CRNOGORSKI PISCI I YU - RAT

text:

Objavivsi 24. septembra 1991. godine u "Slobodnoj Dalmaciji" pismo izvinjenja hercegovackim Hrvatima i Muslimanima zbog senlucenja crnogorskih rezervista po Hercegovini - koje je ostro opisao i porucio da ljudi koji su ga pocinili "nijesu Crnogorci" - knjizevnik Jevrem Brkovic je osvanuo na potjernici crnogorskog rezima zbog "osnovane sumnje da je izvrsio krivicno djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mrznje, razdora ili netrpeljivosti, u sticaju sa krivicnim djelom povrede ugleda drzave SFRJ te sa krivicnim djelom povrede ugleda Republike Crne Gore". Jevrem Brkovic je spas nasao u bjekstvu - preko Albanije i Slovenije u Hrvatsku, a potjernica za njim, i nakon cetiri godine koje su se navrsile upravo ovih dana, jos je na snazi. Tako je Crna Gora postala i ostala jedina evropska drzava u kojoj je jedan pisac sluzbeno gonjen, uprkos tome sto je o recenim zbitijima nakon toga govoreno znatno ostrije. Da paradoks bude veci jednom pjesniku koji je iz miroljubivih pobuda digao glas protiv zla i nasilja prema drugm narodima stavljena je na dusu nista manje nego "izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mrznje"!

Hajka koja je bila vodjena protiv Jevrema Brkovica preko "Pobjede" piscevim je bijegom prilicno utihnula. Rijetki knjizevnici koji su do tada redovno svoje pero ostrili vrijedjajuci Brkovica preko "Pobjede", jedinog i naravno rezimskog dnevnog lista u Republici, ovom potjernicom su jos vise inspirisani. U takve spada Iso Kalac, "musliman srpskog roda" kako se predstavlja, koji je ovako komentarisao razloge za Brkovicevo izgnanstvo i boravak van Crne Gore: "Jevrem Brkovic nam je ljuto i zalosno obolio. Mrcnik i ojadjenik, alamunja i prokletinja, umisljeni Odisej i Sizif u komforu, s velikom nacionalnom penzijom... Sada u dezeli gusla uz gusle, zabavlja ustase i katolicku Evropu". Kalac je prije toga pisao: "Majko Muslimanko, zora je, mijesi brasnjenike, salji svoje junake, sinove - dobrovoljce! Ja preuzimam odgovornost kod Alaha i kod moje brace Srba za njihove zivote, legende i slavu, jer znam kada je dan, a kada je noc - kad je bolje mrijeti nego zivjeti." Nije ispitano kako se ovaj Kalacev poziv u ljuti boj odrazio na njegove sunarodnike, ali se na isjecku iz novina moze jasno prepoznati kakav je bio njegov uticaj na pojedine pripadnike tadasnje JNA. Primjerice, kao odgovor na Kalacevo pismo "Pobjedi", pod naslovom, "Ne boj se, poludjeli Jevreme", u istom listu, u izdanju od 1. oktobra 1991. citamo: "Udri, dragi nas Iso, tvojim ostrim perom po svim izdajnicima, a mi vojnici to isto cemo raditi sa nasim ubojitim oruzjem."

Ovo je tipican nastup za odredjeni profil crnogorskih spisatelja u vezi sa vojnom. Crnogorski medijski prostor je za vrijeme rata bio zasut tekstovima koji su se, poput Kalacevih, odlikovali imperativnim obracanjem citaocu, crno - bijelom podjelom na pravednu i nepravednu ratnu stranu, sto je, narocito kada je izreceno od strane nekog ko slovi kao knjizevnik, svakako prilicno uticalo na dobar dio, hladnom promisljanju politicke stvarnosti, nesklonih Crnogoraca. Dodatna tezina javne rijeci se javlja u slucaju kada su pisci istovremeno i narodni poslanici a takvih je u Crnoj Gori trenutno nekoliko (dr Novak Kilibarda, Acim Visnjic, Momir Vojvodic). Crnogorski pisci - poslenici po ratno ucesce zapaljive javne rijeci su mahom clanovi drzavnog Udruzenja knjizevnika Crne Gore. Medju huskacima na rat iz ove organizacije, bilo je i saradnika "Pobjedinog" specijalnog izdanja apsurdnog naziva "Rat za mir" (Scepan Vukovic, Ratko Deletic), koje je pratilo operacije na dubrovackom ratistu.

