MINISTRICA I RAVNATELJI

SROZAVANJE UGLEDA

AIM, ZAGREB, 12.11.1995. "Zanimljivo je da kad ministar Jarnjak razrijesi procelnika policijske postaje nitko od toga ne stvara uzbune, jer se smatra da ministar ima pravo razrijesiti procelnika s kojim nije zadovoljan. No, kada se razrijesi jedan ravnatelj, onda to postaje javni problem."

Tako se u intervjuu "Vecernjem listu" od 11. studenoga buni ministrica prosvjete Ljilja Vokic sto se u javnosti osporavaju njezini blago receno kontroverzni potezi u posljednje vrijeme, koji su kulminirali razrjesenjem ravnatelja dviju zagrebackih gimnazija i ostavkom uglednog oporbenjaka mr. Mate Arlovica na clanstvo u Hrvatskom skolskom vijecu, savjetodavnom tijelu ministra prosvjete. Nehotice, usporedjujuci sebe s ministrom unutrasnjih poslova a ravnatelje skola s policajcima, daje i pravi kljuc za razumijevanje konflikta. Njezina "efektna" asocijacija, naime, nedvojbeno razotkriva represivni mentalni sklop u pozadini nekoliko posljednjih ministricinih odluka koje su izazvale javne prosvjede, cak i predizborne kuloarske prognoze da se njezino ime nece naci medju odabranicima novog predsjednika Vlade Republike Hrvatske mr. Zlatka Matese.

Iako se ovo posljednje zasad pokazalo netocnim, to jos uvijek ne znaci da ce tako i ostati, jer ministrica uporno i dalje vuce poteze u korist srozavanja svoga ugleda. Najnoviji je obznanjen 7. studenoga na press-konferenciji Socijaldemokratske partije kada je predsjednik stranke Ivica Racan ironicno nazvao "cestitkom za izborni uspjeh SDP-a" frisku odluku Ministarstva prosvjete o razrjesenju Zlatka Seselja, ravnatelja zagrebacke Klasicne gimnazije, inace clana direkcije SDP-a i kandidata na drzavnoj listi te stranke.

Iako su drzavni mediji vise ili manje spretno pokusali zabasuriti vezu izmedju rjesenja o razrjesenju Zlatka Seselja i ostavke mr. Mata Arlovica na clanstvo u Hrvatskom skolskom vijecu, ona nije ostala sasvim izvan ociju javnosti. Rijecki "Novi list", naime, nije se upustio u tendencioznu "redakcijsku obradu" nego je objavio cijeli tekst obrazlozenja Arloviceve ostavke, u kojoj se dokumentirano i stalozeno analiziraju najsporniji potezi ministrice Vokic u posljednja dva-tri mjeseca, od kojih je, ocito, smjenjivanje ravnatelja Klasicne gimnazije bilo posljednja kap.

Objasnjavajuci da ministrici Ljilji Vokic ne osporava pravo da postupa kako postupa, jer je "ona odgovorna za ono sto cini", Arlovic konstatira da su "neki ministricini potezi izazvali nezadovoljstvo ucenika, prosvjetnih djelatnika pa i sire javnosti, a upitna je i njihova zakonska utemeljenost", te da stoga on osobno vise ne moze "ni u kom svojstvu, pa ni kao clan Hrvatskog skolskog vijeca, dopustiti da s tim njenim potezima budem doveden u bilo kakvu vezu". Pritom navodi tri ministricina presudna "gafa": "Prvi je vezan uz povecanje norme, osobito u podrucju osnovnog skolstva, jer je jednostavno zanemarena cinjenica da postoji Zakon o osnovnom skolstvu, a nesuglasno njegovim odredbama primijenjen je Zakon o srednjim skolama. Drugo, problemi vezani uz upute oko dvojezicnih skola u Istri i trece, najnovija razrjesenja ravnatelja srednjih skola, poglavito gimnazija. Isticem primjere XVIII. i Klasicne gimnazije u Zagrebu." Ti su primjeri specificni po tome sto su "razrijesene osobe putem strucnih rasprava pa i putem tiska iznosile svoja stajalista o postupcima Ministarstva prosvjete i sporta, ukljucujuci i nacin kako rijesiti aktualne probleme u hrvatskom skolstvu", te se nakon ministricinih odluka o smjeni upravo tih ravnatelja opravdano moze zakljuciti da "razrjesenja ne bi bilo da su sutjeli i da nisu imali svoje misljenje".

