NOVA VLADA - STARA POLITIKA

AIM, ZAGREB, 22.11.1995. Cini se da su prvi potezi nove hrvatske Vlade imali za cilj da pokazu kako ona zna u kom grmu lezi zec - a ne da ga od tuda istjeraju. Tako je vec na prvoj radnoj sjednici najavljeno ukidanje nekih "paralelizama" u drzavnoj administraciji, dok je odmah zabranjeno da se na racun budzeta salju cestitke i kupuju pokloni za predstojece bozicne i novogodisnje praznike. I jedno i drugo moze imati dobar propagandni efekt, ali je ipak samo kap u moru ogromnih drzavnih troskova, koji su doslovno zagusili hrvatsku privredu.

Novi se hrvatski premijer, magistar prava Zlatko Matesa, odmah na pocetku mandata, nasao u procjepu velikih ocekivanja i iznimno teskog stanja nacionalne ekonomije, koje je naslijedio od svog prethodnika Nikice Valentica. Mnogi se u Hrvatskoj sada pitaju, je li on uopce dorastao teskom zadatku kojeg se prihvatio, ili ga je za visoku funkciju u prvom redu kvalificirala dovoljna mjera poslusnosti sefu drzave i vladajuceg HDZ-a. Taj relativno mladi covjek (rodjen 1949.) jedan je od nekadasnjih direktora INA- e, gdje je, kako kazu, radio na pravnim, a ne ekonomskim poslovima. U Vladu je usao jos 1992., i pod tadasnjim premijerom Hrvojem Sarinicem bio zaduzen za restrukturiranje i privatizaciju. To je bio i ostao najprljaviji segment hrvatske privredne politike. U slijedecoj Vladi Nikice Valentica brinuo se o donosima s Evropskom unijom i medjunarodnim financijskim institucijama. Ali kako su ti donosi bili uglavnom zaledjeni zbog hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini kao i stanja demokracije i ljudskih prava u Hrvatskoj, tu, ocito, nije bilo mnogo posla. Fotelju ministra gospodarstva nije ni poceo grijati, jer je u nju sjeo tek neposredno prije nedavnih izbora.

Njegove sposobnosti, dakle, svatko moze procjenjivati kako zeli, ali jedno je vec sada sasvim izvjesno. Gospodin Matesa je vrlo oprezan covjek. U svojim prvim javnim istupima on nije izjavio nista sto nije morao, a posebno se cuvao da ne spominje ni jednu jedinu brojku. Tako je rekao da nece biti ni inflacije ni devalvacije (kakav bi to premijer bio kad bi najavljivao nestabilnost i rusenje vrijednosti nacionalnog novca), a sindikatima je obecao da Hrvatska nece biti zemlja jeftinog rada (na sto bi to slicilo da im je najavio tezak rad za bijednu nadnicu). Najavio je i pokretanje novog razvojnog ciklusa, ali je pritom prepustio predsjedniku Tudjmanu da se razbacuje spektakularnim brojkama i da izjavi kako ce vec u slijedecoj godini biti ostvaren privredni rast od 10 posto, pri cemu inflacija nece prijeci tri posto.

To moze znaciti i da gospodin Zlatko Matesa tocno zna svoje mjesto u raspodjeli realne drustvene moci kakva je uspostavljena u Hrvatskoj. I njegov prethodnik, Valentic, bio je zapravo zaduzen samo za financiranje politike koju je vodio vrh HDZ-a ili tocnije predsjednik Tudjman. I, naravno, za saniranje njenih posljedica. Zasad nema ni jedne jedine naznake, da je gospodinu Matesi namijenjena neka druga i drukcija uloga.

Ta je politika dosad imala samo dvije konstante: ogromne drzavne troskove koji su se pravdali ratom i velikim nacionalnim ciljevima i privatizaciju u korist mahera bliskih vlasti. I jedno i drugo doslovno je razaralo hrvatsku privredu. Prije dvije godine Valentic je sa svojom ekipom zaustavio inflaciju, pri cemu se, uz sve samohvale, nije krilo da je to ipak bila samo tehnicka operacija, a da pravi posao tek predstoji u "drugoj fazi stabilizacije", u kojoj bi trebalo doci do obracuna s pravim uzrocima krize. Ali to je, ocito, morao biti i obracuna s politikom vlastite stranke. Tako do kraja svog mandata Valentic nije uspio napraviti niti najmanji korak u pravcu obecane "druge faze", pa je prema sluzbenim podacima, novi premijer, Zlatko Matesa, naslijedio poprilicnu gomilu polomljenog stakla.

