ZAVJETNA IZJAVA

AIM, ZAGREB, 22.10.1995. Netom prije odlaska na gala-svecanost u povodu 50-godisnjice UN na East Riveru, Franjo Tudjman morao je progutati jednu gorku pilulu, od cega se u posljednje vrijeme gotovo sasvim odvikao. U nazocnosti samouvjerenog, a sve cesce i strogog Richarda Holbroocka, odrekao se, i to u neprikosnovenom prostoru svojih Predsjednickih dvora, obecanja sto su ga on i vise drugih celnika HDZ-a davali proteklih dana na bucnim predizbornim skupovima, da ce Hrvatska u najskorije vrijeme ovladati istocnom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom.

Treba reci da je poznati hrvatski kondicional - "ako ne pregovorima, onda..." - izgledao i ovaj put uvjerljivo koliko i uoci "Oluje", stovise bilo je napadno da hrvatska strana primjenjuje istu taktiku kao i ljetos u Zenevi. Pregovore s istocnoslavonskim pregovaracima pocelo se razvlaciti pa i odgadjati, a krivicu se prebacivalo na srpsku stranu u ocitoj namjeri da se pribavi casus belli svojoj uspjesnoj i motiviranoj vojsci. Ratni zalet Zagreba ipak je zaustavljen, zahvaljujuci brzoj i najvjerojatnije sinhroniziranoj diplomatskoj akciji SAD i Njemacke, kojoj je davana tolika vaznost da je americki drzavni tajnik Warren Christopher poslije nasao potrebnim da se i javno pohvali kako je to dobro i uspjesno napravljeno. Rekao je da je Tudjmanu "apsolutno jasno" stavljeno na znanje da ne poduzima vojnu akciju, jer time stavlja na kocku integraciju Hrvatske u zapadne asocijacije. I stvarno, nedugo poslije iz Tudjmanovog ureda je stiglo priopcenje da se nastavljaju prekinuti pregovori, i to bez ikakvog komentara zasto su oni sada odjednom moguci, kao uostalom i kada su bili otkazani.

Upozorenje Christophera je stvarno bilo, kako se vidi, "apsolutno jasno", no cini se da ono ipak nije bilo toliko motivirano zastitom istocnoslavonskih Srba, ili je samo u posrednoj vezi s tim. Jer samo dan-dva prije Hans van der Broek je u Evropskom parlamentu izjavio da ce "vojna akcija u istocnoj Slavoniji biti nuzna i potrebna ako se Srbi ne prilagode ponudjenim mirovnim rjesenjima". Premda je moguce da proturjecne izjave Christophera i Broeka govore da na vezama SAD-EU dosta toga skripi, ipak se namece dojam da u zaustavljanju Zagreba nije bila presudna nekakva principijelna mirovna pozicija zapadnih posrednika. Zapravo se radi samo o tome da su Amerikanci brinuli da se trojni sastanak Izetbegovic-Milosevic-Tudjman, za koji su preuzeli najvecu odgovornost ali od kojeg se nadaju i najvecim plodovima koje nece dijeliti s drugima, ne izjalovi pa i propadne, zbog iznenadne i nekontrolirane eskalacije rata.

Osim toga, eventualna hrvatska vojna akcija, ako bi i bila kratka i uspjesna, narusila bi pozeljnu arhitekturu pregovora u kojima nijedna strana ne bi smjela biti toliko slaba da ih iz ocaja bojkotira, ali ni toliko jaka da bi bahato ucjenjivala preostale dvije. Da je Tudjman ovladao, nekom inacicom "Oluje", istocnom Slavonijom, on bi se u Ohiou pojavio prejak da pristane na sve kompromise koje ce iziskivati zavrsno rjesenje. Nastojeci to izbjeci, Amerikancima je izgledalo najjednostavije pospremiti istocnoslavonski dossier u ladicu, kako bi se u Ohiou razgovaralo samo o BiH, a Zagreb drzalo na dugom stapu oko istocne Slavonije. Hrvatsko vrhovnistvo, dakako, sasvim drukcije vidi stvari, ono se pribojava da bi pitanje istocne Slavonije moglo ostati otvoreno i nakon sto se u BiH dodje do nekavog, makar i varljivog, rjesenja. U tom slucaju istocni kut Hrvatske postao bi jaka karta u rukama Slobodana Milosevica, koji bi, iskobeljavsi se iz bosanskog labirinta, dobio novi manevarski prostor, i ne bi morao pristati da - nakon sto je godinama odbijao priznati ex-republike SFRJ - sada odjednom prizna dvije. Cekala bi Hrvatska.

