BALVANI PRED AMBAROM

AIM, Skopje, 12.10.1995

*O makedonskim Srbima ne bi se smjelo suditi na osnovu one prevladajuce predrasude matrice, ali su neke slicnosti ocigledne da se analogije naprosto namecu.*

Jedna karakteristicna prica americkih provincijalnog juga pedesetih, osvanula je nedavno u bolnoj punoci svojih diluvijalnih znacenja tu negdje pored nas, u pitoresknom seocetu Ognjanci, nadomak aerodroma preko kojeg ce, dobrovoljno ili iz nuzde, namjernik doputovati u Skopje. Brisljivo njegovani i naizgled postojani sklad medjuetnicke trpeljivosti, blagodareci kojoj, pod jednako crvenim krovovima, zajednicki vec desetljecima zive Makedonci, Albanci, Turci, Romi i, u znatnom broju, Srbi - uglavnom potomci Licana, Crnogoraca i Bosanaca kojima su stare kolonizacije zapalile novo "vjekovna ognjista" - prijeti da se pod naletima istog tog primitivizma raspersne do mjere koja nece ostaviti ni tragove nekadasnjeg postojanja. Selo je, vidi paradoksa, puklo upravo na mjestu od kojeg bi se ocekivalo da ga povezuje, na zgradi male seoske skole koja je, potpuno iznenada, postala pretijesna, ali ne zbog enormne demografske produktivnosti i skladno tomu broja malisana, vec zbog velicine ljudske gliposti i siline primitivne nacionalne zaspljepljenosti roditelja.

Grupa seljana, naime, ostro se usprotivila da se pod istim krovom, uz makedonski, u prve tajne zanosnog svijeta pismenost upucuje i malisani ciji je roditecjski jezik albanski. Glavni je lik ove tuzne price izvjesni Sreten Paunovic, mladi covjek zastrasujuci zastarjelog mentalnog sklopa. Veseli se Sreten, cim su prosvjetne vlasti naredile da u seoskoj skoli koju, usput, Makedonci i Srbi, pozivajuci se na davne zuljeve stecene u radnim akcijama kojima je podignuta, smatraju privatnim vlasnistvom, pored cetiri odeljenja na makedonskom jeziku ima izvoditi nastava na albanskom jeziku (u tri razreda), hitno samoproglasio predsjednikom (seoskog) Odbora za zastitu makedonskog jezika i makedonske kulture. Nije pomoglo ni to sto su, valjda u cilju zastite Paunoviceve nejaci, malisani razdvojeni u razlicite smene. U znak protesta Makedonci i Srbi ne salju vise djecu u skolu, a gospodin Paunovic, uz relativnu ravnodusnost vlasti koja za sada zadovoljno uziva u cinjenici da pomenutio predsjednik cak nije ni drzavljanin Republike Makedonije, prijeti da ce od skole napraviti ambar. Prica bi ovdje mozda mogla imati svoj logicni kraj, u kome bi se dilema skola ili ambar rijesila na za to nadleznom mjestu, da svjetla reflektora kojima je iznenada osvjetljen, nisu sasvim slucajno Paunicev prst okrenula ka pravom grmu u kome lezi zec. Ukoliko se produzi odrzavanje nastave na labanskom on licno, Sreten, traziti da se uvede i skolovanje na srpskom jeziku. Toliko dakle o zastiti "makedonskog jezika i makedonske kulture".

Neki su ovdasnji analiticari odmah potrcali sa ocjenama da u Ognjancima pocinje globalni sukob Albanaca i Srba, sukob za koji je makedonska drzava tek "iznajmila plac" a makedonski jezik i makedonski narod imaju posluziti kao svojevrsni medijum. Tumaci filozofije "velikog scenarija", sa svoje strane, licno su zabiljezili infracrveni zrak daljinskog upravljaca kojim se iz Beogarada provocira lancana reakcija, a sukladno razvoju situacije u BiH, pokusava izvrsiti pritisak na jug i ovamo preliti rat. Ocigledna preterivanja i jednih i drugih, ne smiju medjutim skrenuti pogled za ocigledne cinjenice da makedonski Srbi, s vremena na vrijeme, a zavisno od ukupne situacije u regionu, imaju naglasenu potrebu da skrenu paznju na vlastito postojanje, pa sta god to znacilo.

