SMRKANJE PAKLA

AIM, Skopje, 01.11.1995

Sta se desilo sa idilicnom zemljom u kojoj je prije cetvrt vijeka bilo registrovano 11, prije 5 godina ni pedesetak narkomana?*

Jedna od najvecih bedastoca sto su nikle u balkanskom stupidarijumu odnosi se na ljetosnje tvrdnje nekih juznoevropskih medija da Makedonija spada medju najvece svjetske proizvodjace opojnih droga i da se za proizvodnju heroina koriste pogoni instalirani u fabuloznom Krivolaku, nekad najvecem poligonu bivse JNA kojem se, inace, svakodnevno prepisuju najrazlicitije namjene. I pored cinjenice da su ovdje nekad postojale ogromne plantaze maka (pioniri ove paklene akupunkture skloni su tvrditi da nije bilo savrsenijeg "puta" od onoga poslije "fiksa" iz katranaste pogace makedosnkog opijuma, sli su ta polja , donosenjem odgovarajuceh zakona, davno smanjene na mjeru koju je lako kontrolirati) cini se da ne postoje nikakvi drugi uslovi za instalacije apokalipticnih destilacija. Makedonija je svjetsku javnost veoma lako razuvjerila oko toga da je veliki proizvodjac opojnih sredstava, ali, na zalost, mora se navikavati da je njihov veliki potrosac. Vecina ovdasnjih strucnjaka, naime, slazu se u procjeni da Makedonijom trenutno "putuje" nekih deseteak hiljada "djankija". Procjena je pravljena na osnovu primjene svjetskih standarda, ali bezbroj puta se pokazalo da svjetska iskustva na ovim prostorima ne drze vodu. Ljudi koji su skloni o nekim pojavama iz nepristupacne nauke o zivotu suditi na osnovu neposrednih iskustava, ovu aproksimaciju smatraju smijesno malom, mada je i ona s obzirom na ukupnu populaciju alarmantna.

Sta se zapravo desilo sa idilicnom zemljom u kojoj je prije nekih cetvrt vijeka bilo registrovano samo 11 narkomana, a prije pet godina ni pedeset? Prosjecni je Makedonac, po svemu sudeci, imao tu nesrecu da uopste ne trazi drogu, jer je ona nasla njega. Odavno se, naime, zna da je ovuda isao jedan od veoma uspjesnih krakova famozne balkanske magistrale, preko koje je zadovoljavano nekih 70 odsto evropskih potreba. Zatvaranjem krakova na sjeveru, Makedonija je postala usko grlo, buduci trasa preko Albanije ne moze apsorbovati novi pritisak. Moze se pretpostaviti da je zato nerazmjerno velika kolicina droge, jednostavno zaustavljana ovdje, sto bi reklo prosuto po putu. Sljedstveno ekonomskih zakonitostima velika je ponuda smanjila cijenu, pa se na, potpuno formiranom i evropski standradiziranom, trzisstu "polovka" (0.5 gr.) afganistanskog heroina, doduze sumnjive kakvoce, do nedavno mogla dobiti za 30-tak maraka. Poslije nekoliko uspjesnih policijskih zaplijena (samo u jednoj akciji u septembru otkriven je paket od 37,4 kg heroina upusenih iz Istanbula u Strugu, gradic na albanskoj granici) i racija, cijena je doduse nesto skocila, ali opet ne toliko da bi bila nepristupacna. Naprotiv, svi je i dalje smatraju stimulativnom.

Vec na ekonomskom nivou, laku je zabiljeziti jednu izvanrednu posebnost ovog prostora. Veliki dio ovisnika, zapravo, ne placa ni recenih 30-tak maraka za pola grama. Radi se, jednostavno, o cinjenici da u porodicnim zalihama uvijek ostaje jedna kolicina droge koja se ne uspije prosvercovati ili preprodati. Za "kod kuce". Kao sto neoprezne domacine "slazu" kilograme tek zato da se nesto ne bi bacilo. Ovdasnji istrazivaci ovog zanimljivog fenomena naisli su na, sa socijalnog aspekta potpuno netipicne, kompletne porodice koje su kolektivni ovisnici, samo zato sto je jedan od clanova u "biznisu". Korak dalje u istrazivanju, prepoznace, u vecini slucajeva, porodicu etnickih Albanaca koja, po svom bicu, inace, pripada veoma konzervativnom svjetonazoru.

Ozbiljni strucnjaci koji se u ime drzave bave narko- djelatnostima, naznacavaju da se na lijevoj obali Vardara, gdje je vecinon naseljen albanski zvalj, biljezi razmjerno veci broj narkomana. Vardar je tako, na zalost, jos jednom postao simbol paralelnog zivota dvaju najvecih ovdasnjih etnosa. Posmatrac sklon analogijama zato bi zacas nasao zadovoljenje svoje pasije, ali bi se tako jamacno isslo na ruku jednom nategnutom spekuliranju oko toga da se nadlezne drzavne institucije selektivno upustaju u kompleksnu i tesku borbu protiv droge, dakle, zavisno od nacionalne pripadnosti ovisnika. Moze biti jos da je problem u socijalnoj ravni, a da je iznenadna dostupnost narkotika veoma velikom broju socijalnih grupacija, ucinila utemeljenim poredjenja sa iskustvom visokorazvijene potrosacke civilizacije. Albanska je mladez, a tu je cinjenicu lako dokazati, mnogo cesce zastaje na odmoristem stepenaste obrazovne vertikale. Nedovoljni kapaciteti srednjih skola na labnskom jeziku i simbolicno prisustvo na visokoskolskim ustanovama, ali i velik broj onih koji su zapoceli, a mozda i zavrsili skolovanje na pristinskom Univerzitetu, ucinili su mlade Albance vecinskom grupom u armiji nezaposlenih. Ovakav ih polozaj znacajno usmjerava da sudbinu uzmu u vlastite ruke, ali isto toliko priblizava potrebi potencijalnih konzumenta opojnih droga.

Na pogresne zakljucke u vezi sa sklonostima, a s obzirom na nacionalnu pripadnost, moglo bi navesti i iskustvo po kome etnicki Makedonci, ne primjer, preferiraju "laganija" zadovoljstva, tipa "mara", "has" (a bogami i "lepak"), a dok je Albancima srcu blizi heroin, prije smrkanje nego igla. K tomu, voema je indikativna jos jedna karakteristika ovog podneblja. Ovdasnji narkomani apsolutno ignorisu dostignuca anti-narko nauke, zapravo temeljnu "steping-stoun" hipotezu o postupnom padanju u ralje droge, a na kojem svi terapeuti zasnivaju vlastito samopouzdanje. Uprkos svjetskim iskustvima, dakle, vecina ih odmah poseze za super-teskim i nerijetko superprljavim "afganistancem". U oba slucaja, medjutim, moglo bi se ponovo govoriti o onom finom sitnom prahu sto se rasipa u kuci ili oko kuce i koji je tu, pri ruci. Tu prestaje svaka filozofija, nastaje pakao.

Pise: BUDO VUKOBRAT