AH, TA AMERIKA

Crnogorska diplomatija

text:

Nije se po povratku iz SAD crnogorski premijer Milo Djukanovic mnogo snebivao kada je odgovarao na novinarsko pitanje da li je medjunarodna zajednica za pregovaraca o miru odabrala Slobodana Milosevica, a o ekonomiji - njega! "To moze a ne mora da bude slucajan izbor, kaze Djukanovic - a ja zelim da vjerujem da nije slucajan, cime bih dobio potvrdu da se ono sto se radi u Crnoj Gori, vrednuje u svijetu".

Upravo TO sto se u Crnoj Gori radi u posljednje vrijeme, posebno njena intenzivirana spoljnopoliticka aktivnost, analizira se, komentarise, a nerijetko i precutkuje posebno na stranicama beogradske stampe sa neizbjeznim simplifikacijama koje proizvode ono, za prosjecnog gradjanina Srbije gotovo neizbjezno pitanje - "hoce li to Crna Gora zaista da se odcepi?"

Taj strah i zebnju dezurnih patriota s obje strane administrativne srpsko - crnogorske granice, dodatno je podgrijala proteklog vikenda okoncana posjeta crnogorske delegacije Americi, koja je, iako poluzvanicnog karaktera, prvi federalni proboj preko okeana od uvodjenja sankcija 1992.godine.

Novinari, posebno oni iz beogradskih glasila koji su Djukanovica docekali po povratku iz SAD, umjesto pitanja, izrazavali su cudjenje zbog njegove ideje da se kapaciteti luke Bar ustupe kao logisticka podrska multinacionalnim snagama koje ce u BiH cuvati mir. Doda li se Djukanovicevo "priznanje" kako o svemu nije konsultovao zvanicni Beograd, eto novih elemenata za carsiju koja je posjeti vec dala dimenziju trazenja podrske za crnogorsku nezavisnost, posebno u svijetlu americkog stava o "prepoznatljivosti politike Crne Gore". Ipak, nakon Djukanovicevog pojasnjenja da je takva odluka "izvedena iz opsteg stava podrske mirovnom procesu u Bosni" i da se radi o pitanjima koja su "u nadleznosti crnogorske Vlade", samo ce neupuceni ili zlonamjerni posmatrac pomisliti kako u pitanju nije Djukanovicev pragmatizam, odnosno njegovo vodjenje stvari kao dobrodosle komercijalne sanse Crne Gore.

Uopste, cinjenica da su aktivnosti crnogorskog premijera usmjerene ne samo na ocuvanje minimuma crnogorskih drzavnih interesa, vec i stvaranje pretpostavki za ekonomsku samostalnost Crne Gore, za nekoga mozda jeste indikator da veza Podgorice i Beograda postaje sve labavija. Uz sve ocitiji raskorak u vidjenjima karaktera drzavno - pravnih odnosa, ravnopravnosti, spoljnih poslova i posebno privatizacije, prilika je za prognozu kako nece dugo proci, a Crnu Goru ce izdati strpljenje. Stvari, medjutim, ni izbliza nisu tako ozbiljne kako bi se povrsnim posmatranjem moglo zakljuciti.

Djukanovic ce, naime, potencirati potrebu razvijanja crnogorsko - americkih odnosa, on ce govoriti o autenticnim crnogorskim inicijativama, naglasiti kako nema namjeru da bas o svemu konsultuje Beiograd, inicirati stvaranje crnogorskog lobija u Americi, udariti packe beogradskim medijima i reci da je zapazio opstrukciju iz Jugoslavije uspjesnoj realizaciji posjete SAD. On, medjutim, nece propustiti da naglasi kako su "nerazumijevanja u nasoj dnevno - politickoj komunikaciji normalna stvar, gdje nema bas niceg neuobicajenog i isforsiranog". Svakako ce reci i to kako je njegova posjeta bila "u opstem i politickom interesu SRJ" i kako je "obezbjedjivanje kontinuiteta dijaloga Crne Gore i SAD, ustvari, "stvaranje sto bolje pozicije za SRJ". Cak i nastup crnogorske delegacije u institucijama svjetskog kapitala, gdje je izricito receno da "Crna Gora ispunjava uslove za komunikaciju sa MMF i Svjetskom bankom", on vidi kao stvaranje pretpostavki za povratak Jugoslavije u MMF.

