PISCI U RATU

COBAN, OVCICE I ALLAHOV TRINAESTI POSLANIK

AIM SARAJEVO, 16.10.95. Kulturoloski i duhovni procesi, naravno, u direktnoj su ovisnosti od politickog i drustvenog zracenja zajednice u kojoj se odvijaju. Trenutna bosanskohercegovacka vlast, pak, podlozna svom navodnom "historijskom znacaju" u ratnim vremenima, nije sposobna zraciti icim drugim osim sobom. Narcisoidna moc, odvojena od realnog rasudjivanja, zgazila bi svaki embrion slobodne misli, neovisne od carobnog ogledala vladavine u kome i vjestice mogu ugledati princezu.

Naravno, i ova je vlast, kojoj se eto nije posrecilo da bude starija od naroda i drzave, vrlo brzo shvatila kako je uvjet njena sto duzeg opstanka instrumentalizacija rjeci u politicke svrhe. Ne tako davno bili smo svjedoci umiranja citave jedne rezimske duhovnosti, ipak mukotrpno stvarane gotovo pola stoljeca. Na hiljade naslova i autora preselili su se iz bosanskohercegovackih udzbenika knjizevnosti u socioloski tematski okvir samo kao popratna marketinska pojava totalitarnog i komunistickog rezima. Danas, opet, zatrpani smo pisanom rijecju cija je "tezina" (citaj tiraza, distribucija, popularnost ili kritika) srazmjerno proporcionalna kolicini "patriotizma" (citaj afirmiranja vlasti, glorificiranja svoje nacije, ogradjivanja od svega sto nosi prefiks nekadasnjeg zajednistva). Dakle,za duhovno-politicku fizionomiju ovih prostora nije se dogodio nikakav izuzetak od pravila. Pravilo je da politicka kultura, koja kako rekosmo uvjetuje duhovnu, ovdje nikada nije bila daleko od krcmarske. Populizam je shvacen kao umijece poistovijecenja bogova sa prostaklukom, i obratno. Nakon 50 godina one, a pogotovo uz godine koje danas prezivljavamo, moguce je govoriti o balkanskoj komponenti koju odredjuje nastranost i nazadnost kolektiviteta. To sto je Jugoslovenski Internacionalizam zamijenjen nacional-sovinizmom, sto su se ramovima Titovih slika nasli Lazari, Homeiniji, i Pavelici, logican je slijed, koliko god to bili razliciti duhovni polovi. Jednostavno receno, cobani postoje da bi mislili za ovce. I od cobana, jedino, ovisi njihova sudbina.

Na piscima je izbor - ili da pjevaju o cobanu ili da protestno zasute. Za knjige koje ne korespondiraju s ratom, obranom zemlje i vec pomenutim "patriotizmom" cini se nije vrijeme. Uostalom, kako biti pisac u vremenima kada, recimo, bosnjacki vjerski poglavar Reis ustvrdi da je gospodin Alija Izetbegovic trinaesti Allahov poslanik koji se prije 1600 i kusur godina zagubio negdje u pustinji, pa se sad eto pojavio da Muslimane obdari srecom i blagostanjem!? Buduzi je predizborna kampanja predsjednika SDA dakle trajala vise od 1.600 godina, a uzimajuci u obzir besmrtnost "divova iz legende", za pretpostaviti je da onda kako ce ovaj vladati jos najmanje 3.200 godina. Sve dok se na kraju misionarskog puta ne steknu ambijentalni uvjeti za povratak u pustinju u kojoj ce od Bosne i Bosnjaka ostati tek pokoja lubanja na kojoj ne pise nista.

S druge strane oni projekti koji ne nastaju pod patronatom slavne nam partije, a koji jos uvijek uspijevaju da ponesu iskru umjetnicke vrijednosti, ignorirani su pa cak i anatemizirani. Grijeh im je jer ne pjevaju u slavu kralja. Danasnja knjizevna edicija Bosne i Hercegovine obitava izvan Bosne. Tamo je gdje su izbjegli njeni pisci, a gdje je covjeku koji djelo tvori svojim jezikom, vjerovatno nemoguce stvarati. Po zapadnim zemljama, u izbjeglickim kampovima s Bosancima i Hercegovcima protjeranim iz svojih domova, pojavljuju se publikacije (autori ih megalomanski nazivaju romanima, pripovjetkama, knjigama!) uvjek s istim sadrzajem: kako sam JA prezivo rat, sto JA tvrdim o ratu, koga sam JA vidio u ratu, zasto je po Meni rat poceo, ili ko je po Meni najkrivlji za rat! Zapadni prijatelji, vjerujuci mozda da i ovakva vrsta publikacije moze preduprijediti sve buduce ratove koji se ovom planetu mogu desiti, nesebicno pomazu ovo bosansko izdavastvo tipa "Ubijanje Bosne", "Ubijanje Sarajeva", "U Bosanskom paklu", "Ubijanje duse"...

