UPRAVO ZATO ONI POSTOJE

Iz licnog ugla

Autor teksta je profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci, rodjen je u Beogradu, autor je nekoliko knjiga iz podrucja filozofije i blizu stotinu naucnih radova, lider je Liberalne stranke u Banja Luci. Prvih dana rata "sklonjen" je na front i tamo je vec petu godinu.

Banjaluka, 17.oktobar 1995.

Kada su ratne 1992. godine ovdasnji liberali pokrenuli list "Novi prelom", u uvodniku prvog broja napisao sam otprilike ovo: rat je. Sve nam je nekako na prelomu. Zivimo sate izmedju zivota i smrti, uma i bezumlja, dostojanstva i ponizenja. Mir je zamenjen ratom, jedna kakva-takva politika nekom drugom koja nas ukupni zivot oporo i grubo, reducira samo na etnicku, plemensku pripadnost. Svijet nam se cudnovato suzio... Nasi zivoti, a posebno pogibije i stradanja, pokazuju da se sve prelomilo na drugu stranu. Ponajprije na onu koja je protiv nas samih. Kao da smo kroz carobno ogledalo prosli u drugu, podzemnu dimenziju zivljenja, za koju ranije nismo ni znali da postoji. Bar ne u ovakvom obliku. Preskupo smo platili ulaznicu za predstavu u kojoj se uloge odredjuju po rodnom listu, gdje je svako svakome neprijatelj i gdje reziseri - zarad atraktivnosti i njene uvjerljivosti - istinski zrtvuju glumce i svaki cas ruse i razaraju sve novopostavljene dekore i kulise.

Sada, nakon tri godine, ovome ne bih imao dodati niceg novog. Ista predstava se i dalje igra, isti su glumci, isti su i reziseri. Mozda mi jedino, protokom vremena, poruke predstave postaju jasnije, razumljivije.

Na unutrasnjem planu izgleda da je sve pocelo dusebriznickom tezom o ugrozenosti jedne, druge, trece i ne znam vise koje nacije na ovim prostorima. Svaka etnicka zajednica je za tu ugrozenost trazila i nalazila sopstvene argumente - u pravilu, one iz sto dalje proslosti. Upravo taj povratak u proslost je kljucna odrednica mentalnog sklopa onih koji vode ovdasnji rat. I logicno, desilo nam se da smo se svi skupa, zajedno sa nasim nacionalnim vodjama, doista vratili u proslost, u jedno drugo vrijeme. Mozda otuda tesko razumijevamo svijet, ali i svijet tesko razumije nas.

U tom, drugom vremenu, dakle, u proslosti, naisli smo na zgodno upotrebljiv ideoloski koncept krvi i tla. Iz toga su nase nacionalne stranke izvele svoje politicke (a pokazace se i ratne) programe, oblikujuci ih oko vjekovnih pradjedovskih ognjista, tisucljetnog sna o slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj, Bosni od pamtivijeka... I tako dalje. Na cistoti nacije i cistoti tla konstruirani su mehanizmi uredjivanja drustvenog zivota, tamo iza linija fronta, a naravno i ratni ciljevi. Logicne, ali i tragicne posljedice ovakvog polazista, istovjetne su za sve zaracene strane: smrt i razaranja, etnicka ciscenja, masovna raseljavanja stanovnistva, epohalne socio-demografske promjene u kojima je, prakticno, unistena srednja klasa, koncentracija vlasti u rukama jednog ili nekolicine, razaranje ekonomske supstance drustva i u krajnjem, opste ponizenje naroda u ime koga i za koga se navodno vodi rat. Cini mi se da ne bih pogrijesio ako bih sve to nazvao organiziranim haosom.

Iz tog haosa izranjaju i gotovo svakodnevno nam se prikazuju karikaturalni potezi nacionalnih rukovodstava, Recimo, tu bi spadalo visegodisnje insistiranje na procentima "svoje" etnicke teritorije - kao da se nacionalno pitanje moze rijesiti procentima. Ili, da pomenem jos drasticniji, bolje reci zalosniji, prijedlog srpskog rukovodstva po kojem bi se srpsko nacionalno pitanje rijesavalo izgradnjom nadvoznjaka (kod Brckog): jedna vrsta ljudi bi isla preko, a druga vrsta ispod pomenutog nadvoznjaka. Da ne govorim o tome da nam se, na pragu dvadesetprvog vijeka, po prestanku rata, nude ekonomski i drustveni projekti u kojima se svakom gradjaninu garantira njivica i sumica, ili u kojima se cjelokupan privredni zivot reducira na fri-sop logiku. Da nije zalosno, bilo bi zabavno. Ili se, doista, to neko sa nama zabavlja?

Naravno, ne znam odgovor na ovo pitanje. Mozda, u kasnim satima ovoga rata, odgovor nije ni bitan. Cini mi se vaznijim ono sto nas ceka po dolasku mira. A ceka nas - bicu pesimista - malo toga dobrog. Projekti obnove i izgradnje razlicitih sektora drustvenog zivota jos bi se i dali napraviti. Pretpostavljam da bi se mogla naci i kakva-takva materijalna potpora za velike poslove sto su, neosporno, pred nama. No, ostaje sasvim otvoreno pitanje - koje bi to socijalne ili politicke snage mogle organizirano i odgovorno preuzeti na sebe golem zadatak rada na takvim promjenama kojima cemo prevladati onu regresivnu vremensku dimenziju u koju smo baceni, kojima cemo, mukotrpno, obezbijedjivati prestrukturiranje drustva i postepeno graditi one socijalne stubove oko kojih se moze oblikovati obnova, a kasnije i izgradnja sutrasnjice.

Iskreno receno, trenutno ne vidim snage mocne da pristupe takvom poslu. Tu i tamo, sposobni smo za kritiku postojeceg, za poneki apel na razum, za lamentiranje nad ovdje izgubljenim i skoro zaboravljenim vrijednostima kao sto su tolerancija, postovanje drugih, humanizam. Kao sto je, uostalom, ljubav.

No, ljudski je boriti se. Uprkos svemu. Novinari, a posebno moji politicki protivnici (ima ih dosta, cak i previse) cesto su me pitali da li se to ja bavim nekim zaludnim poslom mijenjanja necega sto se ne da tek tako promjeniti. Sto smo to, kao liberali, konkretno uradili, koliko smo u ovo nase okruzenje uspjeli unijeti onoga sto bi se moglo nazvati gradjansko i demokratsko? Posteno receno, prakticno nismo uradili mnogo. Ali, u svemu ovome, uspjeli smo bar sacuvati obraz i - politici vratiti dostojanstvo. I ponesto snova, naravno.

Nije mi ovo bas neki narocit odgovor. Daleko bolje od mene odgovorio je svojevremeno Andre Malro onom njemackom oficiru koji ga je pitao sta to hoce francuski pokret otpora protiv mocnog Vermahta: pokret otpora je, doista, sacica ljudi u poredjenju sa Vermahtom, rekao je Malro - ali upravo zato oni postoje.

Dr. Miodrag Zivanovic