BOSANSKO PRIMIRJE

ZBOGOM ORUZJE ili DOVIDJENJA DO SLJEDECEG RATA

AIM SARAJEVO, 15.10.95. Evo nas na koncu pred novim bosanskim paradoksom: i pored jacanja uvjerenja kako prica o ovdasem krvavom ratu konacno pocinje ispredati i svoju zavrsnicu, zelja Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira na naciju ili teritorij na kojem zive, da pobjegnu sto dalje od zemlje kojoj se mir konacno smijesi - ne smanjuje se!? Objasnjavati zasto ratom iznureni gradjani Bosne i Hercegovine umjesto pripremljenog sampanjca u slavu mira po svojim ladicama drze popunjene zahtjeve za iseljenje u Australiju, Kanadu, Ameriku ili pak neku zapadnoevropsku zemlju, zapravo znaci objasnjavati sustinu razlike izmedju prekida sukoba s jedne i uspostave mira s druge strane.

Nakon nedavno uspostavljenog primirja koje se, izuzev u sjevernozapadnoj Bosni, koliko-toliko postuje, cini se da ce izravni diktat medjunarodne zajednice u cilju prekida sukoba u BiH biti plodonosan. Bez obzira koliko prozaicni bili razlozi iznenada uskladjenog vojnog i politickog nastupa medjunarodne zajednice na zaustavljanju sukoba u Bosni (Clintonova izborna kampanja, prezasicenost nacionalnih televizija bosanskom krvlju i patnjom, ili pak jacanje nacionalistickih i desnicarskih opcija u vlastitim redovima) prisila kojom je zapad krenulo u pacifiziranje BiH predupredila je ubijanje na stotine novih civila. No, cinjenica kako se prekid sukoba u BiH namece diktatom iz vana, a nije rezultat volje vladajucih politickih oligarhija unutar zemlje, pogotovu Karadziceve, za posljedicu ima permanetrnu prijetnju opetovanim ratom. Drugim rijecima, to koliko ce dugo oruzje u Bosni i Hercegovini mirovati direktno ovisi od jacine medjunarodnog pritiska na ovdasnje centre odlucivanja, odnosno rezime u Beogradu, Zagrebu ali i Sarajevu.

Zapadnim mecenama primirja u Bosni, naime, jos uvijek ostaje hrpa nerazrjesenih pitanja koja opasno prijete cak i kratkorocnoj pacifizaciji ovog dijela Balkana. Vec je Washingtonski sporazum Bosnjaka i Hrvata pokazao da nastavak prisustva vladajucih struktura odgovornih za sukobe ne obezbjedjuje nista vise do prisilom izdejstvovane prekide oruzanih dejstava uz stalnu opasnost njihove nove eskalacije. Napustanje rata kao sredstva u rjesavanju konflikata, dakle, nespojivo je s rezimima koji su za rat (su)odgovorni i koji ga jos uvijek vode. Prirodna logika ratnih zlocinaca poput Karadzica ili Mladica, odnosno ratnih profitera ili suodgovornih za sukobe u Izetbegovicevoj SDA i Tudjmanovoj marionetskoj HDZ u BiH, upravo i jeste produzavanje ratne agonije. Jedni ce njome obezbjedjivati fotelju lidera umjesto haske klupe, a drugi vlast i nebrojene privilegije koje uz nju idu.

Dalje, napustanje politicke ideje razbijanja i etnicke podjele BiH takodjer je nespojivo s politickom opcijom vladajucih oligarhija. Mada se metode u pokusavju ostvarivanja cilja - a shodno primjenjenim metodama i odgovornost za sam rat i zlocine - razlikuju medju centrima moci na Palama, u Grudama i Sarajevu, ideja o etnickim drzavicama cini koaliciju SDS-SDA-HDZ i dalje neraskidivom. Primjerice, posljednja Tudjmanova pobjednicka euforija u kojoj je javno izjavljivao kako je "nafilovao hrvatski perec" (dakako, bosanskom teritorijom) jos jednom dokazuje kako njegov davnasnji san o podjeli BiH i pripojenju njenih teritorija Hrvatskoj, nikako nije zaboravljen.

S druge strane ocekivanje kako ce do napustanja politickog totalitarizma kojeg upraznjavaju sva tri vladajuca rezima u BiH doci iznenada i spontano, vise je nego naivno. O manifestacijama takvih rezima na teritorijama pod kontrolom rezima na Palama, te "Herceg-Bosne", gdje je pripadnost drugoj naciji "grijeh" vrijedan zivota, gdje nije zabiljezena pojava niti jednog nezavisnog medija i gdje su krugovi bliski rezimima nositelji kriminala - izlisno je govoriti. No, posljednja desavanja na teritoriji pod kontrolom Vlade u Sarajevu (smjene s rukovodecih mjesta svih koji kiji nisu clanovi SDA, ucestali fizicki ataci na novinare nezavisnih medija, prijetnje nemuslimanskom stanivnistvu) jasno govore da i u Izetbegovicevoj SDA jaca netrpeljivost prema drugacijem misljenju ali i prisila na potpunu lojalnost stranci. Podsjecanja radi, Bosna i Hercegovina spada danas u red rijetkih drzava totalitaristickog tipa kojima se ustavnim amandmanima (ideja zastupnika SDA) naredjuje ne samo koje nacije vec i iz koje stranke predsjednik mora biti!

