JOS NIJE VRIJEME ZA SAMPANJAC

AIM, ZAGREB, 1.10.1995. Muslimani Bosne i Hercegovine su najveci gubitnici. Medjutim, kako su stisnuti izmedju dvije balkanske sile, to im je od pocetka i bila sudbina. Jedina utjeha koju mogu izvuci iz ove mucne zavrsnice je da su i Srbi takodjer izasli kao gubitnici. Sampanjac se moze otvoriti samo u Zagrebu - nigdje drugdje. Ovako glasi kraj teksta "The New York Timesa" u kojem poznati novinar Misha Glenny, kojeg sluzbeni Zagreb uporno prikazuje kao antihrvata, analizira posljedice njujorskog sporazuma i "Temeljnih nacela za BiH". Da li je i, ako je, koliko Glenny u pravu?

Ponajprije treba reci da su "nacela" tek jednim dijelom, jer u njima je mnogo nedorecenosti, nepreciznosti i nelogicnosti, nekakav koracic ka miru, ali ona su, cini se, prvenstveno namijenjena unutrasnjoamerickoj uporabi i Clintonovom pokusaju da se odhrve svom glavnom konkurentu Bobu Doleu. Njujorski pregovori su stoga, ali i zato sto sto su muslimanski predstavnici maltene privedeni, uspjeli tek u tome sto su uopce odrzani. Stvoreni su kakvi-takvi preduvjeti da Holbrooke nastavi svoju balkansku misiju i stvorili dojam da nema mnogo praznog hoda. A to znaci da je Amerika i dalje zadrzala poziciju kolovodje i udaraca tempa, postepeno, ali uspjesno izbacujuci iz igre ne samo evropske saveznike vec i Ujedinjene narode. Sve to pokazuje da razloga za sampanjac, ako ne za francuski, a ono bar kalifornijski, ima i u Washingtonu.

A sto je s "objektima" pregovora? Vec samo Izetbegovicevo odbijanje da posalje svoje predstavnike u New York dokazuje da Muslimani nisu zadovoljni i da su dodatnim diplomatskim pritiskom zeljeli pokazati da nece pristati na rjesenja koja je nametnuo rat. Upucivanje ultimatuma bosanskim Srbima o razvojacenju Banja Luke i nastavak vojnih operacija upucuju na nepristajanje na formulu 51:49. General Dudakovic je prije nekoliko dana izjavio da njegove jedinice imaju za cilj ne samo osloboditi Banja Luku, vec stici i do Bjeljine.

Istodobno sve cesce se u hrvatskoj i bosnjackoj stampi pojavljuju teze kako ce Srbima biti prepusteno tek oko 25 posto BiH, ali ni tada sa pravom na povezivanje sa Jugoslavijom, odnosno Srbijom. Nastavak ratnih operacija u zapadnoj i sredisnjoj Bosni sasvim sigurno imaju blagoslov Sarajeva i znacajan su adut u pregovorima. Uz to nije tajna da i dalje traje ratno saveznistvo izmedju Hrvata i Muslimana i da ono daje znacajne uspjehe. Pitanje je, naravno, da li su im i krajnji ciljevi isti, to jest sto pod zeljom da se osvoji Banja Luka misli Hrvatska, a sto Muslimani? Da li Hrvatska time zeli samo reci da bi padom tog podrucja njene granice bile sigurne, ili bi rado da ono postane dijelom njenog teritorija? Da li Bosnjaci svojom ofanzivom zele osloboditi cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako stvoriti uvjete za postojanje cjelovite drzave, a onda cemo se o unutrasnjem ustavnom uredjenju dogovoriti, ili tek zele ojacati svoju poziciju?

Bezbroj je tu dilema i mogucih spekulacija, ali cinjenica je da se rat vodi i u trenutku dok se pregovara. I to ne samo na teritoriju BiH, vec ga Karadzic, gadjajuci hrvatske gradove (Ivanic Grad, Popovaca, Kutina, Novska, Pozega i Zupanja, dakle u rasponu od preko 200 kilometara) zeli prebaciti ponovo preko Save.

Srpska strana tako ne samo da se sveti Hrvatima, vec najavljuje i mogucnosti da se rat i u Hrvatskoj obnovi, iako se cini da su to vise potezi ocaja nego neke realne snage. Sve naravno uz pretpostavku da SR Jugoslavija i dalje ostane po strani, sto se sada smatra neprijepornom cinjenicom. Ali pritom je zanimljivo da i srpska strana, vise beogradska, nego ona paljanska, izrazava zadovoljstvo njujorskim dogovorima. Jer konacno je medjunarodno priznata "Republika Srpska". Ustav garantira da Srbi ne mogu biti nadglasani, a kad-tad ce se teritorij uz Drinu, a uz pomoc koridora i drugi, moci konfederativno povezati sa Srbijom. Konacno, Milosevicu se smjesi i toliko cekano ukidanje sankcija.

