MIRIS ZAJEDNICKOG PRAZNIKA

AIM, Skopje, 30.12.1995

Igrom slucaja jos jednom je ozivljena rasprava o definitivnom "razvlascivanju" covjeka koji je na ovim prostorima posjedovao bezmalo pa sve, upravo nekako uz datum kad je to pravo dobilo kakav takav legitimitet, dakle 29. novembar, donedavno zajednicki praznik "svih nasih naroda i narodnosti". Josipu Brozu, naime, koji je sve do svoje smrti posjedovao i ulice i Uzice, i pionire i generale, i omladinke i citanke, orao prve brazde i brao prve mandarine, od i,ovine ostalo je jos samo, ne osobito perspektivna, makedonska kasaba Titov Veles. Pitanje je, medjutim, vremena kad ce konacno i Velesani ukinuti ovu, i za njih same, deprimirajucu odrednicu.

Ime Titov Veles sacuvano je doduse jos samo u zvanicnim dokumentima, mada se i tamo sve cesce potkradaju gramaticke greske. Na saobracajnim znakovima odavno dominira neprirodno crnilo oguljene farbe na mjestu gdje je bilo ime kojim su se Velesani ponosili jednako kao i stanovnici ostalih sedam gradova kojima je sirom tadasnje Jugoslavije pripala cast da nose pomenuto ime. Svi oni su, neko prije a neko poslije, ali ipak u rekordnim rokovima odbacili teret casti koja ih je pritiskala, plujuci pri tome po njoj jednakom predanoscu kojom su se ranije hvalili. I pored nagovestaja identicnog razvoja situacije, a bogami i neskrivenih pokusaja da se oni i realizuju, Velesani su cini se sacuvali prisustvo duha, i barem prst dostojanstva, i rijesili da se ne zalijecu i da buduce ime svog grada povjere demokratskoj proceduri.

Mada svaka dosadasnja anketa provedena u ovome gradicu, inace rukometnoj prestolnici zemlje, smjestenom doslovno u sredistu Makedonije, sugerise laku pobjedu opcije po kojoj bi se prefiks izbrisao, ima i drugacijih mislenja, kao naprimjer ono sto ga je nedavno novinaru "Nove Makedonije" iznjela jedna medicinska sestra. "Zeljela bi, kaze, da ostane sadasnje ime grada zato sto podsjeca na vremena u kojima se dobro zivjelo." Ovakva razmislanja, pretpostavlja se nisu dominantna i ne bi mogla znacajnije uticati na sudbinu imena, ali zato naglasavaju potrebu da se u traganju za resenjem ide pazljivo i u skladu sa politickim iskustvima neuobicajenim na ovim prostorima. Moze se smatrati pravim kuriozitetom cinjenica da sada i lideri opozicionih partija, cak i oni koji su sjenceni voema drecavim nacionalnim bojama i pokazuju visoki stepen netrpeljivosti prema ideoloskoj matrici po kojoj je Velesu upisano sadasnje ime, smatraju da bi konacnu odluku o natpisu na buducim saobracajnim znacima moraju odlucivati Velesani najneposrednije, znaci na referendumu.

Inace, u Makedoniji jos ne postoji odgovarajuca zakonska aparatura koja bi omogucila promjene imena ulicama, trgovima i gradovima u skladu sa prevladjujucim mislenjima i zahtevima. Ustavni sud Makedonije zato je ndavno ponistio neke vec ucinjene preinake, pa ce jedna setnja Skopljem, na primjer, pokazati da je u tom smislu malo sta promenjeno u odnosu na vrijeme jednog potpuno drugacijeg politickog ambijenta. Ulice uglavnom jos uvijek nose stara imena, a ulicni natpisi u najvecem broju slucajeva nisu bile izlozene, ili pak tragovi su uklonjeni, onom bjesomucnom kidisanju u kojem su se ljudi sirom bivse zajednicke domovine, vise obracunali sa vlastitim frustracijama i podsjecanjima na njih, nego sa vidljivim dokazima nekadasnje drzavne pripadnosti. Svoje su ulice ovdje "sacuvali" i Veljko Vlahovic, i Partizanski odredi, i Maksim Gorki. Fabriku "ima" siroj javnosti malo poznati "Heroj Toza Dragovic", a Titovim imenom jos uvijek se, medjutim bez nekih velikih zahtjeva da se tu sta promjeni, ponose neke tvornice, ulice, ustanove i skole sirom zemlje. K tomu, nije rijedak slucaj da se, cak i u kancelarijama koje pripadaju nekom visokom drzavnom sluzbeniku naidje na Titovu sliku na zidu. U privatnim zanatskim radnjama to je bezmalo po pravilo.

Okolnosti pod kojima se Makedonija odvojila od zajednicke drzave doprinjele su da se na sjever ne gleda zakrvavljenim pogledom. Obicni covjek je, a zvanicna politika se trudi da nasilno ne konstruise nove spoznaje, cvrsto definirao svoje drzavotvorno samopouzdanje u koordinatama koje nudi novija nacionalna istorija. Dakle, povijesno zasjedanje ASNOM-a je ovaplocenje drzavne ideje Ilindenskog Ustanka sa pocetka vijeka, a taj je drzavni projekat fermentirao pod skutom bivse Jugoslavije. Njenom disolucijom makedonski je narod prvi put u svojoj novijoj istoriji stekao vlastitu drzavu, a ta cinjenica njeno postojanje ne cini vrijednim jedino brzog zaborava. Mekadasnje vrijednosti ne uzimaju se tek kao nasledjena opterecenja i ne smatraju pukim istorijskim nepravdama ucinjenim iskljucivo protiv interesa ovdasnjeg coveka.

Bilo bi, naravno, posve pogresno iz svega izvuci zakljucak da bi se ovdasnji covek na bilo koji nacin zelio vratiti u sastav jedne takve drzave. Naprotiv, Makedonci se u vecini slucajeva ponose novim politickim polozajem i aktuelnim postignucima vlastite drzave. Ipak, barem u pojedinacnim slucajevima, prepoznatljiva je izvjesna nostalgija za starim dobrim praznicima, i u tom kontekstu, medjutim, posve je ocigledna jedna eksluzivnost. Ono sto se u poslednje vrijeme krsti kao jugonostalgija ovdje ima sasvim specificne konotate. Cak i ako se takav jedan atribut prepise nekoj javnoj licnosti, to je prije pokazivanje njegovih konzervativnih stavova koje mogu biti izlozene blagoj poruzi sredine, nego opasna politicka diskvalifikacija karakteristicna u djelovima nekad zajednicke drzave. Pise: BUDO VUKOBRAT