Izvjestaj o zlodjelima

Izvjestaj promatraca Evropske unije o krsenju ljudskih prava protiv Srba za vrijeme i nakon Oluje

AIM, ZAGREB, 14.10.1995.

Sporazumom izmedju Hrvoja Sarinica i sad vec bivseg Ghalijevog poslanika Akashija od 6. kolovoza ove godine, UNCRO-u je dopusten nadzor ljudskih prava na podrucju bivse "Krajine" sto je omogucilo i European community monitor mission (u daljnjem tekstu ECMM) igrati ulogu sadrzaja vlastitog imena, naime promatranje, ali ovaj put djelovanja civilnih i vojnih vlasti drzave Hrvatske spram malobrojnog srpskog stanovnistva. U to su ime malo preradili vlastiti program i dobili nova uputstva ciji je modus osigurati pristup svim podrucjima bivse paradrzave kako bi se zastitili ljudi, promatralo stanje preostalih ljudskih prava i ponasanje hrvatske vojske. Ekipa ECMM-a bila je na ovim prostorima prije, za vrijeme i nakon Oluje, pa je njihov izvjestaj prilicno verziran poznavanjem ljudi i okoline.

Ono sto je napisano podijeljeno je na osam dijelova, cija vecina govori o tamnoj strani ljudskog roda - ubijanju, zlostavljanju, pljackanju i paljenju. Uz izvjestaj dolazi i takozvana Kronologija krsenja ljudskih prava bivsih Sektora sjever i jug, koja veoma pedantno navodi mjesta zlocina i pljacke, imenuje ili opisuje zrtve i biljezi svjedoke. Evo prvo dijelova samog izvjestaja.

U podnaslovu "Ubijanja" pise da su se ona dogadjala "za vrijeme samog trajanja borbi, bez ikakvog vojnog opravdanja". Misija je bila i svjedokom "granatiranja konvoja izbjeglica u blizini Gline u ranijem razdoblju (u toku trodnevnog ljetnog rata op. au.), ali jos i 27. kolovoza mogle su se vidjeti velike kolicine osobnih stvari iz izbjeglickog konvoja razbacanih uz obje strane ceste Glina-Dvor (...) Hrvatska policija je bila u toku skupljanja otpadaka i ciscenja podrucja (...)".

U drugom dijelu teksta spomenutog podnaslova clanovi misije opisuju mrtva tijela koja su vidjeli, pregledali i zakljucili da njihova smrt nije povezana sa ratnim djelovanjima. Tako se navodi da su 11. kolovoza pronasli tijelo starca usmrcenog hicem u glavu, nadjenog u selu Golubic. Ekipa je naime uvjerena da je to ubojstvo dio poratnog "ciscenja" teritorija.

Izmedju ostalog, "(...) 11. rujna ECMM iz Knina pronasao je dvije starije zene koje su nedavno bile ubijene hicem u glavu, a 12. rujna ekipa je bila obavijestena da je pronadjeno tijelo Srbina koje su prethodno zlostavljali hrvatski vojnici: on je takodjer bio ubijen. Izvjestaji o ubijanju su brojni pogotovo na podrucju Knina, gdje je u jednom trenutku stopa pronadjenih Srba koji su nedavno ubijeni iznosila prosjecno sest ubijenih po danu. Najcesci nacin ubijanja je bio pogodak u potiljak ili prerezano grlo (...)".

Da bi se potpuno utvrdilo sto se dogadjalo i jos se dogadja neophodan je pristup podrucju sto je ponekad vrlo tesko, barem za novinare i evropske misionare. I sami promatraci govore da postoje rasprostranjeni znakovi da su se ubijanja dogadjala, no ne moze se uvijek sve provjeriti. Na primjer, pokusali su u Kninu jos sredinom kolovoza "istraziti ucestalu glasinu da HV pali leseve u crkvi (...)".

Ne treba ni pomisljati da su uspjeli jer im "(...) brojno osiguranje nije omogucilo pristup (...)", ali su zato uocili da "masina - kopac prekopava unutar groblja". Jos su vidjeli medicinsko osoblje, dva vozila hitne pomoci te hladnjacu srednje velicine. ECMM posjetio je i masovno groblje u Gracacu. Tamo je izbrojao 71 grob, od cega ih je svega deset bilo obiljezeno imenima onih koji su u njemu. Ostali su bili oznaceni brojevima. Ekipa iz Evrope zakljucuje na kraju da jos ima mnogo Srba cija je sudbina nepoznata i da se jos uvijek skupljaju imena nestalih ljudi.

U podnaslovu "Zlostavljanja" takodjer se iznose razne impresije vezane uz temu. Sazeto izgleda na ovakav nacin. Svi ljudi koji su ostali, a takvih je malo, boje se HV soldata i zele cim budu u prilici otici u Srbiju. Vecina ih ima iskustvo mustranja i prestari su da dozvole sebi jos barem jednom nesto slicno. Primjerice, staricu od 81 godinu izveli su pred zid i fingirali streljanje. Vojnici su joj naime pucali u bilizini glave. Bilo je i morbidno duhovitih razloga za premlacivanje, kada su vojnici jednog mjestana sela pored Knina dvaput pretukli, drugi put kad im je pokazao hrvatsku domovnicu. "Mnoge price o zlostavljanju i udaranju ne mogu se potvrditi tako da im se bude svjedokom, vec se potvrdjuju kroz uocavanje oziljaka i rana koje su nastale kao posljedica, te se tako stavljaju izvan sumnje".

