SPORAZUM S DILEMAMA

AIM, ZAGREB, 15.11.1995. Pred Predsjednickim dvorima protestiraju vukovarske majke, ogorcene sporazumom o istocnoj Slavoniji. Govore o osjecaju prevarenosti i izdaje: dokument koji se proglasava pocetkom kraja rata ne nudi odgovor na pitanje koje ih jedino zanima - cetiri su godine kako nose crninu i kako se nadaju da ce je moci skinuti. Gdje su oni koji su iz Vukovara nestali - na to pitanje sporazum ne odgovara niti ima naznaka da ce odgovoriti. Protiv sporazuma zestoko protestira i Hrvatska stranka prava, koja ga proglasava "neprihvatljivim i stetnim po vitalne interese hrvatskog naroda". Pravasi tvrde da su se "blistave vojne pobjede Hrvatske vojske pokazale kao jedini i pravi nacin rjesenja problema okupiranih prostora", a da bi sporazum otvorio povratak Srba u Hrvatsku. Kazu: omogucio bi da se "Srbi razmile sirom Hrvatske".

Protiv sporazuma o istocnoj Slavoniji, kakav su uglavili Tudjman i Milosevic, glas dizu oni koji su tamo u crno zaviti i oni koji u crnom politicki paradiraju. Oni koji su sve u Vukovaru izgubili i oni koji bi da na Vukovaru politicki profitiraju. Vukovarske majke simbol su prognanika koji su drugacije zamisljali povratak u istocnu Slavoniju i kojima su drugaciji povratak i obecavali. HSP, kao satelit HDZ-a, zapravo izrazava misljenje ekstremnog dijela vladajuce stranke.

Za potpisani su sporazum najgorljivi glasnogovornici vlast i predstavnici Srba. Sluzbeni Zagreb daje izjave pune optimizma, govori o pobjedi svoje miroljubive politike. Iz Daytona stizu vijesti da je zadovoljan i predsjednik Tudjman. Hrvoje Sarinic, koji je s hrvatske strane sporazum potpisao, istice da njegova provedba znaci zaokruzenje drzavnog teritorija Hrvatske te da su sada otvorena vrata ukupnoj normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa, pa i medjusobnom priznanju Hrvatske i Srbije. On tvrdi da ce u istocnu Slavoniju, odmah po uspostavi medjunarodne privremene uprave, uci cijeli sistem drzavnih institucija Hrvatske, kao sto su posta i zeljeznica. Takodjer da ce granicu prema Jugoslaviji kontrolirati izmedju ostalih i hrvatska policija. Ni jedno ni drugo u objavljenom sporazumu ne stoji, ali Sarinic se ponasa kao da on zna vise.

Isto tako zdusno sporazum podrzavaju i u Srpskoj narodnoj i u Samostalnoj srpskoj stranci. Veselin Pejnovic istice da je "nametnuti sporazum dobar preduvjet za povratak drzave Hrvatske u gradjansko okruzenje". Smatra da isti obrazac prava na povratak svih raseljenih treba primijeniti na podrucje cijele Hrvatske, ukljucujuci i zapadnu Slavoniju i Krajinu. U protivnom, "sporazum ce amnestirati politike etnickog ciscenja u kojima smo svi sudjelovali". Primjecujuci da nedostaje dio o kaznjavanju ratnih zlocinaca, Pejnovic zakljucuje da gradjanima Baranje, istocne Slavonije i zapadnog Srijema "nitko ne moze ponuditi med i mlijeko" i poziva ih na "zajednicku borbu za zajednicki normalni zivot". Milorad Pupovac kaze da je sporazumom "postignut znacajan ako ne i konacan korak prema politickom rjesenju" statusa spornih podrucja. I on govori o miru, o ostvarivanju pretpostavki za mir u Bosni i Hercegovini te o koraku prema "normalizaciji ukupnih odnosa izmedju Zagreba i Beograda, sve do njihovog medjusobnog priznanja".

