PUTOM DO BIHACA

GRANICE GDJE IM MJESTO NIJE

AIM SARAJEVO, 8.11.05. Kad naoruzani vojnik jedne drzave u drugoj pali sela, ustolici barikade, zabranjuje kretanje domicilnih drzavljana i zavodi neki svoj red, to se uobicajeno zove - okupacija. Na ovim nasim prostorima, bar kada su u pitanju Hrvatska i Bosna, takvo sto se medjutim zove - Splitski dogovor!?

Uputiti se iz glavnog bosanskohercegovackog grada takozvanim "novooslobodjenim teritorijem" ka bihackoj regiji znaci riskirati da se do Bihaca uopce ne stigne. Naime, vec na izlazu iz Sarajeva vojnik Armije BiH upozorava da je nemoguce putovati cestom preko Jajca i Kljuca prema federalnoj jedinici nazvanoj Unsko-sanski kanton, jer hrvatski partner u Federaciji ne dozvoljava prolazak registarskih tablica s ljiljanima i natpisom "BiH". Tako put do Bihaca, koji bi nakon poraza Mladiceve soldateske u sjeverozapadnoj Bosni trebao iznositi oko 350 kilometara, traje vise nego duplo duze: u njega naime valja uklalkulirati prolazak kroz Hercegovinu, uzlazak i put kroz Hrvatsku (naravno, uz obaveznu tranzitnu vizu i famozni papiric s dva ulaska-izlaska) te vise uzaludnih pokusaja da se odgonetne drzavna granica na podrucjima zapadne Bosne koje kontrolira Hrvatska vojska.

Prvi pokusaj ulaska u Bosnu bio je nedugo poslije Knina, grada koji se komotno moze zvati Ha-Ka selo. Naime, nakon gomile skracenica inih vojski, paravojski, kvazi-drzava i rezima koji su Knin obiljezili, ovdje se opstanak pokusava osigurati uz ogromna slova Ha-Ka na fasadama. Poruka glasi: Hrvatska kuca, dakle - ne paliti! Sudeci po garavim krajolicima nakon izlaska iz centra Knina, ili nije bilo bas odvec hrvatskih kuca u okolini ili je komandujuci bio meka srca. (Znate vec onaj nikotinski: - "Komandante mogu li sad jednu da zapalim?" - "Ne mozes, budalo, to ti je peta kuca od jutros!")

Iza Knina, prema Bosanskom Grahovu trebala bi biti granica Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Jer, kao sto je opcepoznato, "prijateljska Hrvatska je medju prvima priznala Bosnu i Hercegovinu". Medjutim, granice nema. To sto nema granice, nazalost, ubrzo zaboravljate jer slijedi tezi primjer - nema ni Bosanskog Grahova! Ne da nije "bosansko", vec nije vise nikakvo. Za razliku od tv snimaka neposredno nakon "oslobadjanja" Grahova od strane hrvatskih vojnika, mjesto danas izgleda sablasno. Opustoseno i popaljeno do posljednje kuce. Zapravo, kilomerima dalje, na putu koji potom vodi ka dubini bosanskog teritorija i Drvaru, niti ima sto citavo, niti tko zivi. Uz put jedino copori pasa u silovitom trganju posljednjih komada mesa s lesina uginulih konja ili ustrjeljene stoke...