Kada bi samo mr. Mato Arlovic tvrdio da je "u svemu tome prisutna i samovolja, voluntarizam, prekoracenje zakona pa i revansizam prema pojedinim osobama, posebice u slucaju Zlatka Seselja", moglo bi se pomisliti kako je rijec tek o stranackoj solidarnosti, jer su to stavovi ipak jednoga od prvaka SDP-a, doduse i osobe na cije se argumentirane istupe u Saboru nije mogla oglusiti cak ni poslovicno bahata hadezeovska vecina. Stvari, medjutim, ne stoje tako jednostavno. U obranu ravnatelja Klasicne gimnazije, naime, vec se javilo vise glasova. Zato i ministrica tesko uspijeva pronaci prave rijeci u reagiranju na Arlovicevu ostavku i njegove razloge za nju: "Jeste li bas sigurni u ispravnost i istinitost svih Vasih razloga? Sto ste sami ikad ucinili, osim rada u Hrvatskom skolskom vijecu, za hrvatsko skolstvo? Podrzavanjem nezakonitosti krsite svoj predizborni slogan ili i postenje moze imati vise konotacija. Da citiram Mesu Selimovica: 'Zablude su korisne kao i istine'."

Valja priznati, i sama bi delfijska prorocica Pitija mogla pozavidjeti ministrici Vokic na umijecu u dvosmislenosti! No, bit ce da je ipak pravi problem u nemogucnosti da se uvjerljivo odgovori na implicitna neugodna pitanja. Stoga ministrica odabire jos jednom svoj vec u drugim prigodama koristen "polemicki" trik: optuzuje pravnika sto nista ne cini za skolstvo, kao sto je nedavno zamjerila "nekim nasim znanstvenicima" (ne kaze pedagozima, iako je o njima rijec) koji su se usudili kritizirati nju i njezino ministarstvo, a "ti isti nikada nisu radili u razredu". Doista, argument ravan zamjerki lijecniku koji se usudjuje lijeciti pacijenta od bolesti koju sam nije prebolio!

No, pravi problem za ministricu nastaje onda kada se nadje na razlicitim stranama s onima koji su, nazalost, doista radili u razredu i, jos gore, zahvaljujuci upravo svojoj uspjesnosti u poslu, cak postali i ravnatelji najprestiznijih zagrebackih gimnazija. Upravo je to slucaj klasicnog filologa Zlatka Seselja, koji je na mjesto profesora grckog i latinskog jezika u Klasicnu gimnaziju u Zagrebu dosao 1986., nakon desetgodisnjeg predavanja istih predmeta u osnovnoj skoli. Tesko mu se, dakle, moze osporiti iskustvo i strucnost, pogotovu jer je i jedan od autora udzbenika za nastavu klasicnih jezika. Prava je bijela vrana medju aktualnim srednjoskolskim ravnateljima, jer ne samo da nije clan HDZ-a, nego otvoreno pokazuje sklonost socijaldemokratskoj politickoj opciji. Osim toga, i u bivsoj je drzavi, od 1988. do 1991., bio direktor tadasnjeg Centra za jezike (u cijem je sastavu u to doba i njegova skola), da bi ga kolege, s razlogom, predlozile u jesen 1992. za ravnatelja Klasicne gimnazije. Doduse, opravdavajuci se promjenama propisa, prethodna ministrica prosvjete Vesna Girardi-Jurkic nikada nije potpisala odluku o njegovu stalnom imenovanju, te je u intervjuu "Feral Tribuneu" u sijecnju ove godine Z. Seselj svoj status ovako opisao: "Imao sam stanovih problema, ali ja sam kao dinosaur - polako se okamenjujem. Moje imenovanje nikada nije potvrdjeno, mandat mi traje do 1996. godine i nije prekinut, ali nije ni obnovljen. Kao nepodoban, nikada nisam dobio imenovanje. No, kako me ukazom nisu smijenili, ja i dalje obavljam svoj posao, a do kada - to ovisi o onima koji odlucuju."

