ZGRABI ZAVEZLJAJ, ZABORAVI ZAVICAJ

Konacni odlazak Muslimana i Hrvata iz Banjaluke

U poslednjih godinu dana samo preko Biroa je otislo 12.000 Muslimana i Hrvata. Oni se uglavnom ne zele zadrzavati na teritoriji bivse Jugoslavije, vec hoce ici u inostranstvo . Sa muslimanskom i hrvatskom stranom se cujemo radio-vezom, ili telefonom. U principu, nikad nismo imali nekih problema. Ispostujemo dogovoreno, prebacimo ljude, sjednemo, popijemo pice. I gotovo. Tako kaze sef Biroa za iseljavanje u Banjaluci, Radovan Glogovac.

AIM, Beograd, 12.11.1995.

U Banjaluci nema sabirnih centara za preostale Muslimane i Hrvate, oni ne nose ni zutu, ni bijelu traku oko rukava, ali su im zivoti ugrozeni. Neindetifikovani uniformisani ljudi ih silom izbacuju iz stanova, njima se nocu kasno telefonira i prijeti, naoruzani ljudi im kucaju na vrata. I dok vecina srpskih izbjeglica, ciji se broj nevjerovatno uvecao, mucki podnosi svoju nesrecu, jos uvjek pod vedrim nebom, neki od novopridoslih ne mogu zatomiti bijes sto se, navodno, stite "balije i ustase", a oni su sve svoje ostavili. Po kratkom postupku oni izbace ljude iz kuca, cesto im ne dozvoljavajuci da uzmu ni najnuznije stvari. Opljackaju, pa svoj put nastavljaju za Srbiju.

Samari i "bokser"

Biro za raseljavanje lica u naselju Mejdan poslednja je banjalucka adresa na koju ovih dana kucaju Muslimani i Hrvati. Ovaj Biro nekoliko poslednjih godina organizovano iseljava one koji to "zele". Ljudi stalno dolaze da pitaju kada se krece. Pravac odlaska je Bocac, pa u Hrvatsku, dok Muslimani idu ka Travniku.

• Bila su dva policajca. Jedan iz Mrkonjic Grada, drugi iz Kljuca. Pokazao sam im papire, od onih da mi je sin, premda Musliman, u vojsci Republike Srpske, do onih da sam nosilac stanarskog prava. Oni su sve to pocjepali. Izbacili su me iz stana i, evo, uspio sam iznijeti jedino ono sto je na meni. A vise bih volio da umrem u svojoj rodnoj Banjaluci, nego bilo sta na svijetu - govori nam osamdesetosmogodisnji Banjalucanin, Jusup Jusupovic, u Birou za raseljavanje lica, preseljenje i razmjenu materijalnih dobara u Banjaluci.

Dosao je da se prijavi, jer odlazi. Na pitanje kuda ide - slijeze ramenima. Ima jednog sina u Njemackoj, ali ce, najvjerovatnije, kod nekih rodjaka u Travnik. - Moji Banjalucani, Srbi, nikada me nisu dirali. Ovo je djelo ovih novopridoslih - veli Jusupovic. - Ide se preko Bocca. Muslimani za prevoz placaju 160 maraka, plus 20 maraka za svaku putnu torbu, a Hrvati 60 , a cijena po torbi je ista.

Branislava Z. je Srpkinja, muz Hrvat, imaju dvoje djece, sina od 12 i cerku od 18 godina.

• Ne znamo ni kud cemo, ni sta cemo. Zasto nisu izmislili drzavu za mjesane brakove? Neka vlada ko hoce. Zasto nas ne ostave na miru - pita.

Kaze, jedva su skuckali pare za put. Ipak, ne zele ostati u Hrvatskoj. Ona je, doduse, cula da u Zagrebu postoje tri prihvatna centra za mjesane brakove, te da se oni salju u strane zemlje. Ali, ne krije da se boji pustih i opljackanih gradova po Kninskoj krajini. - Tamo necemo ni mrtvi - kaze Branislava na kraju.

Adila i Dzemal V. su prije par dana izbaceni iz kuce. Prije toga su pretuceni. Nju su samarali, a muza udarali "bokserom". Bilo ih je trojica, svi naoruzani i unifromisani. Adila samo kaze da nisu Banjalucani, i u strahu ne zeli bilo sta o njima da doda.