Neposredno pred Drvarom, gdje put krivuda spustajuci se u samo mjesto i pruza pogled na izgorenu ratnu pecinu onog druga cijim se imenom ovaj grad do jucer zvao Titov, kolona parkiranih automobila. Nesto nize rampa i dvojica hrvatskih vojnika udobno zavaljenih u kucne fotelje ciji su se tockovi zarili u vlaznu zemlju kraj asvalta. Istovremeno dok nam objasnjavaju da se dalje bez pratnje i specijalnih odobrenja policije ne moze, kraj nas prolaze na desetine automobila s oznakama Hrvatske vojske, ali i civilnih s tablicama tzv "Herceg-Bosne". Svi zaustavljeni i vraceni automobili, zauzvrat, imaju registracije RBiH s ljiljanima. Nesto zustriju raspravu na punktu zapocinje gospodin iz automobila sarajevske registracije vadeci iz lisnice legitimaciju zastupnika u parlamentu Federacije BiH. Na njegov upit po cijem to naredjenju i kakvom zakonu ova dvojica kao pripadnici vojske Republike Hrvatske mogu zabranjivati prolazak kroz BiH domicilnim gradjanima, zbunjeni vojnik s jakim zagorskim akcentom odgovara da on samo izvrsava naredjenja. Bosanskohercegovacki zastupnik, medjutim, inzistira na legitimiranju vojnika na sta dobija odgovor da nikakvi zvanicni dokumenti jos uvijek ne postoje izuzev komada papira na kojem im je napisano odrediste gdje ce strazariti.

Vracajuci se ponovno prema Kninu kraj nas je, upravo na onom mjestu gdje je trebala biti granica izmedju dvije drzave, prema Drvaru protutnjalo par punih autobusa s zutim registarskim tablicama i oznakom "HV". Postaje sve daleko jasnije - granica izmedju BiH i Hrvatske naravno postoji samo sto je kilometrima pomjerena u korist hrvatske drzave i sto, sudeci po zabrani prolaska bh. drzavljana, jos uvijek nije sigurno da za koji dan nece biti postavljena i dalje, iza Drvara.

Ponovno pokusavamo uci u Bosnu i Hercegovinu, ovaj put preko Donjeg Lapca. Izmedju dva punkta hrvatske policije nakratko u kola primamo hrvatskog vojnika kojem treba prevoz do Lapca. Prolazeci pokraj stotinu popaljenih kuca zapitkujemo naseg novog saputnika Veljka (koji se kune da je "cisti Hrvat", samo mu je otac u neznanju nadjenuo srpsko ime) zar nije suludo i neshvatljivo unistavati tolike kuce koje su se mogle bolje iskoristiti. Neraspolozen za dulji razgovor Veljko samo kratko odgovara: "Treba sve zapaliti da se cetnici nikada ne vrate!" To sto su hrvatski vojnici unistavali mjesta na teritoriji druge drzave, izgleda, nikog od njih ne uzrujava. Ili je vec sve "nase"?

U Donjem Lapcu gotovo ocekivana vijest: dalje se ne moze. Navodno, desetak kilometara daje prema Bihacu, parpadnici Armije BiH pravili su neke incidente pa je cesta do daljnjeg zatvorena. Sa nekih 35 kilometara od Bihaca, kolika je po prilici udaljenost od ovog punkta do naseg odredista, ponovno se vracamo, sada na put prema Lickom Petrovom Selu i granicnom prijelazu Izaccichi. Dodatnih stotinjak kilometata koje pravimo slice prethodnima - kao poslje kataklizme ili velikog zemljotresa sve je rusevno i pusto. Odjednom uz cestu pogrbljena starica od svojih osamdesetak godina, uzdignute drhcuce ruke za pozdrav. Kolega s tuzlanske televizije prokomentira u stilu gnjusnog crnog humora od kojeg se zeludac okrece: "Vidi ziva baba! A da je prijavimo, mozda im je umakla?"