Mnostvo je zanimljivih nastupa clanova UKCG u vezi s ratom. Knjizevnik Scepan Vukovic je, intervjuisuci Arkana, postavio pitanje: "Srpska dobrovoljacka garda je organizovana i dobro naoruzana vojska. A na samom pocetku, rekli ste, Vase jedino oruzje bila je zelja da pomognete srpskom narodu?" Svakako, jedan od vrhunaca takvog "antiratnog" angazmana drzavnih spisatelja je njihova odluka kojom su najvece pjesnicko prizaje u Crnoj Gori, nagradu "Risto Ratkovic" 1993 gdine urucili Radovanu Karadzicu. To je izazvalo burnu reakciju dijela javosti a dvojica ranijih dobitnika, sada claanva Nezavisnog Udruzenja knjizevnika, su je, u znak protesta, vratili. Predsjednik zirija koji je nagradio Karadzica bio je Ranko Jovovic, tadasnji poslanik Narodne stranke, a clanovi Zelidrag Nikcevic aktuelni portparol iste partije, i Stevan Kordic, koji je nakon toga izabran za direktora crnogorskog nacionalnog teatra! Svi skupa su nagradili Karadzicevu zbirku, uzgred, samu bremenitu asocijacijama na rat (npr. "Spusti se u gradove da bijemo gadove"). I predsjednik `irija, Ranko Jovovic, - koji ocito nije znao da recimo Ezra Paund i Gotfrid Ben nijesu dobili Nobelovu nagradu za knjizevnost samo zato sto su bili pristalice nacizma - takodje je svoje pjesme "ukrasio" eksplicitnim asocijacijama na rat po uzoru na svog laureata. Jovovicevo ovakvo pozdravljanje
srijetanja pisca i ratnika u jednoj te istoj osobi naknadno je bacilo svjetlo na njegove rijeci na Radiju Crne Gore iz 1992. godine - "da voli pisce i ratnike", ali "da ratnike sada vise cijeni". "Ovaj rat smatram patriotskom obavezom... ono sto su ucinili nasi Crnogorci - a oni su za srpstvo iz srpske Sparte - cini me ponosnim." A taj rat je, po njemu, odbrambeni rat, rat casti, njegosevski, vode ga ljudi koji su dodirnuli rane Hristove... "Oni su sami viteski odgovorili na ovaj rat. Druga strana za vitestvo nije cula" - poruCio je pak Jovovic na godisnjoj javnoj Skupstini zvanicnih pisaca '92. Dalje, do prije godinu dana u svakom broju knjizevnog casopsisa "Stvaranje" objavljivao je Jovovic ponekog od mladih pjesnika - ratnika sa srpske strane ( u rubrici "Pjesnici"), a kada je bio u mogucnosti pjesmu ratnika krasila je i njegova fotografija s fronta. U Skupstini je pak u jeku dubrovackih operacija porucivao: "Drazi mi je mali prst moga brata nego sve te gradjevine u Dubrovniku." Osim ucescem u dodjeli nagrade Karadzicu, pomenuti Zelidrag Nikcevic je dobrano doveo u pitanje svoju knjizevnokriticku reputaciju stecenu u prosloj Jugoslaviji i pismima osude Vidoslava Stevanovica i Mirka Kovaca, navodno zato sto su napustili Srbiju.

Uostalom, kakva je atmosfera vladala u drzavnom Udruzenju pisaca ponajbolje je objasnio njegov clan Miodrag Tripkovic, kada se nasao u nesuglasici sa pojedinim pripadnicima UKCG. Naime, sredinom '93. je za podgori~ke "Grafite" izjavio: "Ja sam bio zaprepascen cinjenicom kada sam u Udruzenju nasao kasetu bombi! Otkud bombe u Udruzenju? Ko je donio bombe u Udruzenje? Otkud naoruzani pisci? Pjesnici sa pistoljima. Ko je poklonio pjesnicima pistolje?"

Veoma je mali broj knjizevnika iz UKCG koji su, cak i znatno, odudarali od recene atmosfere. U tom smislu se izdvaja u medjuvremenu preminuli Vitomir Nikolic, koji se za crnogorske moralne havarije kod Dubrovnika oglasio u "Monitoru" pjesmom protesta. Poslije toga nije objavljivao.