Trenutak odluke nekim se cudom poklopio bas s objavljivanjem prvih rezultata izbora na kojima je SDP, pogotovu u Zagrebu, prosao znatno bolje nego sto su mnogi ocekivali i prognozirali. Poklopio se, medjutim, i s nedavnim objavljivanjem teksta "Skola: umiranje na rate" u 13. broju casopisa "Erasmus", ciji je autor, nazalost, Zlatko Seselj, jednako kao i dopisa "Primjedbe na primjenu Pravilnika o normi i objasnjenja konkretnih postupaka u primjeni toga Pravilnika u organizaciji nastave u Klasicnoj gimnaziji u Zagrebu", sto ga je nesmotreno uputio Ministarstvu prosvjete. O tom papiru, ponosu ministrice Vokic, ovih se dana u novinama moze procitati da se ubrzano mijenja, a iz "Primjedaba" Z. Seselja vrijedi citirati barem glavnu ocjenu: "Ako zelimo oblikovati skolu prema obrazovnim i odgojnim potrebama ucenika onda ne mozemo postivati Pravilnik, a ako postujemo Pravilnik onda nam se skola pretvara u bezdusnu instituciju koja je od ideje skole, a pogotovo suvremene skole, beskrajno daleko." Treba li uopce reci da je i sadrzaj teksta "Skola: umiranje na rate" sasvim sukladan naslovu, te da u njemu ni hrvatska prosvjetna politika posljednjih godina, ni Ministarstvo prosvjete, a ni sama ministrica nisu prosli bas s ocjenom summa cum laude. Ilustracije radi, ministricino sazimanje svojih nastojanja u dvije kljucne rijeci "kontrola i red", Z. Seselj u tom tekstu komentira ovako: "Mozda nasa gospodja ministarka nije na to pomislila, no zelio bih podsjetiti da su najbolja kontrola i savrseni red ostvarivi samo na groblju."

Sve je to, ipak, potrebno zaboraviti i pazljivo procitati naknadno obrazlozenje Ministarstva prosvjete koje se odnosi na ministricinu odluku o razrjesenju ravnatelja Zlatka Seselja bez obrazlozenja. U tom se Priopcenju, naime, kaze da to sto razlozi smjenjivanja u rjesenju nisu navedeni niposto ne znaci i da ih nema, i to vise, a na prvom je mjestu upravo to da se "Zlatko Seselj nije pridrzavao odredaba Pravilnika o normi". Usto, Ministarstvo "raspolaze opseznom dokumentacijom o nepravilnostima u radu gospodina Zlatka Seselja kao ravnatelja tijekom godina u kojima je obnasao tu duznost". Povrh svega, "kroz duze vrijeme ovom su se Ministarstvu obracali roditelji ucenika, pa i djelatnici Klasicne gimnazije s primjedbama na rad gospodina Zlatka Seselja". Na kraju se zakljucuje: "Stoga vjerujemo da ce se ovo razrjesenje prihvatiti bez nepotrebne euforije, napose zbog toga sto je samo zakonit rad perspektiva za Republiku Hrvatsku i hrvatsko skolstvo. Na to nas svakako obvezuju krv i suze ovoga naroda."

Nakon svega, ostaje se i najnevjernijem Tomi jedino cuditi otkud je samo ministrica Vokic smogla snage za toliko strpljenja i takta spram tako tvrdoglavog i neposlusnog ravnatelja? Samo da jos nema one proklete podsvjesne identifikacije s ministrom Jarnjakom, kakva bi tek to idila bila!

MERI STAJDUHAR