UBOJSTVO ZA "CISTU" HRVATSKU

AIM, ZAGREB, 23.10.1995. Kada ovdasnji zavisni mediji napadno ponavljaju bez sluha naucen pjesmuljak o zajamcenim ljudskim pravima preostalih Srba (sada vec uglavnom drzavljana RH) na prostoru bivse velikosrpske provincije, znak je da takvih prava uopce nema. A kada se refren pojaca, svakim je danom sve manje ljudi na koje se ta prava mogu odnositi. No kada se vise bez pjene na ustima ne moze odgledati centralni dnevnik, nego se od virtualne "pravne drzave" cerekate kao da niste sasvim pri cistoj, znaci da se dogadjaju stvari koje i vasa nacionalna masta tesko moze zamisliti.

Jedan od svjezijih uzleta nacionalne maste jest cinjenica da i Hrvati koji su ostali zivjeti medju Srbima u "Krajini" takodjer nisu izuzeti od postupka zaziranja s krajnjom posljedicom odlaska

• u zemlju ili van "zemlje". Krivim izborom strane na pocetku rata i oni dozivljavaju isti tretman etnickog ciscenja (blazi ili zesci), jer ostankom medju Srbima prestali su naravno biti "nasi".

Tuzna prica o "dobroj" naciji dogodila se nedavno u Glini, kada je u srijedu 20. rujna, oko 11 sati uvece - u vise nego ocitom pokusaju likvidacije obitelji hrvatskog drzavljanina i etnickog Hrvata Jerolima Troskota - ubijena rafalom iz automata u zajednickoj kuci njegova snaha Milkica Troskot, u trenutku kojem je njezin trogodisnji sin Danijel spavao udaljen od metka za duzinu pisaljke. Jerolim je bio sretniji. Rafal drugog teroriste se zametnuo u "krivi" kut sobe, tamo gdje na srecu nije bilo njegovog kreveta.

Ubojice su ubili i nestali u mraku. No sin vise nema majku, ali to jos ne zna. Na odredjen nacin vec duze vrijeme nema ni oca, Jerolimovog sina Marinka, koji boravi od "Oluje" na Remetincu u istraznom zatvoru, premda je u neprijateljskoj vojsci, kao mobiliziran kadar "krive nacije", na pocetku rata, proveo svega dva mjeseca - uglavnom kao kuhar. Njegova majka (Danijelova baka) te noci nije bila u kuci.

"Zena je to vece otisla u Sisak i rekla Milkici da s veceri zatvori vrata i spusti roletne na prozorima" - rekao nam je Jere Troskot. "Jos nam je savjetovala" - nastavlja Jerolim - "da iz ljetne kuhinje cim malo smrkne predjemo u kucu, sto smo i napravili. Usli smo u dnevnu sobu kada je poceo dnevnik. Danijel se igrao na tepihu, a mi smo gledali emisiju 'Iz stranackog zivota+. Kada je zavrsila otisao sam spavati, a prije toga sam televizor prenio u sobu gdje inace spavaju Milkica i Danijel, jer ona je zeljela na drugom programu pogledati film. Uskoro sam vec spavao, ali ne zadugo. Cuo sam odjednom tresak stakla. Prvo sam pomislio da je macka usla kroz vrata, jer su bila razbijena po Oluji, te da je zapela za krhotine".

To medjutim nije bila macka. Trenutak kasnije rafal je razbudio Jerolima. "Kada sam cuo pucnje, lomljavu i tresak u njezinoj sobi, bacio sam se na parket i nasumice puzao. Cuo sam kako meci fijucu iznad moje glave. Otpuzao sam do natkastla i provirio kroz sobu. Moja snaja je lezala na tepihu natopljenom krvlju. Sve je bilo krvavo. Danijel je cucao pored majke i govorio: 'Ajmo dedi, ajmo dedi'. Zamotao sam dijete pokrivacem s kauca i odnio ga u dnevnu sobu. Vratio sam se nazad. Milkica je i dalje bila nepomicna. Ako je ziva, pomislio sam, nekako cu izaci s njom i traziti pomoc. Ali ona nije bila ziva. Lezala je ispod prozora na ledjima, desna ruka pod njom, a lijeva malo uspravljena. Uzeo sam njenu ruku u svoju; vec se pocela hladiti" - ispricao je ukratko Jerolim "najgoru noc u svom zivotu".

Milkica nije poslusala svoju svekrvu i spustila prozorske kapke. Zato je ona jedina ubijena. Jerolim je naime uvjeren da je namjera ubojica bila "likvidirat cijelu obitelj". "Napad je bio planiran. Ubojica je bilo najmanje troje. Ona je na zalost napravila gresku sto nije na vrijeme spustila zastore, a da jest, mozda bi poginuli svo troje" - uvjeren je Jerolim.

Ubojice su naime preskocile ogradu, nasle se na verandi, u malom dvoristu, svega dva metra izmedju kuce i zeljezne ograde. Na procelju kuce dva su prozora. Jedan od sobe gdje je spavao Jerolim, a drugi od sobe u kojoj je bila Milkica s malim Danijelom. Ispod svakog prozora smjestila se najmanje po jedna naoruzana osoba - zeljna da ubije. Prije bilo kojeg rafala, cula su se dva pucnja, znak za pocetak "akcije", o cemu svjedoce i susjedi. Milkica je tog trenutka pocela otvarati prozor da spusti zastor. Otvorila je prvi prozorski kapak, zatim drugi i - dobila rafal u prsa.