Pazljivo pracenje aktivnosti crnogorskog premijera i medijskih nastupa lako ce, pak, dovesti do zakljucka kako on, za razliku od svojih kolega, ne pati od viska lojalnosti Beogradu, pa ni od potrebe da se pravda zbog onoga sto preduzima u cilju zastite republickih interesa. To sto su, nasuprot Djukanovicu, njegovi partijski drugovi navikli javnost i beogradske zvanicnike na odnos poslusnosti koji katkad prelazi donju granicu dostojanstva, zapravo je vise plod strategije nastupa prema federalnom partneru, nego premijerova vrlina.

U stvari, intenzivna spoljnopoliticka aktivnost Crne Gore pokusaj je da se kompenzuje ono sto je na unutrasnjem planu izgubljeno rusenjem (selidbom u Beograd) i posljednjih ostataka crnogorske drzavnosti. Gotovo da nema nadleznosti koja odlukom parlamenta Crne Gore (!) nije prenijeta na savezni parlament, pa je skoro aspurdno da ova republika izgleda mocnije spolja, nego iznutra. Grcevito, ali izgleda uspjesno, Djukanovic se trudi da prema vani zauzme poziciju koju je u godinama blokade stvorila crnogorska demokratska opozicija, pa stoga nije ni malo cudno sto je tek odnedavno shvatio probitacnost price o ljudskim pravima, multietnickoj i vjerskoj toleranciji u Crnoj Gori. Zato se iz petnih zila trudi da zadrzi prava u domenu spoljne politike i uspostavi drzavnu saradnju gdje god to moze, ne bi li stvorio privid da je ocuvao drzavni kontinuitet Crne Gore i da bi relativizovao cinjenicu da se i o najbanalnijim pitanjima koja se ticu njegove "ravnopravne" republike, odluka donosi u Beogradu. Ipak, makar kada je drzavnicko dostojanstvo u pitanju, skoro da je suvisno povlaciti paralele izmedju Momora Bulatovica koji se u Dejtonu nalazi u ulozi polutaoca i Mila Djukanovica koji je na medjunarodnom planu sagovornik o perspektivama Crne Gore, iako svjestan da to ne zavisi od nje!

Pogresno bi bilo pomisliti da Beogradu ne smeta cak i tako limitirana Djukanoviceva spoljnopoliticka aktivnost. To, uostalom on primjecuje kada kaze se zali na pomenuti bojkot beogradskih medija i opstrukcije na koje su naisli. Premijer takodje istice da "cesto jedni drugima smetamo u onome sto je nas opsti interes", uz objesnjenje da je za njega, jednako kao crnogorski, vazan i interes SRJ.

U zamjenu za crnogorsku drzavnost i njeno ucesce u federaciji, Djukanovicu je dozvoljeno da na domacem planu gospodari novcanim tokovima, a na spoljnjem da daje legitimitet klimavoj federaciji i tumaci njene ekonomske interese. Taj dio, istina, Beogradu svakako odgovara, ali uz zelju da bude sveden u razumne granice.

Nema, stoga, nikakvog razloga da Djukanovic ne realizuje naredne planirane posjete Londonu, Becu i Moskvi, gdje mu domacini, bas kao ni u SAD nece reci da sa Crnom Gorom ne komuniciraju radi podrske njenoj samostalnosti, vec mnogo vise zbog namjere da ovaj prostor uguraju u svoje demokratske standarde, i to preko Podgorice kada vec ne mogu preko Beograda.

Nebojsa REDZIC

(AIM Podgorica)