UNPROFOR I NOVINARI

U ZAMCI NEUTRALNOSTI

AIM SARAJEVO, 15.11.95. Unprofor, ili zastitne vojne snage Ujedinjenih nacija, su politicka iznuda na nasim prostorima. Iz temeljne definicije ovih snaga - zelje za neutraloscu, nenametanja rjesenja, eventualnog posredovanja medju sukobljenim stranama i moguce pomoci civilima

• proizilazi i prva ozbiljnija nevolja UN vojnika i BiH. Jer, ovdje mir kojeg su zastitne snage UN-a trebale cuvati nije nikada uspostavljen, a u uvjetima kontinuiranog rata u BiH "plavcici" su stalno bili na ispitu - kojoj su strani privrzeniji?

Upravo zbog toga i njihov je osnos prema ovdasnjoj javnosti, tacnije novinarima, bio specifican. Ukratko, on se bazirao na tom da informacije koje dolaze iz Unprofora po mogucnosti ne iritiraju nikoga, te ako je moguce ne rasplamsavaju ionako uzavrele strasti. Desavalo se, tako, da ocigledna i vec svima poznata informacija ne bude saopstena u Unproforu, jer su postojale procjene da bi se sam Unprofor, u protivnom, nasao u nelagodnoj situaciji. Scenarij je vec bio uhodan: srpske granate padaju na civile i civilne objekte u Sarajevu - Unprofor ne smije otvoreno objelodaniti da je to tako jer, potom, srpska strana blokira konvoje ili uzima taoce. Unprofor, koji je na neki nacin bio talac Karadzicevih pobinjenika, istovremeno je postao i talac vlastite pozicije.

Novinari su ipak (mada njih manji broj) bili manifestacijski "mazeni" od strane Unprofora - od press-kartica s kojima su sretniji i u najvecoj opsadi grada mogli UN avionima odletiti do civilizacije i vratiti se nazad u pakao, preko prijevoza po gradu UN-ovim blindiranim vozilima, do svakodnevnih pressica organiziranih za poslenike javne rijeci. S druge strane, kad se odbaci za sarajevske prilike glamuroznost UN-ove press-kartice, ostajala je praznina u informisanju. Naime, od Unprofora se nije lako moglo saznati ono zbog cega su ga novinari pohodili - relevantna informacija. Zapravo, nerjetko je bila potrebna velika oratorska vjestina Unproforovih port-parola da novinarima objasne da nije bilo ono sto je bilo, odnosno da to sto oni vide nije bas ono sto je zaista bilo. Unproforove su presice podsjecale na onu "da li stvarno vise vjerujete svojim ocima nego nama? Uzme li se u obzir i cinenica da su medijski rat i propaganda od znacajnijh segmenata cjelokupnih odnosa na tlu BiH, jos je jasnije zasto je Unprofor, i sam sa neusaglasenom politikom unutar svojih nacionalnih bataljona, odabirao liniju manjeg otpora u komuniciranju s bosanskom javnoscu. Uloga suca u bosanskohercegovackom ratu koja se ocekivala od vojnika cije su komande ovdasnje sukobe poimale onako kako je to nalagalo politicki establisment zemalja iz kojih dolaze, postajala je breme s kojim su "plavci" u Bosni zivili.

Nezavidan polozaj Unprofora na tom polju mozda najbolje ilustruje gotovo anegdotan susret premijera bh. Vlade Harisa Silajdzica i komandujuceg sektora Sarajevo Erve Gobijara kada je ovaj dosao u Predsjednistvo da premijeru saopsti kako Unprofor ima neka saznanja da su granate, koje su tih dana neprestano zasipale zgradu Predsjednistva, ispaljene sa srpskih polozaja s okolnih brda. Susret nije trajao niti pet minuta jer je premijer zapravo "najurio" UN-ovog komandanta rijecima: "Nije trebalo da dolazite da nam kazete ono sto mi vec dobro znamo. Ocekujemo do vas da nam kazete sta ste preduzeli!"

Unprofor, naravno, niti je sto preduzeno niti je mogao, ali kada je barem jednom zelio otvoreno i direkno saopstiti javnosti istinitu informaciju, dozivo je ono sto ga je i sledovalo - ponizenje.

Drugi primjer vezan je za Unproforovu konacno "docekanu" priliku uspostavljanja ravnoteze, odnosno optuzivanja i bosanske strane za zlodjela. Ne dovodeci u sumnju da je i takvih slucajeva bilo, no po karakteru rata u BiH nebrojeno manje (mada ih je Unprofor presutkivao kao u slucaju gradskog siledzije Cace) i ovaj se put Unprofor "nasukao" na pogresno odabran dogadjaj. Naime, kada je u dobro izvedenoj diverzantskoj akciji jedna jedinica Armije BiH na Igmanu unistila srpsko istureno komandno mjesto i likvidirala dvadesetak njihovih oficira, Unproforu je to novinarima prestavio "kao stravicni masakr bosanske strane". Poruka je zapravo glasila: u Bosni se vodi plemenski rat, svi masakriraju, i svi su isti. Cak su i domaci novinari iz nezavnisnih medija prenosili pomenutu Unproforovu informaciju o masakru na Igmanu pokusavajuci neutralnoscu i vjerom u UN informacije dokazati svoju nepristrasnost. Pogreska je, medjutim, sto nepristrasnost ne znaci i automatsku neutralnost, vec nesto drugo i slozenije. Nedugo poslije ovog dogadjaja potvrdjeno je da na Igmanu nije pocinjen nikakav masakr, vec je bila cista vojnicka, izgleda veoma efektna akciji. No i za Unprofor je izgleda bilo dobro da nepotvrdjenom i netacnom informacijom stvori utisak neceg novog, nekog iznenadnog obrta koji potvrdjue davnasnju tezu nastalu linijom manjeg otpora - "svi su oni isti". S druge strane, svaku slicnu dokazanu "korakciju ogledala" koju bi Unprofor uradio, ovdasnji bi novinari pak docekivali na noz - jos dokaz da "plavci" rade za drugu stranu...

Cini se da je i Unproforu i novinarima konacno laknulo kada se u bosansku stvarnost umjesao NATO i kada su se desavanja konacno pocela razgilijevati i otvoreno prezentirati. Port-paroli Unprofora su odahnuli i poceli sve cesce bi javno prikazivati - bez bojazni da ce iritirati neku od sukobljenih strana - sto sena vojnickom planu odigrava u BiH. Jer, u igru je zapravo ubacen i cetvrti, mocni igrac i sve se konacno desava po njegovim direktivama. Sam se Unprofor, sljedeci vjerovatno akcije NATO-a, svrstava uz bosansku stranu, a ovdje to doslovno znaci spas od anatemiziranih dosljaka. Sve vise "plavci" figuriraju kao zastitnici pravde i istine. No, rat je preskupa i prekomplikovana igra da bi neko, ko bi u sustini trebao biti nezainteresovan, u njega ulozio sve svoje kredite ili stavio na kocku svoju buducnost i karijeru, bez ikakve osobne namjere. Ona se danas naziva "bosanska strana", sutra vec poslije Daytona mozda vec bude drukacije...

STRAJO KRSMANOVIC