JEDNA OBICNA PRICA O OBICNOM BOSANSKOM GRADICU

KAD BREZA ZAMIRISE MIROM

AIM BREZA, 7.10.95. Svaka stopa ove zemlje nosi na sebi biljeg uzasa. Rat je poput uragana pustosio kuda bi prtutnjao. Nesreca nema granica, metastazira i zahvata sve - gradove, sela, ljude. Ma gdje bili... Evo jos jedne ratne price. O jednom gradicu, njegovim ljudima i njihovim sanjama:

Breza, o njoj je rijec.

Gradic u srednjoj Bosni sa pet, sest hiljada stanovnika. Prije rata miran i tih, sklonjen izvan glavnih puteva i raskrsnica. Priljubljen uz desnu obalu rjecice Stavlje, koja se Brezi iza ledja ubrzo ulijeva u Bosnu. Gledano iz pticije perspektive mjesto kao da je biserjem prosuto na zeleni sag pitomog okolisa. Ljeskajuci se svjetluca za vrijeme dnevnih vrelina ljeta ili pod sjajem zlatne mjesecine...

Okolo, gore, vjecno bijeli vrhovi Bjelasnice i Igmana. Kad se o kristalne snjezne padine prelomi suncev zrak i zaskilji prema mjestu, ono postaje inkarnacija nestvarne doline mira. Zaspalu ljepotu ovaj gradic mirisljavog imena breze duguje, cini se, sjaju slikovnica i misteriozne zgode bajki nad kojima bdiju djecija masta i radoznali duh nevinih.

Tako je to bilo. Onda je pakao s neba sisao na zemlju. Smrt je zagospodarila. Detonacije i tresak granata praznile su grad. Opustjele ulice, trg, pijacni plato. Sjaj jedne utihnulosti potamnio i sagorio u vihoru rata. Avetinjske slike provaljenih zidova, vrece sa pjeskom umjesto prozora, razrovane ulice i smrad paljevine. Gradom gospodari kafkijasnki tezak osjecaj. Kaznjavaju te, a ne znas zasto. Kriv bez krivice. Cak i djeca.

Potom su u gradic pocele pristizati izbjeglice. Njih pet hiljada, iz nekih drugih popaljenih mjesta. Na ulici kratka pozdravljanja, vlazni dlanovi i strepnja. Zuri se u potragu za hljebom ili vodom. I pored strepnje - valja zivjeti.

Istina, tesko se zivi. Uz pet hiljada prognanih koji se sklonise u Brezu jos je oko 13.000 domacih socijalno ugrozenih stanovnika. Dakle, 18 hiljada na granici egzistencijalnog minimuma u gradicu koji je prije rata brojao 16.318 zitelja. Njugrozeniji su penzioneri - stari, iznemogli i bolesni. Ima ih oko dvije i po hiljade a gotovo polovina ih je prevalila sezdesetpetu. Zajedno s njima, zavisni od te njihove penzije, zivi jos oko 1.800 kako se kaze "izdrzavajucih clanova". A penzija, tek da se zabiljezi, je 10 ili 11 maraka mjesecno. Naravno, i takva crkavna kasni i po osam mjeseci. Nasuprot nje je tona uglja od 76 maraka i zima na pragu.

Prema podacima Centra za socijalni rad na opstini Breza ima 4.714 malisana do 15 godina starosti. Rijec je, dakle, u mrdicinsko- fizioloskom smislu o vrlo osjetljivoj kategoriji u periodu intenzivnog rasta i razvoja. Njihova ishrana, odjevanje, stanovanje, obrazovanje onemogucena je ratom. Kakva buducnost ceka ovu anksioznu, frustriranu, deprimiranu i iscrpljenu djecu? Kakve ce posljedice imati nakon neadekvatnog stanovanja i skolovanja po tamnim i vlaznim sklonistima? Cemu cemo ih nauciti?

