SAJAM NESRECE

Tko sve i kako trguje sudbinom izbjeglica iz Kuplenskog!?

AIM, ZAGREB, 15.12.1995. Vise od 4 mjeseca nakon potpisivanja prvog sporazuma o povratku velikokladuskih izbjeglica iz Kuplenskog u njihove domove, stvar povratka cini se beznadnijom nego ikad. Kako znamo, daytonskim potpisima rat je za (zapadni) svijet zavrsen i u njegovom sadrzaju nema mjesta koje zakinuti ljudski kusur prizeljkuje - za Posavce Posavina, za Kladusane i Cazince Zapadna Bosna. Za prve je situacija nesto jasnija, za druge tek naizgled.

Kladuske izbjeglice, ukoliko ne zele pod neizvjesno mentorstvo

1. korpusa Armije BiH, nemaju kuda. Za sada, Zapad ih nece, Hrvatska im ne priznaje status izbjeglica, jer se navodno mogu vratiti u svoje domove, sto je dogovoreno sporazumom (koji do sada pokazuje sve znakove fijaska) od prije mjesec dana, u kojima ce povratnike cuvati i nadzirati njihovu sigurnost cak tri policije - turska, hrvatska i bosanska. Ali zapadni Bosanci to ne zele, barem ne na nacin koji prizeljkuju Hrvatska i BiH. U medjuvremenu, nemaju nikakva prava, osim da crkavaju u logoru pored Vojnica, u kojem se ljudski zivjeti ne moze, a ponizenje je pravilo.

Kada su 7. kolovoza dosli u Hrvatsku i privremno se nastanili s obje strane 5 kilometara duge ceste prema Vojnicu, bili su uvjereni da ce ekskurzija iz Kladuse biti kratka i podnosljiva. Bilo ih je oko 25 000, vratilo se do sada svojim kucama oko 8

1. Jos je oko 3 500 ljudi (mahom muskaraca) prebjeglo - uglavnom ilegalno - u druge zemlje. Dosli su sa mnogo oruzja i nekoliko tenkova koje su predali hrvatskoj vlasti. Moguce je da je nesto oruzja i presuceno.

Tada je u logoru bilo 6500 djece do 15 godina, danas ih je 1000 manje. Bilo je i 380 trudnica, 5 000 ljudi iznad 65 godina, oko 12000 odraslih, pedesetdvoje djece bez oba roditelja, mnogo vise bez jednog. U logoru danas zivotari najmanje 12-13 000 izbjeglica. Svakim danom sve je manje sanse za prezivjeti. Djeca obolijevaju, ima zaraznih bolesti, nedostaje svega - osim kruha i svjezeg zraka.

Obzirom na lose uvjete u kojima zive (bez topline, bez vode, bez struje, u potleusicama i stalama), pitanje je zasto se izbjeglice ne zele s radoscu vratiti svojim kucama, ako im je navodno BiH vlada obecala da ce sve biti u redu? Odgovor se trazi s druge strane, u Kladusi, u kojem zivi, radi i djeluje 5. korpus i lokalni grubijani. Jasno je, ni Hrvatska ne zeli (muslimanske) politicke prirepke na svom teritoriju i cini sve da ih djuture preseli Aliji da se on s njima bakce, na svoj nacin. Hrvatska politika prema izbjeglicama je elegantna i perfidna. U svojoj prvoj fazi stvar se zeljela rijesiti silom, jer se vise nema vremena. Na te prostore zeli se naseliti izbjegle Hrvate iz Banja Luke i okolnih sela, sto Abdicevi ljudi usporavaju. Cak je sredinom listopada hrvatska specijalna policija, po nalogu VONS-a (Vijeca za obranu i nacionalnu sigurnost), bila spremna za akciju, ali se odustalo. Hrvatskoj je tada priprijeceno da ne srlja jer ce biti kaznjena ako prekrsi Zenevsku konvenciju. I stoga ovdasnja brutalna politika zapravo ceka da zima uradi svoje i da se izbjeglice sami pokupe, gdje god im je drago. Pretpostavlja se da ce samo 2-3.000 najupornijih ostati u logoru. A tada je vec lako.

Zapad se takodjer pravi osupnut losim polozajem izbjeglih ljudi, premda im je on jos 1992. godine potajice sugerirao autonomiju, a raznolika humanitarna druzina svirka u svoja svirala i obicno ne cini nista ili pak veoma malo.

Nedavno provedena anketa koja puslira zelje izbjeglica, jednoglasno je potvrdila politicku volju izbjeglih ljudi, koji zamisljaju povratak svojim kucama na svoj nacin - vlastita vlada, Fikret i Zapadna Bosna. Takvih odgovora je u postotku preko 90%, dok je manji ostatak vaznost stavljao na nemobilizaciju i minimalnu sigurnost.

Ovi podaci govore da stvari ne stoje bas onako kao sto tvrdi militantni ex ministar-svecenik Adalbert Rebic o zaludjenom narodu kojem sacica kriminalaca i ratnih zlocinaca odredjuje zivot. Tko je ikada bio u Kuplenskom zna da je to sasavo, jer nije vjerojatno da par stotina naoruzanih fakina moze drzati 25 000 ljudi poput konja na uzdi skoro pet mjeseci.

