DOVODjENJE POSAVLJAKA U RED

AIM, ZAGREB, 2.12.1995. Vrativsi se iz Daytona, Franjo Tudjman se proglasio pobjednikom rata i samih pregovora, ali ga je docekalo nezadovoljstvo stanovnistva dubrovackog kraja, izbjeglica i prognanika iz Baranje i istocne Slavonije, a najvise Hrvata iz bosanske Posavine. Ovi posljednji smatraju da su u Ohaju "izdani" jer su im kuce i imanja ostali na prostoru srpskog "entiteta" u BiH. A premda daytonski sporazum nacelno omogucava povratak ljudi i na podrucje pod tudjim zastavama, svima je jasno da je tiho prevagnula logika koja se vec cvrsto usadila u ex-jugoslavenskim zemljama - cija drzava toga i nacija.

Bezizlaznost te logike tim je veca sto su nju usvojile ne samo politicke elite, nego je ona ovladala i sirokim slojevima stanovnistva. Pa kao sto su kninski Srbi, prije nego sto su natjerani na egzodus iz visestoljetnog zavicaja, zamisljali taj prostor kao ekskluzivno svoj, isto tako su i Posavljaci, prije nego sto su ostali bez svojih bogatih i plodnih oranica, zamisljali da ove pripadaju jedino ili uglavnom njima (premda su oni u Posavini cinili neznatnu vecinu i prema Muslimanima i Srbima). To je bilo tim vidljivije sto je medju posavskim Hrvatima Tudjmanov HDZ imao nepodjeljene simpatije (sami priznaju da ih je 98 posto glasalo na nedavnim izborima za tu stranku), a njihovi predstavnici cak ne taje da su bili upoznati i s detaljima supertajnih pregovora Boban-Karadzic u Grazu, gdje su teritoriji dijeljeni po gore spomenutoj logici.

Posavljaci su se, dakle, "probudili" tek kada su shvatili da etnicka batina ima i drugi kraj, i da njima ona moze isibati i onoga tko za njom posegne. A tada je bilo kasno, i kada su masovnim demonstracijama nekako iznudili od Tudjmana da sazove konferenciju za tisak, on je na njihove zahtjeve ostao gluh. Odbio je optuzbe da je Posavinu predao Srbima po nekoj tajnoj nagodbi kojom je dogovoreno povlacenje hrvatskih postrojbi iz tog podrucja (o tome je svojedobno pokrenuta i sluzbena istraga, ali njeni rezultati nisu nikada objavljeni). Da bi bio uvjerljiviji, Tudjman je iznio i neke indiskrecije koje su ga jos do prije nekoliko mjeseci mogle stajati ozbiljnih glavobolja. Rekao je da je vec u jesen 1992. godine u podrucju juzno od Save - na potezu od Dervente do Bosanskog Broda - bilo angazirano vise brigada regularne Hrvatske vojske.

One su se morale povuci najvise zbog nadmoci protivnika, te zbog opasnosti da eskaliraju granatiranja i bombardiranja gradova u Hrvatskoj (pri cemu je najveca opasnost prijetila od napada na petrokemijska postrojenja u Kutini). Bilo je, doduse, i samovoljnog napustanja polozaja, no u tome su najvise prednjacili bas oni koji su ovih dana demonstrirali ulicama Zagreba - optuzio je Tudjman svoje kriticare. Ovim je na bacenu rukavicu Posavljaka, Tudjman uzvratio istom mjerom, stavljajuci do znanja da nece ni pokusati naci zajednicki jezik sa svojim dojucerasnjim egzaltiranim pristasama. Njegova nepopustljivost tim je veca sto su Posavljaci u demonstracijama pred Saborom javno deklarirali da svoje simpatije prenose na opoziciju, cije su celnike docekivali uzvicima odobravanja, dok su zastupnike HDZ-a zasipali verbalnim trulim vocem najgore vrste ("izdajice", "cetnici", "crvena bando"...).

