LILIPUT U CARSTVU GULIVERA

AIM, Skopje, 14.12.1995

Makedonski politicki i vojni establisment radije preskace javno govoriti o obavezama koje Makedonija, pored nesumnjivih prava, ima u okviru programa "Partnerstvo za mir".*

Zbog zapanjujuce ignorancije makedonske javnosti, ali ne samo zbog toga, propala je mogucnost da se na domacem planu kompariraju dvije brojke koje su nekako u isto vrijeme objavljene u novinama sto se mogu kupiti na ovdasnjim trafikama. Upravo dok se u drzavnom parlamentu kresao ovogodisnji budjet sa 51,2 na 48,8 milijardi denara, pojavila se informacija da Republika Slovenija na ime kotizacije za ucesce u programu "Partnerstvo za mir" ima platiti oko milijardu dolara. Naravno, njihov je problem kako ce namaknuti takvu jednu sumicu zelenih novcanica, ali buduci je i Makedonija kaparisala mjesto pod globalnim odbrambenim kisobranom, a svojim kadrovskim potencijalima je uporediva sa dezelom pa se pretpostavlja da bi i sama morala izdvojiti priblizni kolicinu, na slovenacki problem ne bi se smjelo jednostavno odmahivati rukom. Jer, kad bi ministar za finansije Jane Milovski lijepo upakovao sav budzet i dao ga svom kolegi koji vodi resor odbrane, dakle Blagoja Handziskom, ovaj bi i po sluzbenom i po crnom kursu mogao za te pare izvuci ekvivalent tek neznatno veci od onih slovenackih milijardu dolara.

Cak i da nema ove zastrasujuce obaveze da se vlastito ucesce u svjetskim asocijacijama placa, i ovlasni pogled na makedosnki budjet, kome barem prema najavama, ovako rebalansiranom sljedece godine predstoji, procentualno znacajno ali sustinski neznatno, povecanje od 6 otsto, kad su vojni efektivi u pitanju, ne uliva preveliki spokoj. Tim prije, sto je Makedonija doslovno bez i najmanje krivnje upala u onaj nesretni krug generalizacija kojim svjetska zajednica prilazi u rjesenju krize na ovim prostorima, pa joj je uskraceno pravo da se kontinuirano snabdijeva savremenim borbenim sredstvima i vojnom opremom. Ovogodisnje simbolicno ucesce odbrane u budzetu morace vec u onom za naerdnu godinu biti osjetno povecano tim prije sto je stav nekih makedonskih zvanicnika da je nesretni embargo na uvoz oruzja za bivse jugoslovenske zemlje vec proslost. Ovakvo razumijevanje odluke Savjeta bezbednosti u vezi sa embargom dva puta do sada je iznosio pomenuti ministar za odbranu Blagoja Handziski. Objasnjavajuci nedavno svoje stavove u "Novoj Makedoniji", on je rokove od 90 odnosno 180 dana za skidanje embraga na lako i tesko oruzje vezao samo za strane involvirane u sukobu. Makedonija i Slovenija, buduci nisu u ratu, prema tim rokovima nemaju nikakve obaveze pa im je embargo automatski ukinut. Handzsiki je, doduse, obecao da ce u vezi sa ovim traziti naknadna tumacenja, ali nacin kako je sve formulisao ne ostavlja bas previse prostora americkim zvanicnicima, na primjer, da se ne sloze sa ministrom.

Valjda po nekim starim navikama, ovdje se inace, o vojnim stvarima veoma rijetko i veoma malo govori. U svom nedavnom teamtskom prilogu posvecenom vojnim arsenalima na Balkanu skopski magazin "Puls", ciji je pristup nekim specificnim informacijama iz poverljivih izvora vise puta dokazivan, uz opsirnu elaboraciju kadrovskih i tehnickih potencijala u blizem i daljem susjedstvu, za makedonsku je ramiju rekao tek toliko da broji oko 20.000 ljudi u aktivnom i 80.000 u rezervnom sastavu. Prva brojka samo je neznatno veca od onih 0,7 odsto u odnosu na ukupnu populaciju sto se smatra idealnim omjerom po svjetskim standradima, a cime se ovdasnji zvanicnici ponose. Armija je inace, podijelena u dva roda: kopnenu vojsku kojoj je pridodata i jezerska mornarica i ratno vozduhoplovstvo i protivazdusna odbrana. Oba roda pate od zaprepascujuce nestasice borbene tehnike. Pesadijskog naorudjanja doduse ima dovoljno, a ovdje se tvrdi da je ono i relativno moderno, ali nema niti jednog savremenog tenka, niti jednog borbenog aviona. Onih nekoliko zastarjelih tenkova i letjelica sluze iskljucivo za obuku.

Dakle, bez obzira da li je embargo na uvoz oruzja vec ukinut ili ce to biti za 6 mjeseci, Makedonija je pred ozbiljnim pitanjem naoruzavanja vlastite armije. To je jamacno i njena obaveza prema ambicioznom planu da ucvrsti svoje "partnerstvo" sa Natom, jer bez obzira na mogucnosti koja pruza ovo partnerstvo, osonovni princip na kome funkcionira svodi se na narodnu mudrost po kojoj bog pomaze samo onome ko sam sebi moze pomoci. Zanimljivo je da se u ovdasnjem vojnom establismentu rijetko govori o obavezama kad je u pitanju proces odbrambenog asociranja Makedonije. Obicno, kad je o tome rijec, umjesto ukazivanja na ono sto se moze ( i mora) brojcano izraziti, nude se politicke kvalifikacije tipa: transparentnost za ucesce, postivanje ljudsih prava itd. U svojim planovima za opremanje armije, Makedonija prema izjavama Blagoja Handziskog, racuna na dio opreme koja ce ostati poslije smanjenja americkog kontingenta u Evropi, ali tu se vecinom radi o sanitetskim vozilima i inzinjeriskoj opremi. Obe su stavke veoma vazne, ali ne daj boze da se doktrina zasniva na njima. Isto tako, ovdje se cesto pominje americka spremnost da Makedoniji dade specijalni status u vojnoj pomoci. Takvo jedno opredeljenje do sada je rezultiralo obecanjem teskim milion dolara, ali za takve se cifre ne kupuju tenkovi i ovioni. Makedonija ce, jamacno, morati da se suoci sa cinejnicom da joj niko nece pokloniti oruzje koje je njenoj armiji, inace liliputanskoj u poredjenju sa srpskom, bugarskom ili grckom na primjer, zaista neophodno. Ta cinjenica nece biti ni za malo podnosljiva ukoliko se skriva od onih koje ce najteze pogoditi. Pise: LULJETA K. NIZAMI