KOME TREBA "VALTER"

Sudbina banjaluckih "spijuna"

AIM, 10. 12. 1995.

Sedamdesetogodisnji Safet Filipovic, diplomirani ekonomista bio je jedan od vidjenijih gradjana Banjaluke sve do rata u Bosni. Clan je jedne od najznamenitijih starih muslimanskih banjaluckih porodica o kojoj je svojevremno stampana i monografija. Ista monografija je avgusta prosle godine u kuci Filipovica grubo pocjepana. To su uradili pripadnici Centra sluzbi bezbjednosti kada su dosli da pretresu njegovu kucu. Istog dana Safet je odveden na "informativni razgovor" sa kojeg se do danas nije vratio.

U pritvoru je bio godinu dana, a pocetkom septembra ove godine sa jos petoro Banjalucana, Muslimana, osudjen je zbog "djelovanja u spijunskoj organizaciji 'Valter'", na petnaest godina zatvora. Vojni sud u Banjaluci je tada osudio i Smaila Djuzela (52), masinskog inzinjera na l3, Zijahudina Smajlagica (55), penzionera na ll, Osmana Gojacica (62), socijalnog radnika na 20, Asima Jakirlica (58), geometra na l4 godina i 6 mjeseci i Suhretu Djuzel (46), sluzbenicu na l2 godina zatvora.

Kafka u Banjaluci

Osudjeni se nalaze u banjaluckom Vojnom zatvoru, na odsluzenju kazne, a optuzeni su za "krivicno djelo spijunaze iz clana l28. stav I u vezi clana l39. stav 2 KZ Republike Srpske." Neposredna ratna opasnost je, kako danas naglasavaju u Vojnom sudu bila otezavajuca okolnosti za optuzene, jer se tad strozije kaznjava. Ukratko, u optuznici stoji da su ovi ljudi "prikupljali vojne, ekonomske i druge podatke unutar RS i dostavljali ih muslimansko - hrvatskoj federaciji i organima koji im sluze." Grupa je, inace , po navodu optuznice, zajednicki podrivala novostvoreni sistem Srba u Bosni.

Banjalucki mediji su ovaj dogadjaj propratili kao razotkrivanje jedne velike zavjere od strane Muslimana. U tom periodu se ubrzava odlazak nesrpskog zivlja iz Banjaluke. Strah od novih slicnih procesa je rastao. Stari Banjalucani, Muslimani i Hrvati, pribojavali su se mogucnosti da ih aktuelni rezim optuzi i za miniranje cuvene Ferhadije, jedne od najljepsih i najstarijih dzamija ne samo u Banjaluci, vec i na ovom djelu Balkana. Premda je "ciscenje" grada od islamskih obiljezja od prvih dana rata bio pod kontrolom novouspostavljene vlasti, kafkijanski procesi su postali banjalucka realnost.

• Svi optuzeni iz grupe "Valter" su se predstavljali kao Ugrozeni forum gradjana, a prilikom pretresa njihovih kuca nadjeni su napisi kao sto je "Smrt srpskom fasizmu", te razni sifrovani spisi sa brojevima telefona, iz kojih je bilo indikativno da se radi o neprijateljskoj djelatnosti - tumaci dokazni materijal Srdjan Forca, sudija Vojnog suda u Banjaluci. On, medjutim, i sam dodaje da je krivicno djelo za koje su oni optuzeni tesko dokazati. - To su obicno prikrivene, tajne aktivnosti. Tesko je i prikupiti dovoljan broj dokaznog krivicnog materijala, premda ga mi imamo dovoljno - dodaje Forca.

Dokazni materijal koji je ovom sudu pomogao u dizanju optuznice je jedan telefax, pronadjen u kuci Zijahudina Smajlagica koji nije bio prikopcan na gradsku PTT mrezu i na koji se, kako se takodje navodi u optuznici, iz Zagreba cesto javljao Muharem Krzic, nekadasnji predsjednik SDA iz Banjaluke. On je, kako tvrde u sudu, slao sifrovane poruke Smailu Djuzelu koji je trebao da ga naslijedi u obavljanju njegove funkcije. U dokazni materijal spadaju i dvije pisace masine na kojima su kucani tekstovi sa sifrovanim porukama i oznakama "Valter" i "Ugrozeni forum gradjana".

