SIROCICI GRCKE GRAMATIKE

AIM, Skopje, 07.12.1995

Mada se makedonsko-grcka granica smatra otvorenom jos od septembra, bracnom paru Dinevski iz Skoplja nije bilo dozvoljeno da nedavno otputuju u grad Lerin (Florina) na sahranu bliskog rodjaka. Grcki pogranicni organi zahtjevali su, naime, da Dinevski mijenjaju pasos u kome im je kao mesto rodjenja pisao pomenuti grad, ali u prvoj, znaci onoj makedonskoj varijanti. Lena Papadimitru, makedonska drzavljanka rodjena u Taskentu, nije imala ovih "gramatickih" problema, ali je nisu pustili zato sto je "rodjena u jednoj zemlji, potice iz druge, a zivi u trecoj". Ipak, ova dva slucaja veoma povezani, jednako kao jos pedesetak slicnih, cinjenicom da se radi o ljudima koji poticu iz Egejske Makedonije, etnickog prostora Makedonaca koji je voljom nekih davnih katastrofa pripao Grckoj.

Po svemu sudeci dakle, zvanicni organi Republike Grcke, kao sto je to dio makedonske javnosti i pretpostavljao, nisu spremni bas do kraja ispostavi jednu od kljucnih odredina tzv. privremenog dogovora o normalizaciji odnosa izmedju dviju zemlalja potpisanog u New York, a kojom se dvije strane obavezuju da nece sprecavati kretanje ljudi i roba sa obe strane granice. Dio makedonskih gradjana, dakle, i dalje je ostao diskriminiran, a njihov davnasnji san da ce jednog lijepog dana moci vidjeti svoje roditeljske rodne pragove, rasprsnuo se kao pjena od sapunice. Rijec je, dakako, o direktnim ucesnicima, ili njihovim potomcima, grckog gradjanskog rata od 1946-49 godine koji su se borili medju Markosovim partizanima, a onda su, kako ideoloski protivnici, protjerani u zemlje socijalistickog lagera, najvise u daleki Taskent, Rumuniju, Cehoslovacku i Madjarsku. Ukupni politicki ambijent i tadacnji svjetski poredak, omogucili su zvanicnim grckim vlastima da pod toboznjom ideoloskom koprenom, povedu nevidjeno etnicko ciscenje, uporedivo samo sa kasnijim slicnim operacijama u bliskom susjedstvu. Paketima zakonskih projekata zvanicna Atina je nesretnim prognanicima trajno uskratila povratak i uzurpirala imovinu, a transkripcijom njihovih imena i toponima pokusala im zauvjek izbrisati svaku vezu sa rodnim grudama.

Vremenom najveci broj "egejaca", a tako se u makedosnkom folkloru imenjuju povratnici iz dalekih krajeva, poceo se skupljati ovdje u maticnoj drzavi, dakle nadomak svojih nekadasnjih domova. Prema procjenama njihovog veoma aktivnog ufruzenja u Makedoniji danas zivi oko 300.000 ljudi porijeklom iz Grcke i vecina ih se potpuno adaptirala na nove uslove, a buduci se pretezno radi o ljudima sa cijenjenim zanatima ili visokim obrazovanjem, zauzimaju istaknuta mjesta u ovdasnjem politickom, privrednom i javnom zivotu. Podsjecanja radi i najkorpuletnija osmina kolektivnog sefa bivse drzave doktor Vasil Tupurkovski pripada ovom krugu.

Mit o idealnim dobrosusjedskim odnosima izmedju bivse Jugoslavije i Grcke, drzao je pojedinacne i kolketivne frustracije ovih ljudi daleko od javnosti, pa prosjecni stanovnik nekad zajednicke otadjbine, ali i najveci dio javnosti, pojma nema o njihovom postojanju. Sudeci prema najnovijem razvoju situacije, veoma je moguce da njihova ocekivanja od toliko zeljene normalizacije izmedju Makedonije i Grcke ponovo budu iznevjerena. Naprosto predsjecajuci da bi jos jednom mogli ostati taoci nekih buducih dobrosusjedskih odnosa, Makedonci porijeklom iz egejskih delova prvi su postavili pitanje da li se pomenutim sporazumom u New Yorku, Makedonija odrice brige za svoju manjinu sa one strane granice, zapravo da li floskula o kulturnim pravima i rastegljiva fraza o postivanju medjunarodnih normi uopste mogu finkcionisati na Balkanu. Poslije nemilih dogadjaja na granici, dakle kad se pokazalo da njihova strahovanja nisu bas bila potpuno neutomeljena, pojedinacno su se obracali nadleznim organima, ali je svakako najznacajnije veoma ostro intonirano pismo 28 intelektualaca, "egejaca" koji su se, formalno radi dodatnih informacija, ali sustinski da obavijeste javnost o svom polozaju, obratili ministru spoljnih poslova Stevi Crvenkovskom. Interesantno je da su zvanicni mediji ovu epistolu elegantno zaobisli.

Potpisnici ovog otvorenog pisma, uz nezaobilazno emocionalno istoriciranje, podsjecaju da su kao izraz duboke samosvjesti o pripadanju makedonskoj naciji, ostali pri svojim pravim imenima i ne priznaju imena, prezimena i toponime koji su im vremenom nametnuli Grci. Sad se pitaju, dali je doslo vrijeme da promijene "imena u grcka da bi dobili ravnopravnu poziciju i sa tim budu legitimirani prema grckim normativima u saglasnosti sa aktom sto ste ga potpisali". Muk koji u makedonskoj javnosti prati ovaj ocigledni problem svjedoci o tome da je zvanicno Skoplje odlucilo da u ime potpune normalizacije odnosa, ne zateze konopac sa Atinom, ali istovremeno sugerise da bi "egejci" mogli ponovo ostati tu pored ulaznog puta kojim su krenuli medjusobni odnosi dviju drzava. Ako nista, slucaj Makedonaca koji su prije gotovo pedeset godina protjerani iz Grcke moze biti poucan danas kad se citav svijet zaklinje da ce kucama vratiti onih tri miliona otjeranih sa prostora bivse Jugoslavije. Pise: BUDO VUKOBRAT