotle da prijeti masovnim razvladicavanjem ovdasnjih arhijereja i, cak, eskomunikacijom. Zbog afirmativnog stava Vatikana prema MPC, u Makedoniji se ne smatra jereticnim pominjanje unijacenja, mada na tom planu nisu , barem javno, cinjeni nikakvi koraci.

IVZ, naravno, nema ovakvih problema. Naprotiv, njena emancipacija od bivsejugoslovenske zajednice, a sukladno vlastitim konstitutivnim aktima, nailazi na simpatije. Doduse, upravo te simpatije ponekad mogu biti i neprijatne, narocito ako su pretjerane, pa se preko njih nude neki projekti koji su imanentni onim radikalnijim tumacenjima kur-ana koja sugerizu njegovu potpunu svetovnu aplikaciju. Mada je, vjerovatno, takvih pokusaja bilo, a politicki ambijent u regionu im isao na ruku, nema indicija da je IVZM cinila ekskurzije u tom smjeru. Pise: BUDO VUKOBRAT