KO PIJE, A KO PLACA

AIM, Skopje, 16.11.1995

Dok je makedonska fudbalska kocija, makar i usporena, vozila naprijed evrospkim drumovima, zavhvaljujuci, naravno, prije svega provjerenim sportskim legionarima, deranje krampona na domacim terenima izmicalo je pazljivim pogledima. Sad kad je pocetni takmicarski entuzijazam, zbog bolne spoznaje o ogromnom jazu izmedju ambicija i potencijala, uglavnom splasnuo, fidbalska je rukavica okrenuta naopako i ta se "naopakost" pokazala u svoj svojoj raskosi.

Pravi skandal izazvan jednim izmisljenim ili stvarnim telefonskim razgovorom otvorio je bezbroj pitanja, ali su, na zalost, minimalne sanse da se na njih i odgovori. Elem, prica ukratko izgleda ovako. Novine su objavile fonogram navodnog telefonskog razgovora u kome je direktor fudbalskog kluba Sileks Goran Ivanovski pokusao namjestiti rezultat jedne utakmice svog kluba, ali je greckom okrenuo broj na kome mu se javio novinar Mende Mladenovski, a ne istoimeni fudbalski sudija Ivanovski. Fonogram je pokrenuo pravu lavinu protesta, a tri ovdasnja najveca i najuticajnija kluba: skopski Vardar, Bitolski Pelister i prilepska Pobeda, iskoristili su ga kao dokaz da je fudbalsko prvenstvo rezervirano u korist pomenutog Sileksa, sportskog mezimceta gradica Kratovo, koji je cvrsto zaposjeo celo najkvalitetnije fudbalske kolone. Kasnije je pomenuti kolega Mladenovski, novinar za ciju se rijec u principu ne bi trebalo stavljati ruka u vatru, ustvrdio da nije bas potpuno siguran da se iza glasa sa kojim je telefonom razgovarao moze prepoznati direktor Sileksa, pa je skandal kako tako saniran.

Ipak, sira je javnost, posredstvom famoznog teksta "Alo, Mende", dosla do nekih veoma zanimljivih saznanja, uglavnom poznatih iskljucivo u sportskim krugovima. Goran Ivanovski, direktor FK Sileksa, sin je kratovskog mocnika Ljubisav Ivanova, inace predsednik fudbalskog yaveza Makedonije, a cinjenica da se preziva nesto drgacije ne bi trebalo nuzno tumaciti kao "da bi se Vlasi ne dosjete", buduci je to na ovim prostorima uobicajeno. Ivanov tata, poslanik u makedonskom parlamentu vazi za jednog od najmocnijih Makedonaca. Uspjesni privrednik medju prvim je osjetio blagodeti novih vjetrova, pa je jos u Markovicevo vrijeme sudbinu svoje privatnosti neodvojivo povezao sa ditadasnjom srustvenom imovinom kojom je upravljao. Sada je Ivanov vlasnik ili suvlasnik, lanca robnih kuca, hotela, fabrika, sportskih terena, pomenutog sportskog kluba i druge po velicini privatne televizije, naravno mjereno arsinom vlastite proizvodnje. Ivanov(ski) - sin, u ocevo ime upravlja dvama posljednim i najatraktivnijim Ljubisavljevim imucima, a sporna dogadjanja svjedoce da vazna mjesta u makedonskoj berluskonijadi zauzimaju jos neki clanovi klana Ivanovski.

Ivanov - tata smatra se doslovinm vlasnikom svega onoga sto postoji u imperijalnom uporistu Kratovu. Ali, isto tako, sa jednakim ovlastima, on je nesumnjivi vlasnik fudbalskog sporta u Makedoniji. Predsjednik je ovdasnjeg fudbalskog saveza, sa ingerencijama kojima je nemoguce noci analog u evropskim maticnim savezima. Statut mu, naime, dozvoljava da stavlja veto na sve moguce odluke podredjenih sportskih foruma, a pravom se pikanterijom moze smatrati cinejnica da je sebi zadrzao institucionalno pravo odlucivanja i u fudbalskom klubu "Sileks", ciji je formalni direktor sin mu Goran. K tomu, predsjednik Saveza koji je sasvim slucajno i vlasnik komplksa hotela, sposrtskih terena, sklon je, jeftinoce radi, cega li drugoga, usluge vlastitih objekata preporuciti selekcijama makedonske fudbalske reprezantacije svih uzrasta. Ko tu pije a ko placa, zapravo kako se Ivanov prodavac usluge. dakle vlasnik hotela ili sportskih terena namiruje kod Ivanova korisnika, dakle predsednika Fudbalskog saveza, tesko je dokuciti. Uglavnom sadasnjim stanjem obojica su vidno zadovoljni. Pravi je profesionalni izazov naci odgovor na ovo pitanje, ali je prepletenost ovih rabota takva da unaprijed dekurazira i najodlucnija ovdasnja pera. Pod uslovom da je to samo njihov posao.

Ovdje nije nuzno posumnjati u iskrenost i postenje kratovskog biznismena i sportskog zanesenjaka, ali visestruka profesionalna i drustvena interakcija Ljubisava Ivanova samoga sa sobom, doprinjela je da se nekim ljudima u fudbalskoj organizaciji ucini mogucom prica sa pravim ili izmisljenim Mendeom. Pravo je pitanje, zapravo, da li covjek opterecen tolikim poslovnim i politickim obavezama, moze imati dovoljno vremena za zadovoljstva koja donosi drustveni rad, ako se uopste moze govoriti o klasicnoj podjeli djelatnosti. Ili je mozda u pitanju nesto drugo? Uglavnom, makedonska javnost je, ako nije do sada, konacno uvidjela da ima "nesto trulo u drzavi" fudbalskoj. Pise: BUDO VUKOBRAT