SA PUTA U TUZLU

GRAD EVROPEJACA I MUDZAHEDINA

Tekst:

Od Beograda do Tuzle su 60-ak ucesnika IV Helsinskog parlamenta iz Srbije i Crne Gore putovali 62 sata a u povratku cak 67. Sto zbog ostecenih puteva, sto zbog pauza, sto priljeznoscu hrvatske policije, koja je ucesnike iz Srbije i Crne Gore drzala na granici izmedju Hrvatske i Bosne citavu noc - zato sto grupa iz Azerbejdzana nije imala uredne pasose (!). Postupke hrvatskih redarstvenika prema ucesnicima su pratili cinizam i opsezan dijapazon sitnih bezobrazluka, ali i nesvakidasnja azurnost - uhapsili su Radovana Jovica, koji je iz ex-republike "Srpske Krajine" bukvalno istjeran zato sto je ucestvovao na okruglom stolu "Srbi i Hrvati", a nakon toga, kao gradjanin Beograda, nekaznjivo putovao u Hrvatsku. Veoma je zanimljiv scenario po kome se odvijalo hapsenje ispred hotela u Tucepima: da ne bi uzrujavali inostrane ucesnike, bas kada je Jovica lumbago bukvalno oborio na zemlju, stigla su kola hitne pomoci. Desetak metara iza njih i policijski automobil.

Kada je pisac ovih redova prijavio da mu je na dozvoli boravka upisano Srbija a ne Crna Gora, policajac u Metkovicu je porucio: "Ista je to kapa. Cuvaj energiju za vece probleme. Moze ih biti." U povratku nas je hrvatska policija bukvalno sprovela kroz maticnu im drzavu, a ceski vozaci koji su s njom bili u nesumnjivoj kooperaciji postarali su se da po danu vidimo tek trijumfalno oslobodjeni lijepi Knin, a da pokraj oslobodilacki razrusenog Pakraca prodjemo nocu. U Zagrebu, pak, nije smjelo biti duzeg zadrzavanja, iz, kao, bezbjednosnih razloga, ali je i blic - boravak dovoljan za opaziti predizbornu umivenost glavnog hrvatskog grada, plakate Franje Tudjmana, sa transparentnim pratecim tekstom i napadno radosnom pozom predsjednika. Tu je i kafic "Oluja"... Sve uzev, advokat Nikola Barovic iz Beograda, poznat po tome sto je u vrijeme najveceg ludila pravno zastupao Srbe u Hrvatskoj i Albance i Hrvate u Srbiji, veli: "Kud i kamo su korektniji 'Beli orlovi' od hrvatske policije."

Prisustvovati samom IV zasjedanju Helsinskog parlamenta ne bi bilo toliko zanimljivo - na momente i uzbudljivo - da ono nije odrzano u Tuzli i da, pored 3000 policajaca koji su nadgledali oko 500 ucesnika, tamo nije bilo opasno boraviti. Ako je neko zbilja ocekivao da u Tuzli pronadje oazu multikulturalnosti, mogla ga je za pocetak zacuditi kolicina raspojasanih pripadnika ekstremnije struje unutar SDA i, manje, vojske, koji su provocirali srpske i crnogorske ucesnike. Mozda su "najzesci" gradjani Tuzle ipak pripadnici paravojne grupe "Crni labudovi", koji su polivali pivom ucesnice iz Beograda - isprovocirani njihovim pjevanjem starogradskih pjesama - ali i njihove vjerski i nacionalno raznorodne kolege. Uz usklike "Allahu ekber" "Crni labudovi" su praktikovali i "rimski pozdrav". Nudili nas svinjetinom i pri tom groktali. Htjeli su cak i tuci beogradske i novosadske osvjedocene mirovnjake (Nenad Canak) zato sto su ovi "cetnici" (Srbi), iako su neki od njih u najvunenije vrijeme fizicki napadani od deklarisanih cetnika jer su isuvise antisrpski orijentisani.

Osim Saudijskog komiteta - cije mjesne radnice prije podne nose feredze a uvece sasvim prirodno djeluju u masi lijepih i moderno odjevenih Tuzlanki - raspirivanju tendencija kakve nalazimo u "Crnih labudova" pogoduje i dio aktuelne muzicke scene u BiH. Puno je kalemljenja zurli, sargija, unutarvjerskih poruka ("Allah Imanet") i muslimanskih motiva na agresivni techno - ritam. U predahu izmedju uvezenih hrvatskih techno-pjesama koje Tuzlaci vole, u lokalnom disku ovakva muzika predstavlja dodatan adrenalin za ekstremnije mjestane koji onda, u snaznoj tenziji, kolektivno pocinju orijentalni ples. (Tesko da adrenalin ekstremistima vise podize i droga, koje je Tuzla puna, a koja je vjerovatno pristigla iz bogatijih islamskih zemalja, sa "pravim" mudzahedinima, sto, uz sve ostalo, po pisanju objektivnijih glasila, tu i tamo zaustave, utaoce i isprepadaju poneku inostranu novinarsku ekipu.) Ovakvim afektima na ruku ide i splet obrada uglavnom popularnih srpskih pjesama koje su uprilicili ljudi sa, inace prilicno korektnog, Radija Tuzla, od kojih je najprestiznija obrada "Kukavice" Cece Velickovic. U njenoj lokalnoj varijanti, srpskom vojniku tuzlanska pevaljka rado i cesto porucuje - "Okupaj se".