• Znamo da Hrvati nas Muslimane rado ne primaju u Hrvatsku, a mi ne zelimo ni u Bosnu. Oboje smo Banjalucani i naucili smo da zivimo u visenacionalnom okruzenju. Muz mi je ovdje jedno vrijeme bio na radnoj obavezi, kopao je rovove na polozajima, ratistu - kaze Adila. - Cak smo u kucu primali srpske izbjeglice iz Mrkonjic Grada. I tim ljudima je bilo zao kada su videli sta se desava, ali nam nisu mogli pomoci. Nismo nista iznijeli iz kuce, a trenutno se nalazimo kod prijatelja Srba.

U Biro za raseljavanje dosle su Ankica i Vida Ilicic iz Sanskog Mosta. Hrvatice su, muzevi su im Srbi, na srpskom ratistu, a one nisu zelele ostati pod muslimanskom vlascu u Sanskom Mostu. Ni u Banjaluci, znaju, nemaju perspektivu.

• Imamo rodbinu u Hrvatskoj, pokusacemo da dodjemo do njih, pa dalje u inostranstvo. A najradije bi smo se vratile u Sanski Most. Ne ocekujemo nista dobro ni u Hrvatskoj, znamo da biti Hrvat iz Bosne nije isto kao i biti onaj tamosnji. Culi smo da nas oni naseljavaju u opljackane srpske kuce po Glamocu i Grahovu. E, vise bih volela da umrem - kaze Ankica.

Popijemo pice - i gotovo

"Lica koja vise ne zele da budu na teritoriji Repubike Srpske moraju imati odobrenje Ministarstva odbrane, treba se odjaviti u MUP-u, a u koliko imaju drustveni stan, predaju ga na raspolaganje srpskim vlastima. Pri tom jos prilazu pismeni zahtev sa molbom za odlazak", kaze Radovan Glogovac, sef ovog Biroa.

Glogovac naglasava da se zbog velikog broja izbjglica iz Krajine u gradu desavaju ruzne stvari, a one se ne mogu u potpunosti kontrolisati. Naglasava da je najveci dio policije na ratistu, a samo njen manji dio stiti grad od huligana.

• Imamo slucajeve izbacenih Muslimana i Hrvata koji su vraceni u svoje kuce. Ali, ti ljudi nakon ruznih iskustava uglavnom zele otici, strah ih je da i dalje ostanu ovdje. Inace, ovaj Biro je zapoceo sa radom maja 1992. godine, tokom 1994. godine njegov rad se ugasio na sedam-osam mjeseci. Od formiranja najveci broj nesrpskog zivlja se javio sa zeljom da ode nakon pada Kninske krajine. Ovih dana cemo preci na besplatan prevoz tih ljudi na njihova odredista.

Procedura oko odlaska traje dva dana. Onda sve zavisi od muslimanske i hrvatske strane - kada ce dati zeleno svjetlo za prelazak na njihovu teritoriju. Koliko je tacno Muslimana i Hrvata otislo iz Banjaluke, Glogovac ne moze da kaze, jer su oni isli i preko Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta, UNHCR-a, te preko mnogih privatnih agencija, koje su cesto za velike pare organizovale njihov odlazak.

• U poslednjih godinu dana preko Biroa je otislo 12.000 Muslimana i Hrvata. Oni se uglavnom ne zele zadrzavati na teritoriji bivse Jugoslavije, vec hoce ici u inostranstvo - kaze Glogovac. - Sa muslimanskom i hrvatskom stranom se cujemo radio-vezom, ili telefonom. U principu, nikad nismo imali nekih problema. Ispostujemo dogovoreno, prebacimo ljude, sjednemo, popijemo pice. I gotovo.

Sta se zatim zbiva sa tim unesrecenim i strahom iznurenim ljudima?

Glogovac napominje da mu je UNHCR potvrdio da su oni Muslimani koji su u poslednje vrijeme preko rijeke Save presli u hrvatsko mjesto Davor, mobilisani i upuceni na bihacko i travnicko ratiste. On tvrdi da hrvatska strana prije pada Kninske krajine, kao i dobrog dijela srpske teritorije, nije bila zainteresovana za Hrvate iz Banjaluke, pa ih jedno vrijeme nije ni primala. Sa druge strane, muslimanska strana je rado primala muslimanski zivalj, ali nije bila raspolozena pustiti Srbe sa svoje teritorije. I sam je, veli, iz Zenice izasao ilegalno, te dvanaest dana hodao pjesice preko polja i barustina.