Ovdje se, naravno, mora podsjetiti da su ovdasnji Srbi u nekoliko navrata djelovali posve oprecno zvanicnoj politici zemlje ciji su drzavljani. Prije svega, ovo se odnosi na njihovo protivljenje razmjestaju americkih marinaca u sastavu preventivnog mirovnog kontingenta i prijetnje zbog nacina na koji se Nato-snage mjesaju u bosanski rat. To je sve, medjutim, u nivou folklora, u odnosu na povremene incindente kojima Srbi nastoje usijati makedonsku politicku pozornicu. Ovdasnjoj je javnosti jos u svjezem sjecanju ne tako davni pokusaj svojevrsne "saoizacije" Makedonije. Poslije jednog, u sustini kriminalnog, obracuna u kome je makedonski policajac koji nije bio na duznosti, ubio jednog mladog Srbina iz sela Mirkovci podno Skopske Crne Gore, koje se smatra politickim uporistem autenticnog srpksog stanovnistva, tamo je zatrazena etnicki cista policijska stanica, a lokalni su aktivisti kninske balvane dovukli uz samu ivicu ceste. Politicku volju Srba u tom projektu orkestrirao je Dragisa Miletic, lider najbrojnije i medju narodom razmjerno najuticajnije Srpske demokratske partije. Miletic se, inace, kao "glavni" Srbin nametnuo prije dvije godine kada je detronirao profesora Borislava Ristca, zapravo kada je glavninu njegove Srpske demokratske stranke odvukao sa sobom u novu partiju. Ristc je prije toga sa makedonskim ministrom za unutrasnje poslove Ljubomirom Frckovskim, a uz kumstvo evropksog komesara za manjine Gerda Arensa potpisao dokument kojim se regulisu srpska manjinska prava. Uz optuzbe na racun Ristca da je izdao nacionalnu stvar, Miletic je naglo zaostrio odnos sa drzavmom, ali se vremenom, a posebno prilikom poslednjih izbora, znaci kad mu se ucinio da bi mogao uci u parlament, navikao da razmislja o Makedoniji kao prirodnom drzavnom okviru srpske manjine.

Borislav Ristic koji se dugo smatra umjerenim politicarem, potpuno razlicitim od Miletica, medjutim, i sam je promijenio stav kad je, negdje pocetkom ove godine, istekao rok na koji se makedonska drzava obavezala da ce rijesiti pitanje statusa srpske manjine. Mada je najveci broj otvorenih pitanja (skolovanje i informisanje, te drugi oblici postivanja maternjeg jezika, nacionalne kulture i tradicije) u medjuvremenu razrijeseno, ostao je otvoren problem inkorporiranja srpskog etnosa u preambulu drzavnog ustava, oko cega nema principijelnih sporenja, ali se zastalo sa prakticnom provedbom. Da li zbog cinjenice da se kao potpisnik dogovora osjetio osobno izigranim ili zato sto mu je neko tako dosapnuo, Borislav ristc je itrekao niz voema neprijatnih kvalifikacija na racun aktuelne makedonske vlasti, proglasio je nelegalnom, a svoje suplemenike pozvao na formiranje vlastite, dakle paralelne zakonodavne i izvrsne vlasti. Pri tome, priprijetio je da bi pomoc u tom smislu mogao zatraziti izvana, ne ostavljajuci mnogo dilema oko toga gde se to "izvana" nalazi.

Vrijeme je, doduse, pokazalo da uporiste na koja bi se i makedonski Srbi rado oslonili, ne moze vise pomoci ni samo sebi i da je sigurno taman toliko i kora od lubenice. Ostaje, ipak, latentna opasnost od stalno pothranjivane iluzije zasnovane na sumnjivim mitovima, na pogresnim procjenama i naduvanim ciframa. Makedonski Srbi, a govori se o onima koji su potragu za svojim novim identitetom zavrsili na prvom koraku, u autistickim nacionalnim partijama, nikako ne mogu da se pomire sa surovom realnoscu da zvanicna statistika, zasnovana na validnom popisu, svjedoci tek o 40.000 dusa koji su se, po sopstvenoj volji, tako opredijelili, sto opet potpuno kompromitira proklamaciju nacionalnih lidera o bezmalo pa desetak puta vecem ucescu u ukupnoj populaciji. Naravno, ne bi se smjelo nekriticki pasti u gresku, pa o politickim motivacijama ovdasnjih Srba suditi isklucivo na osnovu one trenutno prevladujuce predrasudne matrice, ali su neke slicnosti sa suplemenicima na sirem prostoru toliko ocigledne da se analogije naprosto namecu.

Pise: BUDO VUKOBRAT