ZUTE TRAKE ZA VUKOVARCE

AIM, ZAGREB, 20.11.1995. Izmedju Daytonskih cakulanja i haskih optuznica, razljutili su se mnogi u Hrvatskoj cija djeca, muzevi i rodbina sluzbeno nisu ni zivi ni mrtvi. Problem ljudi nestalih u ovom ratu, posebno u Vukovaru, nedavno je po drugi put postao uzaren. Krajem lipnja ove godine vukovarske majke devet su dana strajkale gladju i to je bilo prvi put da su javno izlozile svoj ocaj. Pokusale su svojim gladovanjem probuditi savjest svim onima kojima su se do tada obracali, od svjetskih humanitarnih organizacija, domacih hohstaplera pa sve do manikiranog play-boy Zapada.

Prostor ispred Sabora preobrazio se u arenu, na koju su nahrlili dileri tudjim zivotima. Razmjena iskrenih suza i politickih (a)poena odvijala se besprijekorno. Mnogi prigodni uzvanici, domaci i strani, s lakocom su frcali fraze o pravdi - sporoj ali dostiznoj, a da majke od toga i danas nemaju koristi, vec samo dodatnu muku i bol. To je tada jos mozda bilo dovoljno da ih se skine s vrata. Danas je osjecaj izdaje - rijec koju sve cesce spominju - postao akutan i bolan. Tako jedna djevojka kaze - kako je prenosi Novi List - "da su Vukovarci sada u goroj poziciji nego kada su s vrecicama u rukama odlazili iz svoga grada".

Nezadovoljni Sporazumom o istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, kao i razgovorom u Daytonu koji je ispustio pitanje nestalih, roditelji s pravom strahuju da ce njihova djeca, ukoliko su jos ziva, jos dugo biti negdje drugdje. Kako nestalih u Hrvatskoj sluzbeno ima 2 764, od toga samo Vukovaraca najmanje 1.150, i kako u svom gorucem obliku problem nije bio rijesen, roditelji vjeruju da mlake diplomatske interakcije moderatora ovoga rata ne pruzaju nadu u bolje sutra. Nije im ni utjeha sto je ovo proljece srbijanska strana "izvukla" na vidjelo cetrdeset mrtvih i 30 zivih "nestalih", sto sugerira da se moze kada se hoce, i kada se "prave" ruke sloze.

"Gdje su nasi najmiliji" - pisalo je na transparentu u rukama ogorcenih i prevarenih roditelja na Markovom trgu pocetkom studenog. Dzaba im bilo, jer u Saboru vec dugo nema sluha za njihove vapaje. Trazili su Hrvoja Sarinica kojega su htjeli priupitati o njegovoj izjavi na Hrvatskom radiju, kada je po prvi put javno izrekao, parafraziram, da nestalih uopce ima oko 2 500 manje, jer oni naime vise nisu nestali nego mrtvi, te da je zivih mozda svega tridesetak. To je i razlog sto su vukovarske majke mirni prosvjed sa Zrinjevca preselile na Markov trg. U svim dosadasnjim razgovorima sa vlasti, trazile su istinu, ma koliko bila bolna. Sarinic je to ocito doslovce shvatio, premda je ukasnio, obzirom da je - kao javni i tajni beogradski gost - znao za to i mnogo ranije.

Sve sto su Sarinic i njegova svita ponudili roditeljima jest njihova delegacija koju ce primiti u svojim odajama, premda nevoljko. Odgovor je bio kratak - "Svi smo mi jedno i Sarinic mora doci odmah ovdje". I nakon sto je stotinjak ljudi satima pred Saborom stajalo u nadi da ce se Sarinic spustiti medju svoje pucanstvo, sto se nije dogodilo, otisle su pred Tudjmanove dvore, cije se naoruzano i diplomatsko osoblje pokazalo u kurvanjskom svjetlu.

Tudjmanovo osiguranje naslo se najedared uperenog oruzja pred gotovo stotinjak roditelja, uz popratno rezanje pasa. Neke majke su se prisjetile da su se slicno osjecale i u mitrovackom zatvoru. Uskoro je pridosao i sluzbeni hrvatski covjekoljubac Tomislav Lang, koji je tada samo verbalno nokautiran: "Sto vi ovdje radite (...) nemojte od nas praviti budale (...) vi samo glumite" i tome slicno.

