RESENJE KONFLIKTA ILI NASTAVAK TENZIJE

Cak je i politicki samo priucenom coveku jasno da posle Bosne na red dolazi Kosovo, odnosno pitanje ljudskih prava. Zbog ovoga se Srbi ne mogu pohvaliti da su se sa ovim sto imaju puno okoristili, iako neki veruju da jesu, sto potvrdjuju vec istanjenom frazom "da je na ovom prostoru uspostavljena pravna drzava", kroz poznatu floskulu - od Horgosa do Dragasa, zbog cega su i "prava nacionalnih manjina u nas utvrdjena prema najvisim standardima, cak i preko njih" sto je, tako se tvrdi "malo gde na svetu". Manjkavost ovog uveravanja je u tome sto albanska nacionalnost "nece da koristi prava nego nastavlja po svom sto", kako tvrdi beogradski politicki vrh, cime se unapred krnji svaki razgovor s njima, mada se s vremena na vreme i tu i tamo upucuju uopsteni pozivi na dijalog. Ponude ove vrste i vrednosti su mozda dobrodosle za politicku svakodnevicu, ali sigurno nisu za politicko resenje do koga ce, na ovaj nacin morati da dodje. Zbog toga su kratkog daha i slabog ucinka inace srcane price da Srbija nikoga nece pitati kako ce resiti problem Kosova, jer je ono njena "unutrasnja stvra", sto su, navodno, potvrdili i zvanicnici drzava cija ce rec biti presudna u ovom resenju. To medjutim,ne znaci da ce se problem Kosova resiti prema njenim ocekivanjima, jos manje po njenim prizeljkivanjima, jer se politici ocekivano i ostvareno retko desava, jos redje u svemu podudara o cemu svedoci resenje /ako je to/ bosanskog problema, sa kojim ni jedna strana nije zadovoljna, ali je zato svaka bila privoljena, tacnije prisiljena da ga prihvati kao jedino, pa prema tome i najbolje resenje. Da je bilo samo po njima, do Dejtona ne bi ni doslo. Uoci smo, znaci, razgovora o Kosovu. Datum se jos ne zna kao ni njegovi ucesnici, ali se i bez najava znaju pitanja koja ce biti razmatrana. Prvo ce, naravno, biti pitanje ljudskih prava i nacina kako da se koriste, a ne samo nude - sto je do sada uglavnom bilo, zbog cega se ono nesto do sada razgovara zavrsavalo kao u dijalogu gluvih. U tom nevoljnom kontaktu nista se nije pokrenulo jer nije ni moglo, buduci da je srpska strana unapred izjavila da "sa separatistima ni pod kakvim uslovima nema razgovora", a albanska nije pristala na takav dijalog, jer bi time "priznala legitimitet srpske vlasti na ovim prostorima", cime bi odmah dovela u pitanje svoj strategijski slogan o Kosovu kao Republici sto bi bilo ravno njenom politickom samoubistvu, jer je bas na tom zahtevu stekla svoju snagu i ugled. U taj razgovor albanska strana ulazi sa prednoscu: onog casa kada pocnu ovi pregovori kosovsko pitanje bice internacionalizovano, ali ovoga puta i od srpske strane buduci da se ti razgovori pa, prema tome, ni bilo kakvo resenje, ne mogu doneti bez prisustva, ucesca, saglasnosti medjunarodne zajednice. Ona nece biti prisutna u meri i modalitetima kako je to bilo u i oko Bosni, ali ce zato njena rec biti zadnja: bilo to jednima po volji ili drugima na stetu, jer svet nece moci da dugo tolerise tenziju na ovom prostoru, jos manje ponavljanje Bosne, jer se u tom slucaju sukob ne bi zadrzao samo u njegovim okvirima /sto je u Bosni uglavnom bilo/ vec bi se sigurno prosirio izvan njega: sa posledicama od kojih mnogi strepe, ali to ne znaci da ih neki zele. Sada se moze nagadjati sta koja strana u ovim pregovorima nudi, pa i to nesto je obicno u formi uopstenih i nezvanicnih najava, tj. "probnih balona". One obicno dolaze negde po strani oficijalne politike i najcesce od onih koji ne slove kao njeni uglednici kao sto je, primera radi, nedavna izjava jednog funkcionera stranke Nove Demokratije, koji je pristinskom nedeljniku KOHA (kao) otkrio da je "Slobodan Milosevic spreman na sve samo ne na secesiju Kosova, te bi Albanci, bi po prirodi stvari i zbog brojnosti, prakticno imali svoju Skupstinu, koja bi donosila odluke i Vladu koja bi sprovodila te odluke". Eventualni veto Srbije na ove odluke malo bi znacio, jer bi ta Skupstina odnosno Vlada odgovarala Srbiju jednako neprihvatljivim odlukama. Bila bi to neka vrsta politicke pat pozicije u kojoj bi igraci mogli do beskraja da povlace poteze, a da ni jedna ne dobije partiju. Najvise sto srpska strana moze da ponudi je autonomija iz Ustava 1974.g., sa mozda jos po nekim ustupkom. To je najmanje sto albanska strana moze da prihvati u tom nekom resenju, ali bez ikakvog ili samo simbolicnog prisustva Srbije na ovom prostoru. Zato ce insistirati na velikom ili sve vecem prisustvu medjunarodne zajednice, jer samo u njoj vidi garante da ce se dogovorno postovati. Pa i to najverovatnije kao takticki ustupak, za neko vreme, bilo da Kosovo "ostane" u Srbiji ili dobije status Protektorata. Bilo kako da bude ili koliko da potraje njen strategijski cilj nece biti promenjen, jos manje napusten, sto znaci da ce Kosovo i posle bilo kakvog resenja ostati problem na kome ce se jos spoticati. Drugim recima: ono ce za Srbiju i dalje biti kamen pod bubregom koga ce morati da nosi, a nece znati kako da ga resi. Osim ako ne pribegne receptu oprobanom u Hrvatskoj i Bosni: da najpre pobuni narod, a potom digne ruke od njega.

Milenko KARAN AIM Pristina