Ako ce, dakle, krajnji domet diktata medjunarodne zajednice biti tek obustava sukoba uz nepromjenjenu vladajucu nomenklaturu i njihove politicke opcije, nametnuro primirje predvorit ce se u time-out za kojega ce nacionalne oligarhije ojacati te u novu rundu rata krenuti s daleko radikalnijim zahtjevima. Nesporno je kako ce se sadasnje neuralgicne tocke pacifiziranja BiH - borbe u okolici Banje Luke, sjeverni koridor za koji su zivotno zainteresirane regije s "razlicitih strana" (banjolucka, tuzlanska, Posavina...), nerjesen status Sarajeva, te koridori za Gorazde - iznova pokazivati nepremostivima i permanentnim zaristima u trajucoj politickoj konstelaciji u vlasti. Upravo bi vojno napredovanje Armije BiH i HVO oko Banje Luke moglo postati lakmus papir razvijanja dogadjaja: bitka za Banju Luku jos je uvijek prvenstveno politicka bitka koja unutar same "Republike Srpske" jaca Karadzicevu i Mladicevu opoziciju predvodjenu predsjednikom Nezavisnih zastupnika Miloradom Dodikom, sada potpomognutu razocaranim, iznevjerenim a vjerojatno i zastrasenim SDS-ovcima. No, budemo li skori sudionici vojnicke bitke za Banja Luku, (sto je, ipak, manje vjerojatno) vojno bi se rjesenje sukoba obistinilo i na ostalim kriznim zaristima u BiH.

Iako prekid sukoba, dakle, jos uvijek ne znaci i kraj rata, nedvojbeno je da muk oruzja, nametnut od medjunarodne zajednice, ne proistice iz politickih odluka vladajucih krugova u BiH. No, pitanje stabilnog mira i demokratizacije ovih prostora nesto je sto se moze postici iskljucivo politickim procesima i promjenama unutar same Bosne i Hercegovine. Svaka pomoc iz vana u tom procesu, ma koliko dragocjena bila, ne moze prijeci prag manifestacijske potpore. Drugacije, eventualna uspostava trajnog mira direktni je odgovor na pitanje kako ce se unutar Bosne i Hercegovine iskoristiti poklonjeno primirje? Povoljne sanse za uspostavu mira vec su se ukazale: obustava sukoba direktno slabi rezime koji svoju snagu crpe iskljucivo u ratu; antiratno raspolozenje ne samo kod gradjana vec i kod sve manje motiviranih boraca iznimno jaca; mirovni proces, bez obzira na stalna licitiranja dokumentima i mapama, iznova potcrtava kako se Bosni ne trazi pobjednik vec iskljucivo kompromis; sud u Haagu postaje sve ozbiljnija instutucija cije naputke konacno prihvaca vodstvo tzv. Jugoslavije; ideja "velike Srbije" definitivno je porazena na kavici koju je Milosevic ispijao s Holbrukom za vrijeme najzescih NATO udara po vojnim ciljevima bosanskih Srba; i na koncu ono sto ce svojom snagom morati prednjaciti pred ostalim nabrojanim cinjenicama - predstavnici opozicije rezimima s Pala, Sarajeva i Gruda (Milorad Dodik, Sejfudin Tokic, Ivo Komsic i drugi) promovirali su Forum demokratske alternative BiH i njegove zajednicke ciljeve.

Zapravo, iskoristiti sansu za uspostavu trajnog mira u Bosni i Hercegovini prvenstveno znaci izmiriti, odnosno vratiti izgubljeno povjerenje medju Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Takvo je sto, nedvojbeno, daleko tezi i mukotrpniji proces od dosadasnjeg visegodisnjeg ubjedjivanja od strane nacionalnih lidera kako je zajednicki zivot i mir nemoguc. Uz opstanak na vlasti odgovornih i upletenih u bosanskohercegovacki rat, takav proces sigurno nema nikakve sanse. Jer, koliko je god jezivo i pomisliti da ratni zlocinci poput Karadzica ili Mladica mogu donjeti mir u domove Muslimana i Hrvata cije su obitelji ubijali, zatvarali ili protjerivali, vjerojatno je i bosanskim Srbima nezamislivo da nakon paljanske diktature i gotovo cetvorogodisnjih sukoba, potraze sigurnost u Izetbegovicevom zagrljaju!? Nepovjerenje lijeve i desne obale Mostara najbolje ilustrira koliko je istinski mir s protagonistima rata zapravo jos uvijek daleko.

Naravno, niti je odgovornost za rat i zlocine ista niti ce se smjena unutar bosanskohercegovackih rezima desiti istovjetno. Ipak, zahtjev za smjenom Karadzica i Mladica postavljen na posljednjem zasjedanju parlamenta "RS" u Banjoj Luci moze da predstavlja ozbiljan pocetak kraja ako se slican proces pocne odvijati i unutar ostale dvije nacionalne oligarhije. Alternativa nacionalizmima i ratu na cjelokupnom prostoru BiH mora iskoristiti svoju sansu u medjunarodnom diktatu za prekid sukoba. U protivnom, spas za prezivjele bit ce jedino bijeg. Sto dalje odavde...

DRAZENA PERANIC