Rijetko je gdje moguce sresti tako snaznu, crno - bijelu polarizaciju kao na relaciji UKCG / Crnogorski PEN Centar odnosno Crnogorsko drustvo nezavisnih knjizevnika po pitanju odnosa prema ratu. No, potonje recene organizacije su i sacinjene iz pisaca koji su se odvojili od UKCG upravo po politickoj liniji, slijedeci bojazan da bi se drzavno Udruzenje, osluskujuci bilo vlasti i povladjujuci mu, i moglo naci u ulozi ratnohuskaca. Tek, PEN je od pocetka bio vrlo jako antiratno angazovan saopstenjima, deklaracijama, protestima, pismima raznim institucijama u zemlji i inostranstvu ukazivanjem na elemente koji mogu dovesti do katastrofe. Na sve tri regionalne konferencije evropskih PEN centara u Ohridu (91, 93, 95), predstavnici crnogorskog PEN-a uspijevali su da zainteresuju ansambleju za probleme ugrozenosti crnogorskog kulturnog nasljedja i principe ostrog suprotstavljanja ucescu Crnogoraca pod bilo kojom zastavom u agresiji na tudje teritorije (Dubrovnik itd.). I na 61. kongresu Internacionalnog PEN-a u Pragu predstavnici Crnogorskog PEN Centra su eksplicirali ove stavove. Po sadrzaj PEN-ovih saopstenja karakteristicna je rezolucija o ratu u BiH PEN-a: "Zaprepasceni surovim prizorima bratoubilackog rata u Bosni i Hercegovini, clanovi Crnogorskog PEN Centra, okupljeni na godisnjoj skupstini 16. maja 1992. godine na Cetinju, osudjuju nevidjeno nasilje nad civilnim stanovnistvom, unistavanje kulturno - istorijskih spomenika, razaranje privrednih objekata i svih materijalnih dobara i razbijanje zajednickog zivota nacionalnih i vjerskih zajednica. Osudjujemo svaki nacionalni sovinizam, a posebno velikosrpske ekspanzionisticke centre moci i njihove vojne i paravojne snage koje su izazvale krvoprolice da bi Bosnu i Hercegovinu pripremili za diobu sa drugim ucesnicima ratnog pozara... Apelujemo na domacu i svjetsku javnost da bezrezrevno osudi nevidjene zlocine i da energicno trazi od medjunarodnih centara moci da efikasno stanu na put sadasnjem bezumlju i haosu..."

Pored, Jevrema Brkovica i Milike Pavlovica koji je pokrenuo udruzenje "Javnost protiv fasizma", vjerovatno najeksponiraniji clan PEN-a po pitanju rat/mir bio je Vojislav Vulanovic, koji je sacinio bezbroj pisama i svoje potonje knjige tematski podredio osudi rata. "Izgleda, u nasoj lijepoj zemlji necastivi ne oklijeva, za njegove sulude apetite hoce da nam sudi bezumljem i macem. Hoce li ova brda moci podnijeti toliko nesrece... Zar nas vec nijesu u ovom krvavom ratu dovoljno probrali! Ne dopustite da budete osudjeni na pad i mrak, na pustos i vidike bez sna!" - porucivao je Vojislav Vulanovic preko nedjeljnika "Monitor", u pismu koje je posvetio i "Mladim sinovima i kcerima Crne Gore".

Recena polarizacija UKCG/PEN, doduse, odnedavno slabi, vec prema tome sto je ratna tenzija u Crnoj Gori, voljom vlasti, splasnula. Zaokret crnogorske vladajuce partije u svakom, pa i u "mirotvornom" pogledu slijedi dobar dio njene, drzavne spisateljske organizacije, dok dio istrajava na apologiji svesrpskog projekta koji se ocigledno rusi, pa i na vojnom planu. Rasplet se ocekuje, ali ni on nece u bitnom odudarati od raspleta politicke situacije. Jer, kako se da zakljuciti, recene organizacije su se cijelo vrijeme i vodile prema politickim organizacijama sa kojima stavovi njenih pripadnika ponajvise korespondiraju. Sama politizacija knjizevnosti je uvijek losa. A kamoli kada je u nju upletemo i zgibenije, kakvo se na ovom tlu odvija potonjih cetiri godine.

Igor MAROJEVIC