"Cijelu sam noc probdio" - kaze Jerolim i nastavlja svoju pricu: "Bilo me je strah izaci u mrak s djetetom. Sto ja znam cekaju li nas ubojice negdje ili ne. Cim je svanulo, izgurao sam kola van, maloga zamotao u plahtu i smjestio na zadnje sjedalo. Odnio sam ga u stan gdje zive njezini roditelji. Zatim sam otisao u policiju".

Policija je dosla ujutro, oko devet sati. Jerolim je bio pod prismotrom, kao da je on nekog ubio, a ne zamalo bio ubijen. Zamjerali su mu sto nije odmah obavijestio policiju. "Ne znam zasto nas je policija provocirala. Govorili su da je pucano iznutra. Mjesto da traze tragove u blizini, na prozoru na primjer gdje su bili tragovi baruta i cahure na zemlji ispod prozora, rekli su da je pucano iz kuce preko puta, udaljene najmanje trideset metara. Pucano je medjutim tocno ispod prozora. Sa istraznim sucem progovorio sam nekoliko rijeci. Pitao me znam li motiv. Odgovorio sam da je motiv to sto sam, kao Hrvat, ostao medju Srbima i sto sam jos uvijek tu. Drugog motiva nema".

Policija je cijelo vrijeme istrage negirala postojanje barutnih gasova na prozoru Jerolimove sobe, sto je veoma cudno jer to se barem vidi prostim okom, u sto su se uvjerili i novinari "Feral tribunea" i AIM-a. Tocno se vidi da je cijev bila prislonjena na roletne. I da se naime to nije vidjelo, a jest, nije razlog da se istraga obustavi.

Roditelji ubijene, inace Srbi, zive u Glini. Nisu otisli s vecinom naroda, jer su povjerovali pozivu predsjednika drzave da ostanu i da ce biti zasticeni. Za nekoliko dana "Oluje" ugostili su ih dobri ljudi u jordanskom bataljonu zastitnih snaga UNCRO-a. Kada je sve utihnulo, vratili su se u poluprazan stan; bio je naime opljackan. Svejedno, nastavili su zivjeti, odluceni da ostanu. Vjerovali su da stvari idu na bolje - do kobne srijede.

"Tada sam ubijen i ja" - kaze otac. "Nisu mi dali ni da je vidim u sobi gdje je ubijena. Razorili su moju obitelj. Vidio sam je tek u Sisku, u mrtvacnici. Zeljeli smo sahranu u Glini, ali ovdje je mrtvacnica potpuno unistena. Tada smo odlucili da je sahranimo u selu Obljubu, gdje se nalazi obiteljska grobnica. Dozvolu za sahranu zatrazio je i dobio UNCRO. Mnogi su nam pomogli; promatraci Evropske unije na primjer, koji su prevezli les od Siska do Obljuba. Nismo znali da joj prijeti opasnost, premda je ovdje Hrvatima gore nego Srbima. A ona je na nesrecu te veceri bila u hrvatskoj kuci. Ovo se nije smjelo dogoditi. Obecali su nam sigurnost i mir, zastitu prava, a moja kci je sada mrtva. Nakon svih obecanja, zasto policija suti?"

Sahrana je bila 23. rujna, ali bez njezina supruga Marinka Troskota. Usprkos sudskom nalogu kojim je odobreno Marinku da uz pratnju moze prisustvovati sahrani, uprava zatvora u Remetincu nije mu dozvolila otici na sprovod svoje zene.

"Sto sad raditi, sto sad?" - pita Jerolim rasirenih ruku, ni sam ne zna koga. "Policija mi 'savjetuje' da se vratim u Dalmaciju, jer ja sam porijeklom dalmatinski Hrvat. Zamislite to! Izbivao sam 35 godina iz tog dalmatinskog krsa, ovdje zasnovao obitelj, a tamo nemam nista svoje, osim brata koji me moze primiti samo kao gosta. Osjecao sam da mi ne moze biti gore nego prosle cetiri godine. Bio sam u kucnom pritvoru, tesko zivio, imao ograniceno kretanje, ali nitko nikad nije pucao na mene i moju obitelj. Znali su da sam Hrvat, da nisam njihov, ali nisu ubijali. Ako je ovo sloboda, nisu nas ni trebali oslobadjati. U crnom mraku moja nevjesta je bila ziva, u slobodi je mrtva. Od koga da trazim pravdu, kada nam svi okrecu ledja. Ako nije bilo pravde u "Krajini", zasto je sada nema!?"

Mnoge koje je poznavao prije rata sada se zbog nacionalne higijene, jer on naime vise nije njihov - prave da ga ne poznaju. "Ima jos dobrih ljudi, ali ih je strah. Javljali su se mnogi, izjavljivali sucut, ali sa bojazni. Nitko nam medjutim nije zelio prici. Ljudi su danima nakon ubojstva kupovali svu dnevnu stampu, ali ni slova o tom dogadjaju nisu nasli. Kao da ga nije ni bilo. Recite mi, sto da radim?"

Policija je svoj dio odgovora pojasnila, pozeljevsi mu sretan put u Dalmaciju. Odradila je i prakticni dio - naime njezini postupci govore da su joj ubojice milije i draze od svih zakona ovog svijeta. Jerolimu medjutim ostaje da zivi s nepravdom. Vlast je naime samo potvrdila svoj izborni pogram - "cista" Banija u "cistoj" Hrvatskoj. Zna se.

ALEN ANIC