KONSTANTIN JOVANOVIC - JEDNA BOSANSKA BIOGRAFIJA

DRUGARA I CEVAPA

AIM SARAJEVO, 7.12.95. Petnaestogodisnji Ognjen i desetogodisnja Visnja iz Sarajeva, zivjeli su posljednjih par godina u Varsavi, Primostenu, Trogiru, Trpnju i Pesaru. U ovom posljednjem talijanskom gradicu tata ih je jednog jutra, nakon povratka iz nocne smjene i hladjenja od usijane peci u tvornici stakla, pitao zele li prekinuti prisilnu "ekskurziju" od mjesta do mjesta i vratiti se u Bosnu?

• Hocemo! Hocemo, zeljni smo drugara i cevapa, uzviknula su djeca.

Tata im je obecao: "Cevapa more bit, a more i ne bit. Al' drugara ce sigurno bit!"

Tako je Konstantin Jovanovic, zapazeni novinar iz Sarajeva i umorni staklar iz Pesara, stavio tocku na svoju posljednju "petoljetku" obiljezenu prvim demokratskim izborima u njegovoj zemlji, potom ratom, pa pucinom, izbjeglistvom, emigracijom i konacnim povratkom.

Ovo petogodisnje tuzno i uzbudljivo razdoblje Kosti je, kao i stotinama tisuca drugih Bosanaca, pocelo 1990. godine s nadom. Bio je sudionik i svjedok te bosanske nade vodeci na sarajevskoj televiziji predizborna predstavljanja bh. stranaka te razgovore s njihovim liderima.

"Svi su oni slagali narod. Obecavali Bosnu kao Svicarsku, a nisu precizirali iz kojega stoljeca. Sve su tri nacionalne stranke imale najdemokratskije programe na papiru i s te im strane nitko nije ni "pera" mogao odbit. Zato su i pobijedili jer su im ljudi povjerovali", prica Kosta u Splitu dok mu je iza ledja trajekt "Kraljica mira" s kojom je definitivno napustio Pesaro. Pred njim kola povratka u Bosnu, putovanje za Tuzlu.

"Sjecam se vremena i lidera pred prve izbore. Bili su jako fini. Desile su se i neke male uvrede, ali su se s njima slagale tek neke ekstremne partije poput izvjesnog Otadzbinskog fronta Kukulje!? Bilo je i egzoticnih partija kao Stranka mjesovitih brakova s Arminom Poharom na celu. Ne znam sto se desilo s tom strankom, ali mjesoviti brakovi masovno su napustali Bosnu i odlazili u Australiju, Kanadu ili neke druge prekomorske "predratne Bosne", a za Poharu cujem da je mijenjao dresove te dogurao do vlasnika nekog lista. On je egzotika, a takvi i drugi vise-manje egzotucni tipovi ciji je pravi egzemplar Radovan Karadzic - pjesnik u dusi, koljac po stuci - kostali su bosanski narod i do 200.000 zivota.

Nisam mogao naslutiti sto se valja iza brda njihove demokracije. Ovaj rat je onaj vjeciti vic o glupom Bosancu i pametnom Slovencu. Ispali smo, ako ne glupi, onda beskrajno naivni. Ja zaista iz onoga sto su gospoda predsjednici vladajucih stranaka govorili nisam mogao naslutiti koji je slijedeci cin drame. Nisam naslutio niti da je drama uopce u pitanju. Ustvari, trebalo je i tada sumnjati - izgledalo je sve previse lijepo..."

Zar nije pod svjetlom studijskih reflektora, licem u lice s ljudima koje ce kasnije isukati maceve, propitkujuci ih pred auditorijem o zeljama i planovima, mogao saslutiti sto bi se u buducnosti moglo dogoditi?

"S tim pitanjem sam se uvijek susretao u raznim sredinama. U Sloveniji, Italiji, Francuskoj - stalno ista stvar: Je li moguce da niste znali da ce izbiti rat? Ja nisam znao. Ko je znao, a nije rekao - crko dabogda!"

No, 1992. rat je dosao s brda. Konstantin Jovanovic postaje ratni odgovorni urednik informativnog programa TV BiH:

"Kako vrijeme odmice u mom su sjecanju ostali samo lijepi trenutci koje sam proveo u Sarajevu i sa Sarajlijama, poput zajednickog veselog doceka 1993. godine uz svu topovsku paljbu s Pala..."

Nakon prve godine rata, Kosta ipak napusta Sarajevo:

"Tri su tome razloga. Prvo, porodica mi je vec bila vani, drugo dobio sam poziv da budem jedan od bosanskih novinara koji ce raditi na Radio-brodu, a treci sto je neposredno pred moj odlazak iz Sarajeva uslijedio nikad obrazlozen i argumentiran 'ferman' iz Predsjednistva BiH da se tadasnji poslovodni odbor TV BiH, ciji sam i ja bio clan, jednostavno smjenjuje a da na mjesto poslovodnog odbora dolazi samo jedan covjek, kolega Mufid Memija. Naravno, ovo i ako nema veze s Mufidom, ima s politikom i Predsjednistvom Republike, ali da se ne mavim sada politikom, recimo da je prvenstveni razlog mog odlaska bila zelja da se poslije godinu dana vidim s zenom i djecom."

Kosta odlazi na brod. Jedinstveno radio na pucini. Dok su se

1. i 94. godine na brojnim radijskim valovima, otprilike kao i sada, slucale samo price o teritorijama i nacijama, Radio-brod je u svojoj emisiji "Egzodus" govorio samo o ljudima. Bila je to emisija za izbjeglice, a u njihovim je kampovima svakodnevno preko radio valova obracao im se urednik emsije Kosta Jovanovica. Bosanac i profenionalac.