Konacno granicni prijelaz preko kojeg nas, sudeci po koloni automobila iz BiH, Slovenije, Austrije, Hrvatske sto lagano mile, nece vratiti. Prvo punkt s drzavnim grbom Republike Hrvatske i carinicima koji se uz strogi izraz lica trude obavljati svoj posao profesionalno. Potom tabla s ljiljanima na kojoj pise: "R Bosna i Hercegovina - Granicni prijelaz Izacici". Zapravo, ovo je jedini drzavni prijelaz u Bosni i Hercegovini na kojem se viori drzavna zastava, gdje ce vam pozeliti dobrodoslicu "u Bosnu i Hercegovinu", i gdje ce vam u putovnicu utisnuti u svijetu uobicajen pecat tek s datumom i nazivom prijelaza, a bez ikakve ikonografije samoproglasenih drzavica. Naravno, razlog za takvo sto jednostavan je - ovo je naime jedino mjesto gdje je na drzavne granice BiH izbila njena Armija. Primjecujemo, medjutim, da hrvatskim drzavljanima nakon pregleda putovnice bosanski carinik samo mahne u znak slobodnog prolaska.

• Ne, u njihov pasos ne udaram pecat! Ne pitaj zasto, jednostavno
• necu!

Tek nakon desetak minuta neoficijelnog razgovora carinik popusta i pocinje objasnjavati animozitet prema kolegama s druge strane: hrvatski carinici, veli, svoj dio posla obavljaju samo par sati dnevno, namjerno praveci veliki zastoj konvoja s robom koja ide u bihacku regiju. Do uspostavljanja ovog granicnog prijelaza, naime, sav je transport za BiH isao preko prijelaza u Doljanima (Hercegovina), a carinske dazbine za uvezenu robu naplacivala je, jasno, tzv. "Herceg-Bosna". Po tvrdnji bosanskih carinika, hrvatska strana uporno otezava protok robe i provocira cekanje i do tri dana na ulazak u BiH, ne bi li na taj nacin prisilila vozace kamiona da ponovno koriste put preko Hercegovine. I ostave novce i ponesto robe u Doljanima...

Ubrzo potom stizemo u Bihac koji na prvi pogled, izuzev granatama izresetanih kuca, ne odaje uzas golgote kroz koju je prosao. Sarenilo na gradskim placevima podsjeca na sve ostale bosanske gradove. Trgovina, ili bolje receno sverc hranom, postala je najunosniji posao u ratnom vremenu zamrle ekonomije. Razgovor s Biscanima uvjek se iznova vraca na zlokobnu Grabessku visoravan gdje je bilo najjace uporiste Karadzicevih snaga. Bosanske sudbine o poginulima, ranjenima i prezivjelima nizu se satima. O jednom se ne govori - Abdicu i njegovim pristalicama. Tesko da se itko upusta u raspravu zasto je do sukoba medju Muslimanima doslo, da li ce se izbjegli Abdicevi sljedbenici vratiti, i postoji li ikakva odgovornost Sarajeva za golgotu cazinskog naroda. Na nas komentar da je problem s "babinim pristalicama" taj sto one manje vole Abdica u odnosu na to koliko ne vole ovdasnju vlast, dok je toj istoj vlasti daleko draza pobjeda nad Abadicem no sto jo je stalo do izgubljenog naroda - nastao je muk. Nitko vise u kaficu u kojem smo sjedili, a na cijem se zidu caklila slika Izetbegovica udubljenog u citanje Kur'ana, nije zelio razgovarati, a napetost i strah nakon otvaranja tabu-teme, gotovo su se mogli opipati.

Kolegica s gradske televizije kasnije nas je upozorila da ne zaboravimo kako smo dosli u grad gdje se ratovalo ne samo s Karadzicevim pobunjenicima vec i s brojnim Biscanima koji nisu prihvatali politicku opciju zvanicnog Sarajeva, a ta je taj dio rata bio daleko bolniji. Ovdje, cini se, nema obitelji ciji blizi ili daljnji clan nije otisao za Abdicem ili bio naklonjen njegovoj politici. Danas se takvo sto pokusava zataskati ili preskociti. Zapravo, atmosfera podsjeca na kaos iza sloma Informbiroa nakon onog rata i u onoj drzavi.