Floskulu o ugrozenom narodu iznutra, ciji nepristojni naoruzani sunarodnjaci stvaraju atmosferu straha, ponavlja i bosanskohercegovacka vlast. Neki od njih (npr. Hasan Muratovic, ministar u Vladi BiH) idu toliko daleko u svojim fantazijama pa kazu da su potencijalni zlocinici u logoru abolirani ("... dostavili smo hrvatskim vlastima svu dokumentaciju po kojoj su abolirani), a s druge strane ih sasvim nevino nazivaju zlocincima i prijete nimalo nevinim kaznama. Prica o barabama u logoru cesto se ponavlja i sluzi svim stranama kao izlika da se ne uradi nista, da se problem zabasuri. Naoruzani farabuti nisu pravi problem. Politicki problem u svom uzarenom obliku jest pitanje

• oko kojeg se svi bez ostatka trude - kako izigrati politicku volju jednog naroda, kako ga namargaciti, kako ga prisiliti da prihvati ono sto ne zeli.

Sada je vec jasno, ako pristane na sarajevski crescendo, svakom je zapadnobosancu jasno da ce zivjeti u rezervatu, nesigurnom za imovinu i zivot. Njihove price o strahu nisu sanjarije. Od polovine 10. do polovine 12. mjeseca zabiljezeno je u Kladusi i okolnim selima 95 premlacivanja onih ljudi koji su se vratili, od cega je nekoliko bilo smrtno. Prica obicno pocinje za sumraka kada na vrata zakucaju dvojica ili trojica, cesto odjeveni kao policajci (mada to uglavnom nisu), domacina potrpaju u kombi ili slicno prometalo i odu do obliznje sume ili skladista. Mucenje traje i po cijelu noc. Prezivi onaj koji dobije manje batina, koga zaobidje igra grlica i cmara, benzina i usta, boksera i glave. Koordinator logora u Kuplenskom Ramo Hirkic smatra da ce tako biti dok se ne izvrsi pritisak na rezim u Sarajevu da osigura siguran povratak izbjeglica.

Paljenja kuca, posebno u selima svakodnevna je stvar. Strah je sve veci, nada o (obecanom) mirnom zivotu sve manja. Do sada se vratilo najmanje 8.500 ljudi, o cijim sudbinama logorasi u Kuplenskom znaju veoma malo. UNHCR je pokusao biti simpatican pa je organizirao akciju prikupljanja (pouzdanih) informacija o zivotu onih koji su se vratili. Krenulo je dobro, prva dva puta. No, 5. korpus je rekao dosta, jer bi njihove javne krokodilske suze za sudbinom svoje etnicke brace u Kuplenskom izgledale drugacije. UNHCR se uplasio i od tada redovito daje krive informacije izbjeglicama o zivotu povratnika u Kladusi.

Adalbert Rebic jos jednom laze kada je siguran "da su njihove kuce potpuno sacuvane" i da im lokalna vlast "jamci sigurnost u povratku". Vrhunski cinizam dolazi na kraju: "Doista nema ozbiljnog razloga da se oni ne vrate".

I zaista, mnogi kojima je dojadio zivot pod nebom u Kuplenskom, vratili su se u stan/kucu u kojima netko vec zivi i taj netko je sada gazda. Manje je poznata prica o zbijegu od stotinjak ljudi koji preko dana zive u mjestu odakle potjecu, da bi nocu dolazili spavati u Buzim, jer tamo ih nitko ne poznaje. Vecina spava na otvorenom, sretnici kod prijatelja i dobrih ljudi.

Postoji jos jedna katogorija, oni kojima je kuca ostala citava ili se nitko u nju nije uselio. I kod njih vlada strah i neizvjesnost. I za to ima pregrst razloga. Na primjer, u popodnevnim satima 11. prosinca kod stadiona "NK Krajisnik" ojadjeni vojnik 5. korpusa frknuo je kistru bombi u kucu izbjeglice pristiglog iz Kuplenskog nekoliko dana ranije. Od kuce i domacina ostao je samo pepeo. I to nije jedini takav slucaj. Slicne stvari se isuvise cesto ponavljaju, da bi bile samo refleks poremecenog veterana.

Da bi sami prekinuli neizvjesnost izbjeglice su ponudili na protestu 11. ovog mjeseca u logoru Kuplensko 5 zahtjeva koji bi

• da su ispunjeni - bili dovoljni za razmisljanje o kolektivnom povratku. Najvise politicki u starom smislu te rijeci jest zahtjev da se o njihovoj sudbini razgovara sa njima. Zatim zele postivanje svih medjunarodnih konvencija o pravima izbjeglica; traze ponovni sastanak svih potpisnika sporazuma od 8. kolovoza '95. te informativnu i humanitarnu blokadu. Posljednji zahtjev moze se opisati starom parolom - "Bolje grob, nego rob".

Za to vrijeme Fikret Abdic zivi u Rijeci i vjeruje kako sve jos nije izgubljeno. Slava mu.

ALEN ANIC