Ovo prebacivanje cvrstih HDZ-ovaca u suparnicki tabor dolazi u trenucima kada su odnosi Tudjmana i opozicije pali na najnizu tocku, nakon sto je opozicija dobila uvjerljivo lokalne izbore u Zagrebu, a vladajuca stranka odbila predati vlast koaliciji oporbenih stranaka. Tudjman ovo odbijanje "objasnjava" time da ne moze dozvoliti "stvaranje oporbene situacije" u glavnom gradu, pa je ocito da on metropolu tretira kao nesto "supstancijalno" HDZ-ovo, sto se cak ni na izborima ne moze prenijeti na opoziciju. Ovo valja podvuci jer Tudjman i solidariziranje s Posavljacima dozivljava slicno, tj. kao mijesanje u nesto sto se nje ne tice i o cemu ona nije meritorna govoriti.

Da bi to podvukao, Tudjmanu se otela jos jedna indiskrecija. Kazao je da dok je on stvarao temelje Hrvatske "u povijesnim i etnickim granicama", opozicija nije imala hrabrosti ni misliti o tome. Ovo je stvarno tocno, i ako je Tudjman zelio optuziti opoziciju da potkrada njegove ideje, ne moze se reci da nije u pravu. Druga je stvar sto je hrvatski predsjednik, po navici kojoj se ne moze oteti, ovim odao da je od samih pocetaka jugoslavenske krize pomisljao na razdruzivanje bivse drzave ne u avnojevskim nego u nekim drugim granicama, po svemu sudeci bas onima koje su posljednjih mjeseci iscrtale hrvatske postrojbe u napredovanju, odnosno srpske u povlacenju. Kako mirovna zavrsnica jugoslavenske ratne krize jos nije sasvim zavrsena, teoretski bi se moglo predvidjeti da bi ovo Tudjmanovo priznanje moglo pokvariti racune Hrvatskoj.

No, izgleda da u mirovnoj zavrsnici ostaje da se rijesi jos samo jedno pitanje - sukcesija bivse drzave - a da je pod ostalo podvucena crta. To ukljucuje i kartu etnickih razgranicenja povucenih u posljednjih nekoliko mjeseci, o kojima je u Daytonu pregovarano uobicajenim diplomatskim metajezikom kojeg nije tesko preveseti. Premda, naime, daytonski sporazum jamci svim izbjeglicama i prognanicima povratak kucama, po svemu su sudeci masovna preseljenja tretirana kao realna "datost" i postali su nepisana sastavnica "pax americane".

To proizlazi i iz Tudjmanovog uvjeravanja Posavljaka da kada je u Daytonu zahtjevao da veci dio Posavine ipak pripadne Hrvatima, odgovoreno mu je da bi u tom slucaju Zagreb morao omoguciti povratak Srba, koji su sada u zbjegu u Posavini i istocnoj Slavoniji - natrag u Knin, Benkovac, Glinu, Grahovo, Glamoc, Kupres. Drugim rijecima, ne bude li "talasao" oko Posavine moze mu ostati njegova etnicki ociscena Hrvatska, sto je on Posavljacima preveo tako da je odstupanje Posavine cijena koju je trebalo platiti da bi Hrvatska vratila svoje medjunarodno priznate granice i uz to se jos prosirila i u, istina nekompletnim, "povijesnim i etnickim" granicama. Budu li, dakle, tvrdoglavo ustrajavali na svojim zahtjevima mogu dovesti u pitanje vitalne interese nacije u cjelini, ukljucujuci njen opstanak.

Ovim su pred Posavljake postavljene neprelazne prepreke, sto su oni i bukvalno osjetili kada su u demonstracije krenuli prema Saboru, a tamo ih je docekao jak odred policajaca, od kojih neki nisu prezali ni da upotrebe palice. Ovo nije prvi put da hrvatski pendrek sijevne preko hrvatskog ramena - nedugo prije isti policijski odred "Alfa" jos je tvrdje "trenirao strogocu" nad punkerima u Samoboru - ali je svakako prvi put da generali nacionalne ideje ovako dovode u red svoju vojsku, u kojoj se javljaju prvi znakovi nevjerice, pomutnje, pa i rasula.

MARINKO CULIC