A sto je u svemu tome sa Hrvatskom? Kako dobro primjecuje Misha Glenny dok i Srbi i bosanska vlada imaju ozbiljnih zamjerki i otvoreno se suprotstavljaju oko nekih rjesenja, ili pak tumace njujorski dokument onako kako njima odgovora, sto je samo dokaz da oni nisu dobri, bosanski Hrvati i Franjo Tudjman sute. Osim iz po neke kurtoazne izjave tesko je dokuciti koji je krajnji cilj hrvatske politike. Ponajprije tesko je reci da li je Franjo Tudjman odustao od podjele Bosne i kako je nedavno izjavio debljanja "hrvatskog neprirodnog pereca", ili se mozda iskreno opredjelio za hrvatsko-bosnjacku federaciju, a potom konfederaciju sa Hrvatskom.

Tudjman cesto koristi sintagmu "novi medjunarodni poredak", ocito najcesce misleci na novu geografiju. Indikativno je pritom da je u nekoliko navrata objasnjavao da pod pojmom juzna Hrvatska ne misli samo na Dalmaciju. Nadalje, nesporno je da u BiH i dalje postoje najmanje tri vojske i da je jedna od njih Hrvatsko vijece obrane. Nesporno je i to da hrvatski mediji i sluzbena politika Karadzicevu drzavu uvijek tituliraju kao takozvana, ali to ne vazi i za "Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu". Nedavno je parlament te samoproglasene drzave donio odluku da se "oslobodjeni" dijelovi BiH, kao sto su Glamoc, Bosansko Grahovo, Drvar i drugi prikljuce "Herceg-Bosni". Sve to ukazuje da bi jedan od glavnih ciljeva trebao biti debljanje Hrvatske u cijelom potezu od Cazina i Bihaca, pa do Trebinja. Obicno dobro informirani dr. Zdravko Tomac nedavno je tjedniku "Globus" iznio tvrdnju da Hrvatska zapravo zeli podjelu BiH, ali ne na dva entiteta kako to predlazu Amerikanci, vec na tri, sto bi u konacnici znacilo dokidanje ove drzave. Naime, jedan dio bi se, bez obzira na nacionalni sastav prije rata, pripojio Hrvatskoj, drugi Srbiji, a od ostatka bi se stvorila mala muslimanska drzava.

Tesko je reci koliko je Tomac u pravu, jer u hrvatskoj politici postoje najmanje tri opcije. Jedna je za podjelu o kojoj on govori, druga se zalaze za cjelovitu ali ne i unitarnu BiH, a treca je pak na starim tezama o Hrvatskoj do Drine. Ono sto im je mozda pritom jedino zajednicko je da Srbe treba vojno poraziti i ne pristati na granice kantona, velezupa, ili kako bi se vec zvale te nove jedinice lokalne samouprave, koje je iscrtala vojna sila. Naravno, pritom se misli na srpsku vojnu silu, jer Hrvati i Muslimani vode oslobodilacki rat.

Cini se da je u sluzbenim krugovima ipak dominantna ona opcija koja za sada, ali samo kao prelaznu fazu, vidi Bosnu u savezu sa Hrvatskom. A nakon toga, nazalost, sve je opet moguce, pa se vec otvoreno strahuje i od novog hrvatsko-muslimanskog sukoba. Upravo zato sto Hrvatska uvijek ima i rezervnu varijantu nije cudno da nije glasna i da se ne istrcava. Nju ovog casa, vise brine pitanje Baranje, istocne Slavonije i zapadnog Srijema i ne skriva svoje zadovoljstvo sto se i ovo pitanje naslo u "bosanskom paketu. Hrvatska smatra svojim velikim diplomatskim uspjehom sto je ovaj dio njenog teritorija neupitan i sto nije prosla Miloseviceva ideja da mu se skinu sankcije samo ako prizna BiH, vec to mora uciniti i sa Hrvatskom.

Kraj mandata UNCRO-a u Hrvatskoj se strelovito priblizava, a to je rok do kada bi prema hrvatskim zahtjevima trebalo rijesiti status jos ovih oko 4,5 posto okupiranih hrvatskih teritorija. Hrvatska vlast procjenjuje da su joj pozicije dovoljno jake da moze postavljati uvjete. A to i cini i uskoro cemo vidjeti sto znaci Tudjmanova izjava da ce za Bozic popiti kavu u Vukovaru. Da li se radi tek o pedizbornom obecanju ili o stvarnoj prijetnji - milom ili silom?

No, sve je jos toliko u zametku kad se o Bosni radi da je do otvaranja sampanjca jos uvijek daleko, pa makar Hrvatska za sponzora i saveznika imala takvu moc kao sto su SAD i NATO.

GOJKO MARINKOVIC