Najgore od svega je stalno urusavanje proizvodnje, koja je posljednjih mjeseci sedam do osam posto manja nego prije godinu dana, a ukupno je prepolovljena prema predratnoj. Istovremeno raste vanjskotrgovinski deficit, koji je vec dostigao 2,2 milijarde dolara. Drzavni budzet iznosi preko devet milijardi njemackih maraka i uzima vise od polovice optimisticki procjenjenog drustvenog proizvoda. Usprkos strogoj kontroli kolicine novca u opticaju, inflacija se ponovo budi, pa su u septembru cijene bile 1,7 posto vece nego u prethodnom mjesecu, a u oktobru 0,5 posto.

Promatrano samo s aspekta poduzeca, vjerojatno je ipak moguce ostvariti preokret kakav je najavio predsjednik Tudjman i to usprkos svom unistavanju kojem je privreda bila izvrgnuta posljednjih godina. Konacno, danas citavi sektori rade sa samo 30 do 50 posto svojih proizvodnih mogucnosti. Pitanje je jedino, je li vlast spremna da za to stvori potrebne uvjete? A prvi je od tih uvjeta smanjivanje prevelikih drzavnih troskova.

Da bi financirala preveliku drzavnu potrosnju bez "pomoci" Narodne banke, vlast je, naime, poput vampira, stalno isisavala zdravi novac iz privrednog krvotoka. Poduzecima nije preostalo nista drugo, vec da se sam pobrinu za infuziju. Tako se proizvodi, trguje i trosi, ali se umjesto novca razmjenjuju samo papiri. Ti neplaceni racuni gomilaju se tempom od 250 milijuna kuna mjesecno (67 milijuna DEM), pa je do konca rujna na taj nacin emitirana, nelegalno i bez kontrole, skoro pet i pol milijardi kuna, odnosno milijardu i 460 milijuna njemackih maraka. Njihov ce se najveci dio, prije ili poslije, morati pretvoriti u novac. Oni danas zamjenjuju novac - pa prema tome i jesu novac.

Nestasica novca takodjer je preselila inflaciju s trzista robe - na trziste robe koja zamjenjuje svaku robu. Dakle, na trziste novca. Cijena legalnih kredita, koji se ne dobivaju lako, sada je vec 26 posto godisnje. Nema proizvodnje koja bi to mogla platiti, pa se u pravilu kreditiraju samo trgovacki poslovi. Zato je Hrvatska postala zemlja ogromnog uvoza i "sverc-komerc" drzava, kako to tvrdi opozicija. Inozemna konkurencija, makar i najgoreg bofla (za kvalitetnu robu narod i tako nema novaca), takodjer je bitno doprinijela kocenju inflacije, ali je istovremeno dodatno unistavala domacu proizvodnju. Ogromni vanjskotrgovinski deficit, koji je u devet mjeseci bio dvostruko veci nego u cijeloj prosloj godini, pokazuje da se i ta igra priblizava posljednjem zvizduku.

Tako se u ovom trenutku nova ekonomska politika, koju bi morala uvesti nova hrvatska Vlada svodi, jednostavno receno, iskljucivo na to da se u prazni rezervoar privrede nalije dovoljno goriva. Sve drugo sada je manje vazno; i popravci i generalni remont stroja, dakle i promjena strukture i privatizacija. Sada je bitno samo da se odrzi u pokretu ono sto postoji - tocnije receno, sto je preostalo od hrvatskih poduzeca - i sto se jos krece "na zrak" i inerciju. Benzin za privredu je novac, potreban da se nesto kupi, preradi, proizvede, proda, plate porezi, isplate place - i onda opet ispocetka. Kako su u medjuvremenu potrosene i sve rezerve drustva - od deviznih usteda gradjana i penzija, do supstance privrede, u cije se obnavljanje vec godinama ne ulaze nista - vlast bi konacno morala poceti energicno smanjivati ogromne drzavne rashode.

Svojim prvim potezima nova je hrvatska Vlada pokazala da je svjesna situacije, pa je novi premijer zasad zaustavio vec i najavljeno novo povecanje budzeta. Posljedice su zasad osjetili samo penzioneri, kojima se kasnjenje penzija povecalo na preko tjedan dana. Ali sve je to samo na tragu stare Valenticeve politike pokrivanja katastrofalnih posljedica politike vladajuce stranke i cuvanja stabilne kune na racun najslabijih slojeva stanovnistva. Novi premijer tek mora zarezati u metastaze ogromnih drzavno-partijskih izdataka. Nakon parafa na sporazum u Daytonu vojni bi troskovi morali biti prvi na redu.

MILAN GAVROVIC