Ovo je dio napora za potiranje lokalne pobjede Markovicevih reformista 1990, koji i danas drze mjesnu vlast. Kako je medjuvrijeme obiljezeno kojecim, u Tuzlu su stigli neizbrojni, ratnim prizorima a nerijetko i porodicnim tragedijama ogorceni i isfrustrirani Muslimani s ruralnih i pasivnih podrucja, prije svega iz Kalesije i Srebrenice, i oni, kako to ljudi bliski mjesnoj vlasti cesto kazu, cine gro tuzlanskog ekstremizma. Tvrdo jezgro SDA citavo vrijeme se bori protiv opstinskih vlasti. I u tome sto jos uvijek neki od "iritirajucih" naziva ulica nijesu promijenjeni, mjesni odbornik Camil Custovic je pronasao neciji "animozitet prema SDA". Kako god, i mjesna vlast se slozila da treba promijeniti neke njihove nazive, pa ce mjesto Njegoseve uskoro biti Ulica Fakica sokak, mjesto Mlade Bosne Husinskih rudara, i jos 30-ak ulica promijenice svoje ime. Cijela ova operacija stajace oko 40 hiljada DEM.

Tesko je, za tako kratko vrijeme, ustanoviti kakav lokalni ugled zapravo uziva nacelnik opstine Tuzla i predsjednik Unije bosanskih socijaldemokrata Selim Beslagic. Rijec je o licnosti zasluznoj za spas Tuzle 1992. godine, a radikalna SDA struja ga optuzuje za namjeru formiranja tuzlanske autonomije po ugledu na Abdicevu "Zapadnu Bosnu". Moze se reci da Beslagic odista kontrolise nacionalne strasti u Tuzli. Zabranjuje, recimo, Muslimanima da se useljavaju u stanove izbjeglih Srba, u cemu, uglavnom, i uspijeva a vecina rukovodecih nemuslimana jos uvijek obavlja svoj posao. Upadljiva je i njihova zastupljenost u strukturama mjesnog univerziteta. U Tuzli je preostalo sest do sedam hiljada Srba i Hrvata, a nesto vise ih je iz Tuzle otislo. Postoji i Drustvo Slovencev Tuzla - pripadnika ove nacije je u ovom gradu oko hiljadu i po, a dva su Slovenca stradala usljed ispaljivanja granate 25. maja ove godine. Tada je zivot izgubilo 70-ak gradjana, najvise ih je bilo izmedju 1970. i 1980. godista. Utisak je da bi pristigli ekstremisti teze pronalazili podrsku da nije bilo tog zlocina. Tako da se, sve uzev, za Saliha Beslagica, koji je i od Evrope obilno pomognut - IV Helsinski parlament je drugi skup ove vrste u Tuzli - mogu cuti ekstremno oprecne price. Uglavnom, negdje izmedju ekstremizma i beslagicevskog djelovanja je i istina: stetno je i opasno nekriticko velicanje Tuzle kao nesumnjive multikulturne oaze, ali i nesavjesno ne primijetiti da postoje lokalne tendencije da ona to u bolja vremena postane. Na koncu, teorijski je nemoguce pronaci takvu oazu na demokratskih tradicija lisenom Balkanu, narocito u onom njegovom podrucju u kome je nacionalni sastav najizmjesaniji.

Uz sve pobrojano, kod dijela Tuzlaka je prisutna i mirovna euforija, koja mami ljude svih starosnih dobi u barove gdje ih zora zatice kako igraju uz zvuke pedesetih, sambe, orijentalne muzike, pa, da sve bude paradoksalnije, i uzickog kola.

U Tuzli ima Evropejaca, sto dokazuje i brojka od 15 hiljada clanova nadnacionalnog Foruma gradjana, ali i ekstremista. Tuzla je sacuvala nocni zivot i vecinu zgrada netaknutih. U njoj skupoca tri puta veca nego u "SR Jugoslaviji" a plate za isto toliki procent nize.

Valja razumjeti sve ekstremiste, ali ih ne i opravdavati. Bas kao sto oni ne opravdavaju ljude koji u ratu kao sto je ovaj nemaju svoju stranu, pa su na bilo kojoj od ratom zahvacenih ili okruzenih podrucja u pametnoj i tuznoj manjini.

Igor MAROJEVIC