Sarinic je i ovaj put zahtijevao delegaciju. I ovaj put majke su bile kod svoga: "Mi zelimo Sarinica ovdje. Nikakvih delegacija". "Tudjman nas je prodao" - vikali su okupljeni. I tada ih je Sarinic primio. Sa velikim slikama svojih nestalih sinova i muzeva zakoraknule su u Dvore. Sve sto su dobili, bila su, kao i mnogo puta do sada, suha diplomatska obecanja - kako g. Sarinic sve to ima u vidu, kako se trudi, kako je, eto, poslao pismo Milosevicu, kako ce inzistirati da se u Daytonu ubaci tocka o nestalima i sve tim redom. I kako bi bilo lijepo da majke sada odu svojim kucama (tj. barakama), sto su, - izmorene obecanjima

• i ucinile.

Ovdasnja drzavna dalekovidnica taj je dogadjaj opisala kao jos jednu podrsku Tudjmanu u njegovim mirotvornim akcijama. Ni jednom rjecju nisu spomenuli sto je zapravo razlog njihova bunta, kao da su njihovi ocevi i sinovi nestali u Bantustanu, a ne primjerice u Vukovaru.

Ono sto je bila iskra njihova okupljanja dva su nedavna dogadjaja. Prvi je Sporazum u Erdutu, drugi je haska optuznica protiv Veselina Sljivancanina, Mile Mrksica i Miroslava Radica, koji su prema optuznici izravno odgovorni za smaknuce najmanje 250 ljudi u Ovcari.

Zasto u Sporazumu? Naime, u cijelom Erdutskom "dogovoru" ni u jednoj tockici ne spominje se problem nestalih, premda je Galbraith majkama okupljenima pred americkom ambasadom prije desetak dana rekao da "proces normalizacije odnosa tzv. Jugoslavije i Hrvatske, u sto je ubrojano i erdutsko cavrljanje, ukljucuje i taj problem. Jos ih je utjesio (mozda je to do sada najveca utjeha upucena roditeljima nestalih Vukovaraca) objasnjenjem kako mir nije apstraktan, te da ce biti stvaran po dva momenta - po tome da ce se vratiti kucama i po tome da ce saznati istinu o svojim najblizim, i da se bas zbog toga moraju znati potencijalni zlocinci, neovisno o naciji. No, prognanici su misljenja da ih je strah povratka "on the way of Tudjman & co", jer se ne zna tko ce garantirati njihovu sigurnost ako se jednom ipak vrate svojim kucama. Preporucili su Sarinica za svog susjeda ukoliko do povratka ikad dodje. I Mate Simic, sef zajednice prognanika, nagovjescuje da ce se oni mozda jednom i vratiti, ali nije sigurno da ce i ostati.

Za nestale ljude sve do nedavno srbijanska strana je govorila da nemaju pojma kako ih je toliko puno. Oni naime smatraju da su nestali zapravo ubijeni, mrtvi ili, pak, u inozemstvu, na sto hrvatska strana dobija osip. Da bi se naime ustvrdila sudbina mnogih nestalih, potrebna je identifikacija leseva u masovnim grobnicama. No, Medjunarodni crveni kriz ne moze obaviti identifikaciju ubijenih, na primjer u Ovcari, jer su lokalne srpske vlasti zabranile cackanje po grobnicama. Svojevremno je MKCK-a nesto i napravila, medjutim svoje rezultate nije mogla priopciti hrvatskoj strani, jer se srpska strana s tom idejom nije slozila ni izdaleka.

To je naravno sve bilo prije "Oluje". Mogucnosti zavitlavanja i odgadjanja, kao i upotrebe jednog ljudskog problema u politicke svrhe, gubi svoju pervertiranu ostricu, jer i Srbija zbog svog polozaja to vise ne moze tako bahato raditi, niti Hrvatska navodno ne zeli jos dugo cekati, a najvaznije je sto su i Amerikanci prokljucali. Nedavna izjava u splitskom tjedniku Feral Tribuneu Grahama Belwitta, zamjenika tuzitelja Richarda Goldstonea, da ce Haski tribunal uskoro copiti i krupnu divljac, kao i disperzija optuznica na svehrvatsku, to jest hercegbosansku tratinu, mali je znak, ali srcu drag, da ce u mnogim ratnohuskackim kabinetima diplomatski imunitanti ostati bez svog tako vaznog komadica papira i dofikariti tamo gdje im je mjesto

• u Haag.

Nakon "Oluje" i nedavnih kriptoizbora, Tudjmanu ce biti fakat tesko odrzati svoju nacionalnu poziciju netaknutom, posebno nakon prica o zamjeni Prevlake, Vukovara, oduzene sudbine nestalih i

• (ne)povratku Srba tamo odakle su otisli ili bili istjerani. Sasvim sigurno, nakon majcinske revolucije Tudjmanu & ekipi preostaje jos uvjerljivije muljanje. Svojim moralnim pucem majke su otvorile sezonu trganja maski, koje nece zavrsiti bez posljedica za mnoge guzonje, koji za to jos dobivaju i placu.

ALEN ANIC