Izuzev ovdasnjeg lista "Ljiljan" koji se priprema u stabu 5. korpusa i strogo kontrolirane gradske rtv stanice, nikakva druga informacija ovdje ne dolazi. Opozicija je, naravno, marginalizirana, a svu vlast u gradu i novoformiranoj vladi Unsko-sanskog kantona (cijim je ministrima, tvrde Biscani, zabranjen alkohol) suvereno drzi SDA. Prica se da su nedavno u gradu boravili predstavnici gradjanske opozicije iz Sarajeva i Tuzle, ali su njihovi nastupi na tribinama sprijeceni. Liderima SDP-a, navodno, poslenici opcine nisu htjeli otkljucati salu, ali su im zauzvrat iskljucili struju, dok su opozicionarima iz tuzlanske UBSD u rezerviranu salu za tribinu ubacili svatove i odrzali vjencanje u istom terminu. Salko Saracevic, predsjednik kantonalnog odbora bivsih reformista, danas Unije bh. socijaldemokrata, jetko komentira kako vlast uopce nije trebala posezati za takvim mjerama predostroznosti. Naime, posto se na takvim skupovima prvenstveno pojave policajci u civilu, tesko da bi se itko zamjerao vlasti zbog par sati druzenja s opozicijom.

Da je tesko u gotovo policijskoj drzavi dobiti bilo kakvu informaciju svjedoci i tajac na svaki upit o bivsem prvom covjeku Bihaca, Muhamedu Fazlicu. Kao opozicionar i clan republickog odbora bivsih reformista, Fazlic je na pocetku sukoba s Abdicem, postavljen (da li pod pritiskom?) na mjesto gradonacelnika, za sto je po ubjedjenju mnogih potrebno prvo staviti potpis na pristupnicu u vladajucu stranku. Sto se zapravo desavalo i pod kakvom je presijom Fazlic bio, nitko ne govori, izuzev sture informacije da se deseti dan nakon preuzimanja funkcije gradonacelnika, ovaj opozicionar ubio.

Jedno je ime, ipak, na usnama svih Biscana - general Atif Dudakovic. Svaka se zapoceta rasprava o politickoj situaciji u regiji zavrsava uvjeravanjem da ce "uz Dudakovica sve doci na svoje". Gazda kod kojeg nocimo - i koji za sebe tvrdi da nije niti u jednoj stranci vec ga samo zanima normalan zivot svih gradjana BiH - za vecerom pripovjeda o neustrasivosti, visokom moralu i zaslugama glavnokomandujuceg 5. korupsa Armije BiH. Pokusavamo razgovor usmjeriti na raspravu oko politicke podobnosti i lojalnosti Dudakovica vrhu vladajuce SDA kao osnovnog preduvjeta njegova opstanka na polozaju, no nas je domacin ubjedjenja da to nema nikakve veze jer je general omiljen medju gradjanima!? Na nase uporne tvrdnje da ce ga upravo ta popularnost koja prevazilazi stranacke okvire i postaje politicki opasna za zvanicnike iz Sarajeva, kostati karijere, nas sugovornik skace sa stolice urlajuci kako ne znamo sto govorimo jer je Dudakovic nepatvoreni Bosanac i patriota, a ne poput izopacenog Abdica. Na tu gazdinu pridiku vadimo iz torbe novine i pokazujemo vidno iritiranom covjeku posljednji broj popularnog sarajevskog tjednika na kojem preko citave naslovnice pise: "Da li je Atif Dudakovic novi Fikret Abdic?" Zabezeknutog pogleda covjek se sutke stropostao nazad u stolicu i zabio lice medju dlanove...

Setajuci sutradan Bihacem, zaustavljamo se kod oglasa na privatnoj radnji u centru grada. Ovo se bas zove ijekaviziranje srbizma u govoru. Na oglasu, naime, pise: "PRODAJEM CIJEMENT!" Onima sto ga kupuju vjerojatno taj "cijement" treba da kod kuce od njega naprave - bjeton!

DRAZENA PERANIC