MIR ILI PRIMIRJE

Zagreb Nov 26, 1995

AIM, ZAGREB, 25.11.1995. Nakon daytonskih parafa, koji ni izdaleka nisu ono sto je on zelio, to jest jedinstvena gradjanska Bosna i Hercegovina, Alija Izetbegovic je ipak docekan kao pobjednik. Slavio se zapravo mir. Sef bosnjackog pregovarackog tima obratio se gradjanima preko drzavne televizije da bi objasnio sto je zapravo dobiveno. Isto je vec iz Daytona ucinio i Slobodan Milosevic, koji je u Beogradu docekan kao mirotvorac, ponajprije zbog skidanja sankcija, a suprotstavilo mu se tek nekoliko strancica, dok je "nesporazum" sa Palama rijesio brzopotezno. Sasvim je drukcije bilo u Hrvatskoj. Predsjednik Tudjman bio je vrlo skrt na rijecima, nije ulazio u detalje vec je samo ustvrdio da se radi o velikoj pobjedi hrvatske diplomacije i da je definitivno potvrdjen znacaj i ugled Hrvatske u svijetu.

U Zagrebu, kao i u cijeloj Hrvatskoj, te "Herceg-Bosni" samo su drzavni mediji prihvatili ovakve Tudjmanove ocjene. Naime, iako se od hrvatske javnosti uporno skrivaju detalji onoga sto je potpisano u Ohaju, to jest informacije se daju kap po kap, sve u namjeri da se postepeno stvara pobjednicka klima, Tudjman je docekan na noz od gotovo svih opozicionih stranaka. Kako se moze razaznati iz njihova zajednickog saopcenja, a potom i iz pojedinacnih reagiranja, opozicija misli da je Tudjman potpisao nepravedan mir, da je zapravo pristao na podjelu Bosne i Hercegovine, te da je ovakav mir tek primirje i pitanje je samo koliko ce ono trajati.

Glavne zamjerke na Tudjmanov racun upucuju se zbog predaje bosanske Posavine Srbima, priznavanje genocida i etnickog ciscenja, te neovlastena trgovina hrvatskim teritorijem. Tudjman za sada na ovakve prigovore suti, a barem sudeci po sluzbenim saopcenjima, uspio je smiriti tek predstavnike hrvatskog naroda iz BiH, u cijoj mnogoclanoj delegaciji nije bilo Kresimira Zubaka, ali zato jeste Daria Kordica, nedavno optuzenog za ratne zlocine. Zastupnici HDZ-a, podrzani od svih ostalih, u Zupanijskom domu Sabora RH zakljucili su da se odrzi zajednicka sjednica sa Zastupnickim domom i da se tako Sabor upozna sa detaljima daytonskih pregovora i dokumenata. Ne zna se kada ce se to dogoditi, iako je konstituirajuca sjednica Zastupnickog doma zakazana za 28. studenog.

No, iako je opozicija ogorcena ne samo zbog Bosne i Hercegovine, vec i klimavih rjesenja za istocnu Slavoniju, sto je tek donekle popravljeno rezolucijom Vijeca sigurnosti, zapravo malo tko je bio iznenadjen ovakvim raspletom. Usput tesko je procjeniti da li odlazak Hrvoja Sarinica, glavnog hrvatskog pregovaraca, sa mjesta predstojnika Ureda Predsjednika Republike i postavljanje za njegovog glavnog savjetnika, ima i miris smjene. Ovaj najnoviji otvoreni sukob opozicije sa Tudjmanom, a sasvim je sigurno da slicne stavove dijeli i dio HDZ-a, zapravo je samo kulminacija dva pristupa Bosni i Hercegovini. Pobijedio je Tudjman zato sto se gotovo poklopio sa onim sto su nudili i Amerikanci, a u svojem krajnjem ishodistu ima podjelu Bosne. Tudjman sebe vidi kao pobjednika zato sto je konacno uspio odebljati Hrvatsku kiflu i na taj nacin bitno skratiti neprijateljske granice. Tocne je da je morao odustati od bosanske Posavine, ali i letimican pogled na kartu pokazuje da se taj uski koridor koji spaja dva velika srpska teritorija moze lako prekinuti, tako da ga s vojne tocke gledista mnogo ne zabrinjavaju Srbi uzduz Save.

U jednom od svojih nastupa iskrenosti (bijesa) jos u Daytonu objasnio je hrvatskim novinarima da bi povlacenje pitanja Posavine znacilo i dovesti u pitanje hrvatske vojne pobjede u zapadnoj Bosni. Radi se, naravno, o teritoriju koji je Hrvatska vojska osvojila pred "Oluju" i nakon toga u Akciji "Maestral", a koji je bio nastanjen srpskim zivljem (Glamoc, Grahovo...). Takvim svojim iskrenim stavom Tudjman zapravo priznaje ono protiv cega se stalno zalagao: granice ucrtane oruzjem i silom. Istodobno, on je tako pokazao da nema nista protiv takozvanih humanih preseljenja, zamjena teritorija i slicnih pragmaticnih poteza sto je od pocetka bila sustina americkog pristupa. Amerikanci su, naime, dokazali da se bosanska leopardova koza moze jednostavno prebrisati i pretvoriti u crno-bijeli dizajn.