Ovdje, u samoj Bosni, gdje su ta ubijanja svakodnevica, najbolje naravno prolaze agitatorski politicki govori. Nedavno je na pozorisne daske tuzlanskog teatra postavljeno djelo Emira Hadzihafizbegovica, "Godine prevare", inace tipicna stranacka propaganda, koji je od strane drzavnih medija proglasen "najznacajnijim dogadjajem u povijesti tuzlanskog, a mozda i osanskohercegovackog teatra"!? Na desetine puta "predstava" je pustana, poput EPP-a, na drzavnoj i kantonalnim tv stanicama. Za to isto vrijeme desetak ratnih premijera Narodnog pozorista Tuzla gotovo da nisu nu pomenute barem kao vijest da su se dogodile. Predstave "nepodobnih" pisaca potpuno su precutane, bas kao da ih je pisao kvazi-pjesnik Karadzic glavom.

Pisci, clanovi bosanskohercegovackog PEN kluba, nisu u mogucnosti stampati svoje rukopise. Cak i ako stvaraju, isprika za netiskanje njihovih djela je - rat i nepostojanje uvjeta za takvo sto. No, zato je stampano na desetine naslova partijskih skribomana. Sadasnja literalna "dostignuca" bh. skribomana izgleda doslovce ovako:

"Tesko je meni i drugovima mojim, dok sa njima skupa u podrumu stojim" / "Mene moja dusa boli, znam da svaki Bosnjak voli"/ "Bjeze cetnici i ostala gamad, ostavljajc' za sobom neopisiv smrad" / "Veliki je komandant Sadic, dokazao se radom, uspjesno suradjuje sa svakom brigadom" / "Al' je nas komandant veoma mudra glava, neprijatelju stalno zivot zagorcava"...

Medju koricama knjige koja sadrzava ove "stihove", recenzenti (sve sami profesori knjizevnosti) zapisali su:"Preporucujem zbirku za citanje, jer ce ona odjeknuti u srcu obicnog covjeka kao sve ono sto je htio da kaze, a nije znao naci rijeci i nacin". Drugi recenzent: "Ove pjesme nijemi su svjedoci jednog vremena. Te pjesme, kao kruna iskrenog zalaganja u odbrani domovine, prkose neprijatelju".

Vjerovatno bi se iz obilate "kulturne" ratne produkcije mogla saciniti knjiga bisernih citata i pojava, koju bi sa zadovoljstvom mogla tiskati neka humoristicka naklada. Onoliko koliko je to u normalnim uvjetima moguce kulturnu produkciju promatrati neovisno od politickih zbivanja, utoliko je to ovdje nemoguce. Kad se politicka namjera, u svojoj pohlepi sa povijesnim pa i religijskim znacajem pretvara u pjesmu, novelu pozorisnu predstavu, onda sve poprima oblik groteske. Naravno, kao posljedica tripartitne koalicije nacionalnih stranaka u BiH i bosanskohercegovacki se pisci, bez obzira na kvaliteti tezinu svoje rijeci, dijele prvesntveno na Srbe, Hrvate i Muslimane. Cak i oni koji su svoja djela stvarali u periodu kada se nacionalna pripadnost smatrala irelevantnom, danas su ukoriceni u edicijama naslovljenim kao "Srpski pisci", "Bosnjacka moderna knjizevnost" ili pak hrvatska.

U jeku velike rasprave da li se na teritoriji pod kontrolom Vlade u Sarajevu treba obiljeziti stogodisnjica rodjenja bh. nobelovca, knjizevnika Ive Andrica (bosanskog Hrvata koji je vecinu zivota proveo u Beogradu, a ciji je spomenik prvih mjeseci rata srusen u Visegradu od strane bosanskoh "heroja" Sabanovica), jedan od clanova Predsjednistva BiH rekao je, otprilike, ovako sto: "I ne trebamo se muciti oko djela pisaca koji su iza nas. Nasa djeca u skolama ionako ce citati samo ono sto sto pisu borci na prvoj liniji!"

Nadajmo se da, ipak, nece! Zbog buducnosti i njihove i nase.

FATMIR ALISPAHIC