U temi pod naslovom "Pljackanja" promatraci Evropske unije zakljucuju da je "tesko odvojti pljackanje od paljenja, jer su se obicno dogadjali zajedno (...) No za vrijeme i nakon operacije "Oluja" vrijedilo je nacelo "uzmi sto mozes" na citavom zauzetom podrucju s pristankom (premda presutnim) najvisih struktura vlasti u Hrvatskoj. Zamijetili smo odredjenu vrstu selektivnosti, buduci da su predmeti manje vrijednosti u mnogim mjestima ostavljeni (...) Jedinice Hrvatske vojske, pojedinci i civili vrsili su vecinu incidenata (...) U nekim slucajevima Peti korpus Armije BiH takodjer je bio ukljucen".

Sto se paljevine tice, prema promatracima traje jos i danas, stoga zakljucuju da "(...) unistavanje velikog opsega nehrvatske imovine (...) nisu radile samo pljackaske bande nego da je bilo tolerirano od strane hrvatskih vlasti". Nakon selektiranja cinjenica u svom izvjestaju konstatiraju da ce rezultat takvih opacina biti "djelotvorno sprijecavanje povratka Srba njihovim kucama, ali ce takodjer biti opcenito tesko za stanovnistvo da se ponovo naseli u tom podrucju".

U izvjestaju stoji da je razaranje bilo vecma temeljitije u bivsem Sektoru jug, nego u Sektoru sjever te da je na primjer "(...) Kistanje potpuno unisteno. Kod drugih gradova i sela samo je odredjena imovina spaljena, sto ukazuje na to da se znalo gdje tko zivi. Neki veliki gradovi kao sto su Knin, Benkovac, Obrovac i Drnis (...) bili su postedjeni i koriste se kao slucajevi za prikazivanje".

U suhom nizanju cinjenica, oni koji su ga pisali dali su sebi ponekad i literano-psiholoskog oduska objasnjavanjem nasih balkanskih obicaja i arhetipova - nesto kao vodic kroz balkansku dusu. Tako na primjer pise da se "(...) nacelo u pozadini ovih besmislenih paljenja dovodi u vezu sa kulturnom znacajkom". Te dodaju da je u nas "(...) obiteljska kuca, vise nego ista drugo, simbol vlasnistva. Paljenjem neprijateljske kuce nanesena je posljednja uvreda, te se tako spaja zelja za unistavanjem sa zeljom da se vlasnik drzi podalje zauvijek" - zakljucuju evropljani igrajuci se analiticara nase kolektivne svijesti. Ono sto njima nije bilo jasno u dodiru s vatrom jest pitanje zasto je i za civilnu policiju opasno pokusati sprijeciti ovakve stvari i zasto se vatrogascima prijetilo smrcu "kad su pokusavali ugasiti neke od kuca koje su gorile".

U poglavlju o "Posjedovanju vlasnistva" secira se sluzbeni stav Hrvatske da su Srbi povratnici dobrodosli. To je prema promatracima tesko zakljuciti i takodjer je tesko izvedivo iz barem dva razloga. Prije svega fizicki zbog velikih paljenja i drugo, sto se apostrofira kao suptilnije - pravnih zapreka. Naime, prema zakonu RH (clanci 3. i 48. Ustava) "odbjegli Srbi nece izgubiti svoja vlasnicka prava. To bi se moglo samo dogoditi kroz eksproprijaciju unutar precizno definiranih ogranicenja, uz nadomjestak u skladu s trzisnom vrijednoscu (clan 50. Ustava) (...) No sada izgleda da se Hrvatska zeli pobrinuti da se Srbi ne vrate. Izvjestaji govore o prihvacanju novog zakona koji omogucava hrvatskoj vladi nadzor nad imovinom Srba, ukoliko se srpski vlasnik ne pojavi osobno ne kasnije od 30. rujna (rok je pomaknut ne mjesec kasnije op. au.) s dokazom da je rodjen u Hrvatskoj i da ima registriran vlasnicki dokument. Zackoljica je pitanje kako ce izbjeglice u Srbiji postati svjesni ove promjene u zakonodavstvu, te kako ce uci u Hrvatsku (...)".

Nakon preslisavanja argumenata pro et contra u prilog svog buduceg zakljucka, Promatraci Evropske unije kazuju da "(...) dogadjaji koji su se odvijali kroz pet tjedana nakon operacije upucuju na to da je prvi cilj hrvatske bio ponovno uspostavljanje svog teritorijalnog integrteta (...) dok je drugo postignuce operacije bio nestanak brojne i nezeljene manjine (...) Nekolicina Srba koja je ostala (...) bila je izlozena svjesno neprijateljskoj politici koja se sastojala od ubijanja, paljenja kuca, pljackanja imovine i razlicitih pravnih prepreka".

Osim sto su dobro provjerili svoj navode promatraci na koncu sugeriraju da se "(...) sluzbene hrvatske izjave koja pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnoscu".

ALEN ANIC