TIME-OUT ZA TRGOVINU

AIM, ZAGREB, 17.12.1995. Mislim da smo zadovoljni ne samo mi, nego i cijeli svijet - glasila je prva recenica koju je izgovorio Franjo Tudjman sletevsi na zagrebacki aerodrom poslije potpisivanja daytonskog sporazuma u Parizu. Naglasavanje pozitivnih vibracija sto ih Zagreb izaziva u svijetu, obicno odrazava njegovo opsesivno uvjerenje da on svojim drzavnickim potezima i prosudbama zaduzuje ne samo svoju zemlju nego i siru okolinu.

Ovaj put za to je, medjutim, postojao i dodatni, ili povratni, razlog, jer je uoci Tudjmanovog puta u Pariz propao pokusaj da se u Saboru vladajuci HDZ i opozicija usuglase oko zajednicke ocjene daytonskog sporazuma, kako je bilo ne tako davno prilikom otkazivanja mandata UNPROFOR-a. Sada HDZ nije imao strpljenja da se dogovara oko pipkavih formulacija - opozicija je nudila samo nacelnu podrsku sporazumu, bez prepustanja Srbima Prevlake i bosanske Posavine - a Tudjman je po povratku kuci ocito htio naglasiti da u svijetu uvazavaju njega i njegovu "realnu" politiku, a ne musicave ideje nacionalnih "romanticara" iz opozicije.

Pa ipak, opozicija je i bez vlastitog udjela barem u jednome dosla na svoje. Tudjman je sutradan po povratku, na posebnoj konferenciji za tisak, obznanio da je odgodjeno potpisivanje sporazuma o normalizaciji i medjusobnom priznanju sa SR Jugoslavijom, zbog inzistiranja Beograda na Prevlaci. Prilikom ranijeg kratkotrajnog dolaska kuci iz Daytona, on je takodjer spomenuo aspiracije prema Prevlaci, ali ne tonom suvise apodiktickog odbijanja, nego vise informacije da se to od njega trazi, sto je prije slicilo na ispipavanje bila javnosti. Tako je postalo jasno da se nesto u medjuvremenu promijenilo, ali spomenuto davanje "kosarice" opoziciji u parlamentu, iskljucuje da je to ucinjeno njoj za ljubav.

Puno je vjerojatnije da je u pariskom finisu zaskripio dogovor oko nekih detalja, koji su prethodno mozda i usuglaseni, ali ne dovoljno da bi vec sada doslo do sporazuma. Sporan je, po svemu sudeci, najprije tzv. timing, tj. izbor trenutka za teritorijalnu razmjenu. Tudjman je jos prije otprilike tri godine, kada je prvi put spomenuo mogucnost da Prevlaka bude razmjenjena, rekao da ce to biti ucinjeno tek nakon priznanja dvije drzave u medjunarodno verificiranim granicama. To ocito znaci da se on zelio osigurati u pogledu reintegracije nekih puno vrednijih i kljucnijih dijelova drzavnog teritorija - tada Krajine, sada istocne Slavonije - i tek onda sjesti razgovarati o Prevlaci.

Poslije Daytona, on je, doduse, zaostrio stav i oko Prevlake, inzistirajuci - sto je vise slicilo na prijetnju prema vani, nego obecanje prema unutra - da o njenoj eventualnoj razmjeni moraju odluciti Sabor i na kraju sami gradjani na referendumu. No, odbacivanje zahtjeva opozicije, u kome se posebno podvlaci Prevlaka, pokazuje da on vjerojatno ni ubuduce nece zuriti da se o tome konzultira s parlamentom. A sto se tice referenduma, to se u jos vecoj mjeri moze pokazati kao puko mahanje verbalnom batinom. Hrvatski Ustav nigdje ne spominje referendum kod izmjene granica, nego svojim clankom 8. Temeljnih odredbi izrijekom ovlascuje za to - Sabor.

Sve u svemu, moglo bi se pokazati da oko Prevlake jos nista nije gotovo, i da mozda ipak treba vise vjerovati "starom Tudjmanu", koji je prvi spomenuo njenu razmjenu, nego "novome", koji vjerojatno samo pokusava popraviti cijenu koju ce postici tim ustupkom. Na to upucuje i optimisticna izjava Momira Bulatovica da Zagreb vjerojatno samo trazi "put i nacin" da se to obavi, a jos vise tok samih daytonskih pregovora, koji mnoge podsjecaju na rekapitulaciju svih tajnih i manje tajnih nagodbi (Karadzic- Boban u Grazu) medju do jucer zaracenim stranama. Doduse neke su se stvari u medjuvremenu i promijenile, pa Ivo Komsic u "Novom listu" kaze da kada su se Hrvati i Bosnjaci zajednicki upregli u Daytonu oko Sarajeva, Srbi su ga izgubili. Ali, opet prema Komsicu, kada su Tudjman i Milosevic postigli suglasnost oko bosanske Posavine (ili samo potvrdili prethodni dogovor, kako je napadano eksplicirao potonji), bosnjacka strana ne samo da nije mogla nista, nego joj je prijetilo da se propali pregovori slome na njenim ledjima.

