KONTURE SPORAZUMA U DAYTONU

AIM, ZAGREB, 18.11.1995. Kada se Franjo Tudjman po drugi put izvukao iz diplomatske karantene u Daytonu, pod neuvjerljivim objasnjenjem domacina da ide sazvati prvu sjednicu Sabora - sto je s obzirom na postizbornu proceduru moguce tek za desetak dana - postalo je jasno da se s druge strane oceana dogodilo nesto krupno: ili su pregovori pred uspjehom ili pred propascu.

Sletivsi na zagrebacki aerodrom, Tudjman je ustreptalim promatracima zadao novi rebus, jer se pojavio vrlo ozbiljnog, cak smrknutog lica, ali je sutradan u poslanici naciji izjavio da je Hrvatska u Ohaju postigla "rezultate od dalekosezne vaznosti, pa i od povijesnog znacenja". Dodao je, drzeci se svoje obavezne teme i jos obaveznijeg stila i tona, da se Hrvatska priblizila "velikom i svetom cilju: potpunoj suverenosti na cjelovitom, medjunarodno priznatom, teritoriju i osiguravanju ne samo strateskih interesa vec i sigurne buducnosti samostalne hrvatske drzave...". Odakle, pored ove pjene zanosnih rijeci, smrknuto lice? Najuvjerljiviji odgovor dan je mozda i prije daytonske konferencije, kada je prestizna americka stampa, najavljujuci Tudjmanov dolazak, govorila o "pobjedniku balkanskog rata", ali uz upozorenje da mu vrh americke administracije sprema vrucu diplomatsku kuru, koja ce srezati njegov "trijumfalizam".

Tudjman u svojoj povratnickoj poslanici nije spomenuo pritiske, niti se takvo sto ocekivalo, ali je ipak priznao da su Hrvatskoj upucene stanovite ponude koje nije mogla odbiti. Rekao je da je bilo govora o "nuznosti da Hrvatska, za teritorije koje je Hrvatska vojska zauzela u zaledju Dubrovnika, da naknadu u podrucju vrha Prevlake". Premda je hrvatski predsjednik ovo najavljivao i prije, dosta tocno najavljujuci da to dolazi u obzir tek poslije zavrsnog mirovnog rjesenja, svakako treba ocekivati reagiranje stanovnika istocno od Dubrovnika, jer njihovi protesti prakticki i nisu prestali otkako su prvi put culi za to. No, kako je Tudjman, s ovim jednim izuzetkom, bezbroj puta opetovao da se Hrvatska nece odreci "ni pedlja svoje zemlje", probudit ce se zasigurno sumnje i drugih da je presedan napravljen - a po svemu sudeci i ponovljen u slucaju Bosanske Posavine - i da se ta gruda moze nastaviti kotrljati. Sve do Vukovara, Iloka i Belog Manastira.

Vec prije povratka Tudjman, a odmah po potpisivanju sporazuma Sarinic-Milanovic o istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, poceli su protesti hrvatskih izbjeglica i prognanika iz ovog kraja. Rijec je o ratnim egzilantima s najduzim stazom, ljudima koji skupljaju gorcinu jos tamo od ljeta i jeseni 1991. godine, i sada su se njihove emocije splele od averzije prema hrvatskim vlastima, koje su ih "izdale", do averzije prema dojucerasnjim susjedima Srbima, s kojima vise ne zele zajedno. Ovo drugo osjecanje vrlo je blizu sluzbenim stereotipima o izmisljenosti, laznosti pa i pogibeljnosti suzivota, sto su ljudi iz vlasti tvrdili i prije rata, a pogotovo kada je ovaj poceo. Razlika je sto su se oni toga u Daytonu "odrekli", jer je Tudjman najavio jos jedan sporazum - drugi od zenevskog s Cosicem - o "potpunoj normalizaciji odnosa izmedju Hrvatske i Srbije (odnosno SRJ), dok je eho nesnosljivosti i mrznje ostao onima koji, barem u pocetku, s tim nisu imali veze.