Sto dalje odavde

Etnicko ciscenje Banjaluke od Muslimana i Hrvata traje kontinuirano od pocetka rata, sa manjim ili vecim zamasima, a sada je privedeno kraju. Pocetkom rata u Slavoniji, septembra 1991, kada su i pocele mobilizacije u gradu, otisli su u velikom broju pripadnici sve tri nacije kojima nije bilo do pucanja.

Kasnije, kad je rat krenuo u Bosni, od Muslimana je zahtjevano da "potpisu lojalnost". Umjesto u dojucerasnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, zarad opstanka (da sacuvaju zivot porodici, starim roditeljima, ili imovinu) neki su pristali da budu vojnici Republike Srpske. Najteze je bilo onima cija su djeca otisla sa ovih prostora. Ali i onima koji nisu zeljeli da idu u rat, ali ni da napuste Banjaluku. Njih nije stitio nikakav papir. Oni koji nisu pristali, nisu dobili vojni pecat u knjizicu, clanovi porodice su izgubili posao, a samim tim i stan, ili kucu. Moglo se samo "dobrovoljno" otici.

I oni Muslimani i Hrvati koji su ratovali u srpskoj vojsci, na kraju su, takodje, odlazili, zbog "rata bez kraja, apsurdnog i besmislenog do kraja" (kako su govorili), kao i zbog polugladnih porodica, i nemogucnosti da i dalje gaje iluziju da ce se stvari ipak dovesti u red. Bili su zeljni da se preko Hrvatske dokopaju neke strane zemlje i najzad smire, ali bi na drugoj strani bili obuceni u drugu uniformu.

Padom zapadne Slavonije, Kninske krajine i dobrog dijela Bosanske krajine situacija se za preostale banjalucke Muslimane i Hrvate dramaticno pogorsala. Na hiljade gnjevnih izbeglica slilo se u grad. Tada je mr Predrag Radic, gradonacelnik Banjaluke upozorio novopridoske izbjeglice da ne smiju dirati domicilno nesrpsko stanovnistvo, pogotovo one koji imaju nekog na ratistu.

Koliko je upozorenje bilo validno, vidi se i po rezignaciji ovih poslednjih koji odlaze. Jos su svjeza sjecanja na period kada su hrvatske ili muslimanske kuce nocu bile resetane mecima, ili je na njih bacan eksploziv. U ovom trenutku grad je bez struje, pa to pogorsava situaciju. Ljudi sapatom tvrde da vise ne znaju ko je odakle, i strahuju od sijaset razlicitih policajaca. Takodje, mnogi siledzijski raspolozeni ljudi, naoruzani, neobuzdani i nervozni, obogatili su se na tudjoj imovini. Dokazi su komisioni puni tudjih stvari.

Muslimani i Hrvati iz Banjaluke su ozlojedjeni, jer ih niko nije uzeo u zastitu. U Banjaluci se i danas pamti da se dugogodisnji banjalucli biskup Adolf Pihler nije libio da se za vrijeme NDH tokom drugog svestkog rata zestoko usprotivi progonu banjaluckih Srba. On je apelovao i kod samog Ante Pavelica. A jos se spominje peticija dvadesetak uglednih banjaluckih Muslimana i i Hrvata iz tog vremena, protiv progona Srba.

U toku ovih teskih godina za nesrpski zivalj jedino je nejaka Liberalna stranka na celu sa predsednikom, dr filozofije Miodragom Zivanovicem, osudjivala progone i upozoravala na sve posljedice "krvi i tla".

A Sabahudin Karic svaku noc ceka kada ce mu neko zalupati na vrata. Primio je i srpske izbjeglice u kucu, ali uzalud. Dolazili su neki, uniformisani, u par navrata. Spremio se za odlazak, ali se boji sta ga ceka na onoj drugoj strani. Jer je dvije godine bio u srpskoj vojsci.

• Meni je najvise zao moje djece. Nocima ne spavamo. Imam jos uvjek dva najbolja prijatelja, Hrvata i Srbina. Kada bi se politicari slagali kao nas trojica, bilo bi sjajno - prica nam Sabahudin Karic. - Imam papire za Ameriku i samo zelim sigurnost kada predjem na hrvatsku stranu. Na podrucju bivse Jugoslavije je svuda isto i bice tako dok su nacionalne stranke na vlasti. Zelim porodicu odvesti sto dalje odavde. Umorio sam se, evo vec petu godinu od ovog ludila, i kada rat stane, zivjecemo svi u bijedi i nemastini. A rodnu Banjaluku cu zadrzati u sjecanju kakva je bila prije rata. Sjecanje je jedino sto mnogima od nas preostaje.

(AIM) Radmila Karlas