"Bilo je to neizmjerno iskustvo. Nismo radili cuda, ali kad bi nasim posredsvom roditelji nasli djecu ili obratno, bila je to najveca satisfakcija za svu emocionalnu muku kroz koju sam prolazio radeci taj, mi Bosanci kazemo, sevap posao".

Dok je profesionalac radio u studiju na pucni, Bosanac bi grizao bradu da ne zaplace govoreci o ljudskim dramama i tragedijama, a ponekad, dok bi se s magnetofona vrtila ljudska muka, zaplakao bi cela naslonjena na mikrofon...

Kada je brod prestao emitirati program, koncem veljace 94, Kosta postaje sam "svoja emisija" - izbjeglica u Trpnju na hrvatskom otoku Peljesac. No, to nije bio njegov izbor...

"Slao sam pisma na razne sarajevske adrese medju kojima i sadasnjoj direktorici televizijske kuce u kojoj sam proveo 16 godina s zeljom da se vratim. Pisma su ostala bez odgovora."

Nakon vise od pola godine Kosta se obreo u Pesaru na talijanskoj obali Jadrana, sto zbog tajaca iz Sarajeva, sto zbog ubitacne besperspektivnosti izbjeglickog zivota ("To je ponor, beznadje, osluskivanje radija, iscekivanje poruka, uho na telefonu, vlastiti kukavicluk da nazoves prijatelje koji su ostali u Sarajevu jer ne znas sta da ih pitas, i prisjecanje na jedno vrijeme koje je bilo lijepo, Vrijeme rada, slobode, druzenja, pa me nazovite nostalgicarem ako hocete. Imao sam lijepu mladost, moja djeca takvu nece imati").

"Naljutio sam se, pokupio familiju i otisao u radnike, spoznati pravi kapitalizam. U tvornici zeljeznih kreveta 'Vitali' smirglao sam krevete s maskom na licu. Potom sam gotovo godinu dana topio staklno na temperaturi od 50 stupnjeva, pijuci dvije litre vode za osam sati. Ali, radio sam posteno i s obrazom, brinuo se o porodici, djeca naucila jezik, zavrsavala razrede, a meni kamen u stomaku... Ispratio sam mnoge Bosance za Australiju, Kanadu... Sam sam odbio ponudu da kao covjek u mjesovitom braku lezerno ieslim u Australiju..."

U to su vrijeme Kostu, koji je uz pec smrsavio 20 kilograma, mnogi prijatelji savjetovali - idi dalje, bit ce ti lakse! "Mogu ja dalje od Bosne, ali kako ce ona bez mene", govorio je Kosta ziveci jednu bosansku biografiju u kojoj se, za razliku od americke recimo, sve desava naopako: pocinje na televizijskim ekranima, a zavrsava uz tvodnicke peci!

No, dok su biografije mozda i razlicite, americki i bosanski san imaju svoje slicnosti - ponekad i jedna i druga zavrsavaju happyendom: Kosta usred svoje tvornice stakla, na 50 celzijevih stupnjeva, dobija poziv od bosanskohercegovacke radakcije AIM-a da se vrati u BiH i radi na mjestu zamjenika glavnog urednika! Pridruzuje se i tuzlanski nezavisni radio "Kameleon" s ponudom tamosnjih novinara da se Jovanovici nastane u Tuzlu, a Kosti porucuju da mu nude mjesto njihovog urednika!

"Zena je samo klimnula glavom, ja sam spakovao gace, djeca su pitala za drugare i cevape, i evo me... U inozemstvu svega ima samo srece ne. Ja trazim svoju srecu u Bosni."

Kosta ce sa svojih 45 godina u "drugom" novinarskom vijeku raditi kao jedan od urednika bosanskog AIM-a, i svoje tekstove slati nezavisnim novinama i u Zagrebu, i u Beogradu, i Ljubljani, i Pristini, Podgorici, Skopju, potom Parizu, Tirani, Londonu... Na mladom i perspektivnom tuzlanskom radiju "Kameleon" Kosta ce voditi grupu od dvadesetak mladica i djevojaka, poducavajuci ih svom zanatu. Mozda ce im vec u prvoj lekciji pod naslovom "Vijest" reci: ovdje nije vijest kad obitelj napusti Bosnu, vjest ke kad se obitelj vrati u Bosnu!

Ipak, nosi li povratak sa sobom i strah?

"Da. Strah me vracanja profesiji nakon skoro dvogodisnje pauze. Tvrdim da sam Bosanac i profesionalac. To da sam dobar Bosanac, siguran sam, a ne znam jesam li jos dobar profesionalac. Strah me i laznih patriota, novokomponiranih politicara, strah me kriminalaca koji su u stanju - valjda smo to uspjeli vidjeti - i drzavu prodati za vlastitu guzicu. Strah me neisjrenih ljudi."

A nada?

"Ako nas je rat uz sve nevolje koje nam je zadao uspio 'procistiti' bit ce nam lakse da svi zajedno Bosnu ucinimo, ako ne starijom i ljepstom nego sto je bila - sto bi rekao onaj sofer iz Trebinja - a ono barem da je ucinimo dovoljno tolerantnom za normalan zivot njena tri naroda."

Kostin "Egzodus" i egzodus su proslost. Dolazi vrijeme povratka.

GORAN VEZIC