Ako opozicija i jeste u pravu kada upozorava da je agresor zapravo nagradjen, ona, uz casne iznimke, nije principijelna jer s pravom negoduje da su neki hrvatski krajevi pripali Srbima, ali zato suti o onim srpskim koji su pripali Hrvatima i Bosnjacima, ili bosnjackim koji su postali srpski. Opozicioni prvaca s pravom su se suprotstavili podjeli BiH, ali onda su upali u onu istu zamku u kojoj se vec godinama nalazi i sam Tudjman. Umjesto da ostanu na razini kritike same ideje o podjeli i oni se sada utrkuju u tome sto je hrvatska strana ili Federacija jos trebala dobiti u teritorijalnom smislu. Naravno da je takva principijelnost debelo poljuljana upravo americkim planom koji nije zelio mijenjati situaciju, nego je tek dograditi i finalizirati. Prvi put u povijesti Amerika je pokusala nesto sto do sada nikada nije ucinjeno: da mir potpisu oni koji su rat i zapoceli, da se mirovna konferencija odrzi a da pritom nema ni pobjednika ni gubitnika, presvlaceci to u tvrdnju kako su zapravo dobili svi. Tako, naprimjer, povjesnicar dr. Ivo Banac tvrdi da je Bil Clinton jednostavno prihvatio logiku etnickog ciscenja. Stovise, kaze Banac, "zapadnjaci bez ironije tvrde da je nacionalno homogeniziranje na kraju otvorilo vrata primirju. Neka im dragi Bog pomogne kad takva logika prevlada od Los Angelesa do Berlina".

Ono sto hrvatsku javnost zanima, a jos joj nije receno, je sto znace uopcene odredbe o pravu svih prognanika na povratak. Da li to znaci da se Tudjman obavezao da ce dopustiti povratak Srba u bivsu Krajinu, ili ce svi ti Srbi biti nastanjeni u istocnoj Slavoniji gdje ce tako biti znacajno promjenjen nekadasnji etnicki sastav, a taj ce region biti svojevrstan mostobran prema Srbiji? Isto tako, mnogi se pitaju sto je s odlukom da se sve strane obavezuju na suradnju sa haskim sudom? Znaci li to da ce Hrvatska, SRJ i Bosna i Hercegovina izruciti sudu optuzene ili su se nametaci mira zadovoljili odredbom da ce optuzeni morati biti iskljuceni iz politickog zivota? A nije li onda u tom slucaju to definitivni dokaz da je haski sud upotrebljen u politicke svrhe?

U analizi zasto Tudjman nije uspio dobiti vise mnogi se slazu s tezom kako je "Oluja", zajedno s drugim akcijama hrvatskih i bosnjackih snaga, ubrzala mirovni proces, ali istodobno ono sto je nakon toga ucinjeno u nekadasnjoj Krajini i zapadnoj Bosni oslabilo je pregovaracku poziciju i promijenilo image Hrvatske. Ima i misljenja da se prozivka za ratne zlocine toliko priblizila Zagrebu da je Tudjman zapravo bio prisiljen potpisati predaju i onoga sto je nekada bilo u sastavu famozne Banovine Hrvatske.

Ali razloge treba traziti i sire. Ponajprije Tudjman je svjestan da mu je mir potreban ne bi li konacno poceo pravu obnovu zemlje, a onda stavio i u funkciju autoput prema Beogradu. Nije slucajno da je jos u Daytonu izjavio kako je vec pripremljen dokument o normalizaciji odnosa sa Srbijom. Nadalje, nije li ulazak Hrvatske u evropske asocijacije, te Partnerstvo za mir, a onda mozda i NATO, te dobijanje sredstava za obnovu bilo takodjer uvjetovano potpisom. Radilo se znaci o citavom kolopletu geopolitickih, vojnih, privrednih, diplomatskih i ostalih razloga koji su zapravo pregovarace pretvorili u puke potpisnike.

Sve tri strane sada pokusavaju staviti u prvi plan ono sto su dobile, a pritom se u hrvatskoj stampi uporno ponavlja kako je Tudjman dobio najvise. Mozda, ali kljucno pitanje ipak glasi: da li smo u Daytonu dobili mir ili tek primirje, bez obzira koliko ono trajalo. Jer, kakva je to jedinstvena BiH u kojoj ce svaka strana imati dalje pravo cak i na vlastitu vojsku? Krojenje Balkana po americkom arku, po svemu sudeci, nije zavrseno. Ali kad je o Hrvatskoj rijec sa sigurnoscu se moze tvrditi da je Tudjman znacajno poljuljao svoju poziciju. Tesko je prihvatiti procjene nekih analiticara koji idu tako daleko da tvrde kako ce on sada biti prisiljen osnovati nekakvu vladu nacionalnog jedinstva, kako je to ucinio 1991. godine, ali sada je potpuno jasno zasto mu se zurilo na izbore.

GOJKO MARINKOVIC