Dinamika sporazuma Sarinic-Milanovic dovoljno je ziva da ce se vrlo brzo znati je li njemu sudjen uspjeh ili neuspjeh. Vec mjesec dana poslije razmjestanja mirovnih snaga morala bi biti obavljena demilitarizacija ovog podrucja, nakon cega bi se otvorila mogucnost povratka izbjeglica i prognanika, hrvatskih ali i srpskih, jer sporazum dopusta doseljenje svih koji su "ranije imali stalno prebivaliste u Hrvatskoj". U hrvatskim opozicijskim reagiranjima ovo je izazvalo dosta zabrinutosti, najvise s desna ali ponesto i s lijeva, a najveca je bojazan da ce Beograd "napumpati" ovo podrucje hrvatskim Srbima, kako bi unaprijed rijesio ishod izbora koji se pripremaju za kraj prijelaznog razdoblja pod medjunarodnom upravom. Kalkulacija je vjerojatno tocna, ali je njena kratkovidnost u tome sto, jednako kao sluzbeni hrvatski predstavnici, i opozicionari zaboravljaju da je rijec o "polupovratnicima", to jest onima kojima se sada samo kompenzira prethodno administrativno zaprecavanje povratka u "Krajinu".

Tako se sam Zagreb pobrinuo da se Srbima koji su izbaceni na krajinska vrata poslije ipak otvori istocnoslavonski prozor. Jos gore, ovim se prvi put dogadja da Srbi pretendiraju na jedan dio Hrvatske bez dosad obavezne kvalifikacije da je rijec o "pobuni" ili "agresiji" - naprotiv sada to rade uz puno jamstvo medjunarodne zajednice - i to bi za hrvatsko drzavno rukovodstvo mogao postati problem u kome se zbrajaju sve prethodne greske i gluposti. A to znaci prakticki nerjesiv! Izgleda da je Hrvoje Sarinic, ali tek poslije potpisivanja sporazuma, predosjetio tako nesto, i u tumacenju potpisanog neobicno se cilo zalozio da se dio srpskih repatrita, koji potjecu iz Knina ili Korenice, tamo i vrate, a ne potucaju u kraju koji nije njihov. No u sporazumu se to nigdje ne predvidja, pa se stjece dojam da je Zagreb pristupio njegovom potpisivanju tako da se osigura od masovnog povratka u "Krajinu", a tek poslije potpisivanja je shvatio da sada visi - istocna Hrvatska.

Premda je sve ovo bilo vec jasno kada se Tudjman obratio naciji, on se na to nije osvrnuo, naprotiv pohvalio je sporazum o istocnoj Slavoniji, jer "necemo morati podnositi nove zrtve i razaranja". Ipak, ni on nije mogao sakriti da se u prijelazno razdoblje ulazi s previse otvorenih pitanja, i vjerojatno je htio odagnati i neke vlastite strepnje kada je miroljubivo izjavio da ce prijelazno razdoblje trajati "do godinu dana, jer s nase strane necemo dati nikakva razloga za produzenje". No, ova neobicno pitoma izjava malo je zakasnila, onoliko koliko je proteklo od potpisivanja sporazuma, jer u njemu jasno stoji da se prijelazno razdoblje moze produziti na trazenje obje strane. A trebalo bi zamisliti upravo nevidjenu erupciju razumijevanja i suosjecanja medju dvjema stranama da se istocnoslavonski Srbi odreknu prava koje im tako nedvoznacno pripada.

Ipak, ne treba iskljuciti sasvim ni to da Tudjman samo takticki umiva sporazum o istocnoj Hrvatskoj, jer je u Daytonu presnazno pritisnut na popustanje, a u javnosti ce se, rekosmo, sasvim sigurno javiti i sumnje o otpustanju ovog podrucja. Jar, ako je Tudjman najavio zamjenu Prevlake za dubrovacko zaledje, ako je zatim tihi Kresimir Zubak ponudio svoju funkciju iz protesta zbog prepustanja Bosanske Posavine - za koju se u sve uvjerljivijoj predaji uvijek tvrdilo da je ekvivalent zapadnoj Slavoniji - zar bi bilo preveliko iznenadjenje da je isti slucaj i s istocnom Slavonijom. I da se s njom, recimo, naknadno izravnavaju racuni od ljetos, kada je Hrvatska onako lako dosla do Knina. A Tudjman do neformalne titula "pobjednika u balkanskom ratu".

MARINKO CULIC