Izmedju te dvije cudne koalicije - one vukovarskih majki i ekstremista koji su protiv i one predstavnika hrvatskih vlasti i celnika srpskih stranaka koji su za najnoviji sporazum - smjestila se skepticna vecina. Sporazum vise ili manje pozdravljaju, ali upozoravaju na njegove nedorecenosti i nejasnoce i sumnjaju u njegove domete. Mirno vracanje istocne Slavonije smatraju boljim od ratnog, ali napominju da mirno rjesenje podrazumijeva kompromis, a svaki je kompromis tezak i bolan. Tvrde da je optimizam vlasti bez pokrica. Naglasavajuci da ocekivanja hrvatske javnosti nisu ispunjena, Drazen Budisa, lider Liberala, kaze da to nije sporazum o reintegraciji nego o stavljanju istocne Slavonije pod medjunarodni protektorat. Ivica Racan, predsjednik Socijaldemokrata, ne razumije euforiju sluzbene Hrvatske. On tvrdi da je mnogo nepoznanica i otvorenih pitanja, prije svega pitanje hoce li se sporazum ostvariti te koje ce biti njegove stvarne posljedice. Napominjuci da je prije rata u istocnoj Slavoniji vecinsko bilo hrvatsko stanovnistvo, Racan izrazava sumnju da bi se etnicka struktura mogla radikalno promijeniti. Na vjerojatnu promjenu demografske slike upozorava i ZLatko Tomcic, prvi covjek Seljacke stranke. Tvrdeci da je Hrvatska korak blize zaokruzenju svog drzavnog teritorija, i on apostrofira nedefiniranost provedbenih mehanizama i zakljucuje kako sporazum "implicira mogucnost da se demografska struktura u potpunosti promijeni".

Cini se da bitka za istocnu Slavoniju tek predstoji, ali sada drugim sredstvima. Prema procjenama, koje iznosi Sarinic, u tom je podrucju oko sto tisuca Srba koji po sporazumu imaju pravo da tamo ostanu. Rijec je o domicilnim Srbima, odnosno o Srbima koji su dosli iz zapadne Slavonije i Krajine. Svi koji su u to podrucje dosli, a prije su imali stalno prebivaliste u Hrvatskoj, imaju pravo ostati. Hrvatski izvori tvrde da ce hrvatskim Srbima biti ponudjeno da biraju zele li ostati u istocnoj Slavoniji ili se vratiti tamo gdje su prije zivjeli. Svi ostali, oni koji su dosli iz Srbije ili iz Bosne, moraju otici. U Zagrebu ocekuju da ce u prijelaznom razdoblju to podrucje napustiti i veliki dio Srba koji ne zele "pod hrvatsku vlast". Pitanje je, medjutim, hoce li im to njihovi dopustiti.

Prijelazna bi uprava trebala stvoriti uvjete za povratak prognanika i izbjeglih. Svi koji su otisli - imaju se pravo vratiti. Adalbert Rebic, predstojnik vladina Ureda za izbjeglice, tvrdi da se moze vratiti osamdesetak tisuca prognanih. Sarinic tvrdi da ce se na isteku prijelaznog razdoblja, za dvije godine, izbori provesti po hrvatskim zakonima i da nema rijeci ni o kakvoj autonomiji ili posebnosti. Ali cak i da bude tako, istocnu ce Slavonij imati oni kojih bude vise. Americki ambasador Galbraith naglasava da je taj kraj oduvijek bio multietnicki i da ce takav i ostati. Hrvati naglasavaju da je prevaga ipak bila na strani Hrvata. Sada je cisto srpski. Zahvaljujuci etnickom ciscenju hrvatskog zivlja, ali zahvaljujuci i politici koja je smatrala kako je dobro i pametno da Srba ne bude ni u zapadnoj Slavoniji ni u Krajini. Iz te je cinjenice lako zakljucuti da hrvatska politika nije racunala na mirnu reintegraciju svoga istoka. Ako se sporazum bude provodio, sada bi mogla inzistirati na obrnutom procesu - da se Srbi iz istocne Slavonije "pravilnije rasporede".

U svakom slucaju sada ce nastojati da tamo vrati sto veci broj Hrvata. Sto ce biti dosta tesko. Iz dva razloga. Da bi to moglo biti moguce, Srbi koji nastanjuju njihove kuce moraju se vratiti svojima. Ako ih jos ima. Sto s onima cije su kuce porusene u postolujnoj kataklizmi? Drugo, ni povratak Hrvata u zapadnu Slavoniju i Krajinu nije bio previse uspjesan. Prema nekim istrazivanjima, polovica prognanih ne zeli se vratiti. Ako moraju pod medjunarodni protektorat - bit ce to i mnogo manje. Zagreb ce morati smisliti nacin kako ih animirati. Do sada se sluzio ucjenama, prijetnjama da ce onima koji odbijaju povratak ukinuti izbjeglicki status.

Ako se prognani Hrvati mogu vratiti, a Srbi koji su dosli iz zapadne Slavonije i Krajine - mogu ostati, onda bi istok Hrvatske mogao izbjeci sudbinu puste zemlje. Jedini od svih oslobodjenih podrucja. Prijeti mu cak prebukiranost. Naravno, ako se temeljni sporazum o Baranji, istocnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu uopce bude primjenjivao.

JELENA LOVRIC