Dok traje strasni egzodus nesrpskog stanovnistva, sudija Forca optuzenima kao otezavajucu okolnost uzima pokusaj da svjetskoj javnosti prenesu stradanja svojih sunarodnika, ili zelju da bezbjedno napuste grad. On napominje da se rukovodio iskljucivo dokaznim materijalom prikupljenim od strane banjaluckog Centra sluzbi bezbjednosti. O samom sudjenju opet kaze da su svi optuzeni negirali bilo kakvo povezivanje, a posebno postojanje grupe "Valter".

• Optuzeni su tvrdili da su poruke licne prirode, ali nisu. Sifrovane su. Takodje, svi su naglasavali da su jedino htjeli podstaci svjetsko mnenje da se pozabavi njima, nacionalno ugrozenima, te da im se pruzi prilika da bezbjedno izadju iz grada. Pominjali su i Muslimane za koje su tvrdili da su odvodjeni u nepoznatom pravcu i ubijani - kaze Forca.

Vojni sud u Banjaluci je presudio i onim Muslimanima koji se ne nalaze vise na teritoriji nadleznosti ovog suda. Tacnije, kako u optuznici stoji - licima koja su u bjekstvu. Rijec je o Muharemu Krzicu (50) koji je osudjen na 20 godina zatvora, Amiru Novaliji (52), koji se trenutno nalazi u Velenju, na 20 godina, Ahmetu Kozaragicu (47) koji je sada u Malom Losinju na l3 godina, Kjazimu Durakovicu (54), koji se nalazi u Zagrebu na l3 godina, Samiru Gradascevicu (32) koji je u Mariboru, na l3, te Aliji Gunicu (59), Midhatu Smajicu (48) i Fahrudinu Prlji (39) koji se nalaze u Zagrebu, na ll godina zatvora. Oni su proglaseni krivim za krivicno djelo spijunaze, ili za prikupljanje podataka za strane obavjestajne sluzbe i pomaganje njihovog rada na neki drugi nacin. O vezi izmedju ove dvije grupe, Forca kaze "da su se one u svom radu svakako doticale."

Stradanje porodica

Dok su u pritvoru vise od godinu dana boravili ovi mahom stari i bolesni ljudi, njihove porodice su opljackane, iseljene, djeca su otisla put Evrope. Svi su zivjeli u nadi da ce biti razmjenjeni, a nadu su potkrepljivale izjave ljudi iz Biroa za raseljena lica. Bice da vlastima u Sarajevu ovi "spijuni" nisu bili interesantni, a vlastima u Banjaluci posluzili su kao opomena onima koji su se "drznuli" da imenuju krivce za nacionalni razdor u ovom gradu.

Iz svoje kuce u kojoj je zivjela zajedno sa bratom i njegovom zenom, u avgustu je izbacena sestra optuzenog Safeta Filipovica, Meliha Filipovic, poznati banjalucki advokat. Tri i po mjeseca se ova zena (vec dobro zasla u sedmu deceniju zivota), potucala po ulici, jer se u njenu kucu uselio Dusan Pralica, koordinator Ratnog staba Republike Srpske Krajine. Nakon sto je Meliha odbila da se preseli u njegovu kucu u Dvoru na Uni, Pralica ju je jednostavno izbacio i uselio se u njenu, jednu od najljepsih kuca u gradu. Sest puta se, povodom ovog slucaja, Meliha obracala gradonacelniku Banjaluke, mr Predragu Radicu, ali odgovora nije bilo.

I Medjunarodni komitet Crvenog krsta je pokusao pomoci u ovom slucaju, pa je potpredsjednika Vlade Nikolu Koljevica upoznao sa slucajem. Koljevic se, kako saznajemo "iznenadio" i gradonacelnika Banjaluke, Predraga Radica upitao: "Sta se to desava u gradu Banjaluci?". Ipak, pomoci za Melihu nije bilo. Obracala se Meliha i Centru sluzbi bezbjednosti u Banjaluci, cak su je tamo ljubazno primali, saslusali i sve se na tome zavrsavalo. Podnjela je i krivicnu prijavu protiv Pralice i nakon gotovo cetiri mjeseca izgnanstva iz sopstvene kuce, Osnovni sud u Banjaluci je donio presudu u njenu korist. Kada se vratila u kucu, zatekla ju je praznu, bez namjestaja, nakita, kristalnih lustera, njene licne garderobe, sa podignutim parketom, neplacenim telefonskim racunom.