Samo fizicka ostecenja na osnovnim skolama u Brezi iznose oko 380.000 njemackih maraka, a na srednjoskolskom centru 114.000 DEM. Da li ce se "velikodusni Zapad" sjetiti i ovog gradica u Bosni i pomoci mu da nabavi nastavno-didakticka sredstva za opremanje ucionica, kompjutore i ostale instrumente bez cega je moderna skola u ovom vremenu gotovo nezamisliva? No, cak i ako se saniraju ostecenja na skolama, kako platiti nastavno osoblje?

Naime, brezanska privreda je doslovno nokautirana. Najjaca i najjaca frima, Rudnik mrkog uglja "Breza", pretrpio je ogromna ostecenja koja se za sada procjenjuju na 6 miliona 696 hiljada njemackih maraka. Rijec je samo o stetama na vanjskim gradjevinskim objektima, jamskim rudarskim objektima, masinskim i elektro instalacijama, te uredjajima glavne trafo stanice Rudnika. Gubici nastali usljed devastirane proizvodnje nisu usli u pomenutu sumu.

Rudnik, koji se nalazi na samo 600 metara od prve borbene linije, cesto je granatiran i razaran. Naspram 500.000 tona godisnje prijeratne proizvodnje, za sve vrijeme troipogodisnjeg rata proizvedeno je ukupno 300.000 tona, i to uglavnom za humanitarne svrhe i petrebe obliznje termoelektrane. Bez radne snage, rezervnih djelova i energenata, i ovakva niska proizvodnja omogucena je tek uz pomoc britanske humanitarne organizacije "ODA".

Lokalna gradska bolnica usljed ostecenja na zgradi i opremi pretrpjela je stetu oko 100.000 DEM. Napustilo ju je 10 ljekara, 11 medicininara s srednjom spremom, a trojica njenih radnika su poginula. Berzi, kao mnogim gradovima diljem Bosne, nedostaju pedijatar, anesteziolog, psihijatar i vise ljekara opste prakse. Slicno je i u drugim oblastima poput gradjevinske, tekstilne, metalne ili preradivacke industrije.

Bosna je davno prestala da osudjuje one koji su je napustili. Svako otisao za svojom sudbinom. Oni koji su ostali snalazili su se i borili za prezivljavanje. Gradski olimpijski bazen u Brezi pretvoren je u ribnjak u kojem se uzgaja konzumna kalifornijska pastrmka. Rudnik se "Breza" uz pomoc jednog inzinjera agronoma usavrsio u - proizvodnji hrane. Psenica, krompir i kukuruz novi su proizvodi ovdasnjih rudara. Na balkonima, oko zgrada i po okucnicama uspjeva najrazlicitije jestivo bilje sto ga bosanska klima dozvoljava. Nabavljena su dva kombajna, a izumljena vlastita proizvodnja vrsalica za zito...

No, nesto je u svoj ovoj prici o Brezi, daleko najbitnije - ovaj gradic nije progutala mrznja iznutra. A svakodnevno jeste granatiran. A svakodnevno se i ovdje ginulo. Ahmici, Stupni Dol i Ljesevo - mjesta u svijetu po masakrima i ucinjenom zlu cuvena

• u krugu su od dvadesetak kilometara od Breze. No, na njenom se malom lokalnom radiju nisu culi osvetnicki zvuci. Cak i taj mali nezavisni radio koji Breza ima, za razliku od brojnih velikih gradova diljem BiH, jedan je od dokaza da se mrznja i osveta nisu se ustolicile u ovom gradicu. Sacuvala je Breza svoju multi dimenziju. Izabrala Breza buducnost.

Kroz ovaj je grad od pocetka rata prodefilovalo preko 22.000 ljudi. Neki su se zadrzali, neki zauvjek otisli. Oni sto odose neka im bude, onima sto otase Breza ce ponuditi bosanski duh, trezvenost i zajednistvo da zive u njoj.

U ovoj prici namjerno nema Srba, Hrvata i Muslimana. Postoji samo mjesto i njegovi ljudi. Bar bi tako trebalo biti. Jer, kako god da okrenes, Breza ce imati svoju buducnost tek kad opet bude ono spokojno mjestasce s pocetka nase price. A Bosnom kao da zamirisa mir. Samo ga treba duboko udahnut. Uskoro...

ESAD BAJTAL