Sporazum oko Posavine drzi, sve govori, kljuceve mnogo cega, mozda i glavnine onoga sto je dogovoreno u Daytonu, a potpisano u Parizu. U intervalu izmedju ova dva medijska superspektakla, Tudjman je kriticarima kod kuce koji su ga optuzivali za "izdaju" posavskih Hrvata ljutito uzvratio da se inzistiranjem na Posavini riskira iznudjivanje zahtjeva medjunarodne zajednice da se krajinski Srbi, koji su sada u SR Jugoslaviji, istocnoj Hrvatskoj i samoj Posavini, vrate kucama. A to, razumije se, po njemu, ne dolazi u obzir. Da to stvarno tesko dolazi u obzir, pokazalo se i poslije Pariza, kada je Tudjman pitan da li je priznanje Zagreba od strane Beograda uvjetovano masovnim povratkom Srba u Krajinu. Odgovorio je da Hrvatska takav uvjet ne bi prihvatila, a da on nije ni postavljen. Sudeci po tome, Beograd ne postavlja, dakle, uvjete oko Krajine, ni Zagreb oko Posavine, a slozimo li se da izmedju toga ima neka veza, to cini osnovicu solidnog razumijevanja medju dvjema stranama. Ipak, ima misljenja da u tome razumijevanju nema dovoljno pariteta za cvrst dogovor, i da se zato od Hrvatske i ocekuju daljnji ustupci.

Paznja se usmjerava prema nekoliko mogucih kompenzacija, od kojih sve aktualnija postaje sukcesija imena i imovine bivse SFRJ, osobito otkako je Hrvatska pokazala razumijevanje za Beograd oko nasljedjivanja "rodoslovlja" i uclanjenja u medjunarodne organizacije. Stavove Zagreba nedavno je, jasno kao u djecjim slikovnicama, iznio visoki funkcioner HDZ-a, a odnedavno i "cuvar drzavnog pecata" Ivan Milas. Istina, izjavio je da je odlazak preteznog dijela Srba iz Hrvatske toliko odterecenje za nju, da je u usporedbi s tim popustanje nekih nasljednih prava Beogradu obicna "sitnica". Ovo sasvim nedvoznacno govori o pravoj opsjednutosti hrvatskog vrhovnistva trajnim iseljenjem Srba i spremnosti da se u cilju preveniranja njihovog povratka plati i odgovarajuca cijena. No, ta cijena ocito se tesko moze kontrolirati, i kada se jednom udje u ovakvu vrstu "supermarketa" tesko je predvidjeti koliko ce to kostati.

Vecina Srba iz Krajine odselila je, osim u Srbiju, u Posavinu, koju je Zagreb vec otpisao, te u istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, gdje po zagrebacko-erdutskom sporazumu mogu trajno ostati, pa i dalje se naseljavati. To znaci da zaprecavanje njihovog povratka u Knin, Glinu ili Grahovo i Drvar, prilicno cvrsto cementira perspektivu njihovog ostanka u istocnoj Hrvatskoj, i cak ako Beograd i ne bude poduzimao bogzna sto da tako bude, inzistiranje Zagreba na sto brzoj reintegraciji istocne Hrvatske sasvim visi u zraku. Kolebanje i Ujedinjenih naroda i Sjedinjenih Drzava da organiziraju mandat za tu reintegraciju, izgleda da je i u Zagrebu shvaceno kao ozbiljno upozorenje da ce se etnicko "ispumpavanje" Srba iz Hrvatske morati platiti ne samo Prevlakom i popustima u sukcesiji, nego mozda i amputacijom nekih vitalnih dijelova drzavnog teritorija.

Sadasnji prekid u "normalizaciji" vjerojatno se sada u Zagrebu koristi za kalkuliranje sto dalje. No, ni s time se ne moze previse otezati, jer ima stanovitih naznaka da se medjunarodni posrednici nisu sasvim odrekli opcije masovnijeg povratka Srba u Hrvatsku. To bi posebno postalo aktualno ako uspije repatrijacija iseljenika u BiH, jer bi se tada i pitanje povratka Srba zapadnije od Une jedva moglo izbjeci, tim vise sto su oni tamo zivjeli u zaokruzenijim i samostojnijim teritorijalnim cjelinama. Zato sadasnji prekid na ZG-BG vezama slici prije na sve nego opusteni time-out, i vjerojatnije je da ce vruci pregovori uskoro biti obnovljeni nego zaledjeni.

MARINKO CULIC