Meliha Filipovic je branilac svog brata Safeta. Kada ga je sud osudio na l5 godina zatvora, napisala je zalbu na pet kucanih stranica. Advokaturom se inace vise ne bavi, njeni predmeti i spisi koji su ostali u kuci su unisteni, kao i pecat, njena enciklopedija, pisaca masina, nestao je i spis vezan za njenu saradnju sa Medjunarodnim Crvenim krstom. Brata obilazi cetiri puta nedeljno, a o njegovom slucaju se ne zeli izjasnjavati. Sve sto je imala - napisala je u zalbi. Za brata je trazila pomoc od ambasadora herceg-bosnjacke federacije u Zagrebu, obecao je pomoc, ali nista nije ucinjeno. U Birou za raseljavanje lica su rekli da ce do razmjene ipak doci. Pomoc je trazila i od Elizabet Ren koja je boravila u Banjaluci i koja je obecala da ce se za ove zatvorenike zauzeti kod Karadzica i Izetbegovica. Meliha Filipovic je tesko obolela u medjuvremenu, ali i dalje brine o bratu cije je zdravlje znatno naruseno. Ne zeli otici iz Banjaluke i napustiti ga.

Sinovi Safeta Filipovica su u Zagrebu i u Svedskoj, supruga je ostala u Banjaluci i u medjuvremenu je primila u kucu srpske izbjeglice.

Djeca od Suhrete i Smaila Djuzela su negdje u Dalmaciji, kod rodjaka. Maloljetna su.

Supruga Asima Jakirlica je Srpkinja, zivi u Beogradu sa sesnaestogodisnjim sinom kojeg je prokrijumcarila u Srbiju, sa laznim dokumentima. Posao u Banjaluci je izgubila zbog "nepodobnog prezimena", muslimanskog. I sinu ne ume da objasni da li je Srbin, ili Musliman, i zasto je to odjednom u njegovom rodnom gradu postalo vazno. Po profesiji uciteljica, ona sprema tudje stanove, sa mukom prezivljava. Obilazi sve zapadnoevropske ambasade, pokusavajuci da se domogne inostranstva, vjerujuci da ce Asim jednom biti razmjenjen i da ce za njih, kako kaze, mjesane, biti mjesta pod suncem. Misli da je u ambasadama odbijaju, jer je Srpkinja, a Muslimani i Hrvati na tim listama imaju prioritet. Muz joj je tesko bolestan, prezivio je dva infarkta i svakodnevno prima lijekove za srce.

Supruga Osmana Gojacica je takodje Srpkinja. Njoj se zameo svaki trag.

Postoji li mogucnost da se ove porodice vise ikad sretnu?

Po rijecima Radovana Glogovca, sefa Biroa za raseljavanje lica u Banjaluci, ovi ljudi treba uskoro da se razmjene za Srbe na muslimanskoj strani. Sudija Forca, medjutim, kaze: "Oslobadjajucu presudu moze donjeti samo predsjednik RS dr Radovan Karadzic i tek nakon upucivanja tog akta Vojnom sudu, ukinuo bi se krivicni postupak protiv njih i oni bi samo u tom slucaju mogli biti razmjenjeni."

Cinjenica je da su svi optuzeni u aferi "Valter" zivjeli godinama u miru sa svojim komsijama drugih nacionalnosti. Niko ranije nije primjetio bilo kakvu njihovu "nastranost". Ni sam grad vise nije ono sto je bio dok su u njemu zivjeli Muslimani i Hrvati, kako oni ugledni, strucnjaci, tako i obicni smrtnici, ciji je jedini grijeh bio sto su rodjeni pod drugim imenom. Kada bi sada bili pusteni iz zatvora, ljudi iz "Valtera" vise ne bi mogli sresti ni vecinu svojih prijatelja Srba, jer su mnogi napustili "tamni vilajet". Svi koji su otisli, u miru koji nastupa, podici ce jednom svoju optuznicu.

(AIM) Radmila Karlas