Ipak, ona je morala pristati da istocna Slavonija ode, i uz te neugodne reperkusije, na led, jer je u protivnom mogla biti optuzena da potkopava toliko cekanu mirovnu zavrsnicu. No, hrvatsko vrhovnistvo vjeruje, kako posljednjih dana podvlaci i ovdasnji drzavni tisak, da ono drzi kljuceve mirovnog rjesenja u BiH. Zato se u Ohio ipak moze otici relativno mirno, jer ce Zagreb biti u mogucnosti da odobri rjesenje za BiH tek ako se skinu s "cekanja" i njegovi interesi u istocnoj Slavoniji. U suprotnom, kljuc u bosanskoj bravi moze se okrenuti i na drugu stranu. Zacijelo time treba objasniti da je posljednjih dana hrvatska strana znacajno radikalizirala svoja ocekivanja u BiH, posebno u pogledu linija razgranicenja. Dva pregovaraca sa statusom specijalnih Tudjmanovih izaslanika, Hrvoje Sarinic i Miomir Zuzul, ovih su dana izjavili da Hrvatska nece narusiti krhko primirje u BiH, ali smatraju da Banja Luka u blizoj perspektivi vise ne moze ostati u srpskim rukama.

Po Sarinicu, Srbi bi je morali napustiti, sto bi im se "kompenziralo istocnije". Na pitanje novinara je li to Prevlaka, odgovorio je nijecno ("trebali bismo zamijeniti nesto vece"), pa je vjerojatno da se misli na Tuzlu (uz opasku da na to tek treba nagovoriti "nase prijatelje u Federaciji BiH"). Ako je ova spekulacija tocna, to bi prakticki znacilo materijaliziranje "Tudjmanove linije", iscrtane na kraljevskoj veceri u Londonu, a to znaci dvojnu, hrvatsko-srpsku podjelu BiH. Izgleda, medjutim, da je ovo samo jedna od varijanata na koju se igra. Drugu je iznio Zuzul, koji je izjavio da svijet po svemu sudeci ne bi pristao na ovakvu podjelu BiH, ali vec jeste na unutrasnje razgranicenje izmedju dvaju "entiteta". U tom razgranicenju, Banja Luka bi i po Zuzulu pripala hrvatsko-bosnjackoj Federaciji, u kojoj bi ostao i odredjen dio bosanskih Srba. Linija razgranicenja isla bi od Brckog, koje bi pripalo Srbima, juzno, tako da bi "Republici Srpskoj" pripao samo pojas uz Drinu.

Brz, gotovo trenutan odgovor, stigao je ne iz Beograda, kako bi netko ocekivao, nego iz Sarajeva, tocnije iz Fojnice, gdje je Alija Izetbegovic na stranackom skupu SDA odbio da Brcko, Doboj i Gorazde pripadnu "Republici Srpskoj". Tuzlu, pak, kao nekakav "kompenzacijski" ustupak nije ni spomenuo. Da su ovi stavovi iznijeti kao izravna polemicka ripostacija Zagrebu, moze se zakljuciti iz ostre Izetbegoviceve kritike da nema ni najmanjih znakova da Hrvati kane demontirati svoju "Herceg-Bosnu". A jos vise iz njegovog zahtjeva da Hrvatska vojska napusti, najkasnije mjesec dana po potpisivanju mirovnog sporazuma, zapadnu BiH koju je prikljucila ne Federaciji BiH nego "Herceg-Bosni". Oko posljednjeg vec je bilo sporova, pa izgleda i ogranicenih vojnih incidenata, i Richard Holbrook je prije nekoliko tjedana bio prisiljen ponovno natjerati Tudjmana i Izetbegovica da se, po tko zna koji put, zakunu na "bibliju" Washingtonskog sporazuma. Odluceno je takodjer da se status spornih dijelova zapadne i sjeverne BiH rijesi naknadno. Sada su u Sarajevu ocito zakljucili da se to vise ne moze otezati, jer poslije Ohioa "naknadnog" mozda vise nece ni biti, i odlucili su rascistiti, pod mocnim americkim kisobranom, sva otvorena pitanja.

Tako je Vlada BiH, dan poslije Izetbegoviceve fojnicke izjave, protestirala i zbog toga sto Zagreb dopusta da na predstojecim hrvatskim izborima ravnopravno sudjeluju, biraju i budu birani i Hrvati iz BiH. Kako ce izbori biti gotovi prije pocetka pregovora u Ohiou, tu se sigurno vise ne moze nista uciniti, ali se Hrvatsku jos stigne optuziti zbog politike svrsenog cina. I to, oko izbora ali i sire, o cemu govori najava iz Sarajeva da ce se i od Hrvatske, ne samo Srbije, traziti decidirana, "zavjetna" izjava da je za, a ne protiv, cjelovite BiH.

MARINKO CULIC