KAMP KLADUSKIH IZBJEGLICA:

Zagreb Sep 26, 1995

KUD BABO, TUD I MI

AIM, ZAGREB, 26.9.1995. Neugledne potleusice i natruli sjenjaci, majusni prostori od kukuruznih kumuski bez vrata, nastambe od dasaka slijepljene blatom, neke i cavlima, koje nalice na kucice za pse, u kojima se obicno nalaze dva krevetca bez "carsava", cesto i bez "cebeta"; razvaljeni kucerci i brojni satori, mali i veliki, s previse rupa; prikolice s traktorima na kojima se, dok nije kise, ljulja poluoprano rublje, a nocima spavaju ljudi, glava do glave, jer tijesno je; rupicasti blatni put, koji se cestom ne moze zvati; izgnjiljeli kamioni i kombiji u kojima se zivi, jer drukcije ne ide, ispred kojih su spravljeni stolici za preduge dane uz belu, sah i kahvu; u improviziranim stalama, za obliznje drvo privezana ili na setnji u poplavljenim poljima zivotari blago bivsih vlasnika; jedva zamjetna poljska bolnica, odmah iza prvih kuca kraj puta, u kojoj se odmaraju oni bez jedne ruke ili noge; tacke s mladjarijom i zaprezna kola, koja mile uz mercedes nasmijanih hrvatskih humanitaraca, tog popodneva u ovlasnoj viziti; frizerske, obucarske, kovacke radnje i birtijske znamenitosti domacih naziva (Kod dva jarana, Sejla, Halil...) iz kojih pocikuje Semsa & Juzni vetar; na cetiri klimave stolne nozice, pored kojih cupkaju kustravi djecaci, rasprostrti "ducani" sa malo stvari, ali zivotu vaznih: zileti, cigarete, rakija, sokovi, sapuni, meso od marku kilogram i... vegeta.

Gore opisano pejzaz je koji se primjeti veoma brzo, odmah pri ulasku u kamp nedaleko Vojnica, u kojem zivi 53 tisuce ljudi "Babine Republike" (cesta sintagma medju ziteljima kampa), cestom dugom pet kilometara prema granici s Petim korpusom Armije Republike BiH, kojima se "Babin korpus ne da ziv u ruke" (to nam je reklo desetogodisnje dijete).

Fikretov narod (kako za sebe vole reci) neobicno je vedar i zaljubljen u svoga Babu. U najboljoj tradiciji jednoumlja, svi misle isto. Cak izgovaraju slicne recenice, slicne su im kretnje i psovke, slicno se gegaju prasnjavim korzom od 5 kilometara. Slicna im je i sudbina.

  • Palestinska, reci ce netko na samom pocetku kampa, s hrvatske strane, na tzv. 10-om punktu.

U prvoj improviziranoj birtiji, sacinjenoj od drveta, slicnoj prodavnici zdrave hrane, uz casicu necega i uz suho meso culi smo prvu pricu. Govori je covjek bez imena, koji ne vjeruje novinama. Iz Kladuse je, u vojsci nije bio. Zivi - nako. Pije - zestoko. Odakle? "HV" - sapne. Neozenjen.

  • "Uskoro se vracamo, prije zime. Ovaki kaki smo, necemo je izdrzati. Bez vode, bez topline, bez icega. Korpus odlazi, mi dolazimo. Da ga jebes, dolazimo. Ako ne ode, ja ziv tamo ne idem. Ni ja, ni itko odavde. Radije pod tenkove ili ovdje crknut, nego pod njiovu vlast. Da nije Babe, mi bi vajek bili sirotnja. Zato ga volimo. Nama je Babo sve, shvatas. Shvatas ti kurac. Sta pijete!"

Nakon malog incidenta s alkoholom i suncem, sto se naziva suncanicom, usred razgovora s mjestanima potleusica, vaseg je novinara ugostilo sijeno i kahva. Sjenjak, ili popularno stala, gdje je otpirio da bi prilego, brzo se ispunila ljudima koji su govorili o svojim zivotima. S nadahnucem.

  • "Jebem Aliji klicu njegovu, sto se ikad zakotio. Znas momak, nasa ce istina izaci iz mraka jednog dana, samo nam treba strpljenja. Mi cemo se vratiti, jasta. Ali korpus mora otici. Mi zelimo da sva tri naroda zive zajedno u Kladusi. Shvatas, jebo ga ja. Svi koji zele, ali pod nasu - Fikretovu vlast. Mi samo njega zelimo i svoju republiku. Neka vlada Cigan, Tudjman, bog ili vrag, samo neka Alija ne vlada".

Domacica sjenjaka u predratnim danima bila je uciteljica. Tu je s muzem. Kcer zivi u Rijeci. Njih dvoje cekaju bolje dane. Naravno, s Babom.

  • "Ne zanima nas cija ce i kakva biti zastava i kako ce se zvati drzava. Vazan je mir, da se ima sto jesti, da ima posla i slobode. Mi ne zelimo tudjina, na nas ima pravo samo Babo. Alija ce dobiti drzavu koju moze fesom pokriti, a mi pod taj fes necemo. Alija nikada ne moze voliti Kladusu onako kako je voli Fikret, jer on je nju izgradio".
  • "Zar svi tako misle?" - pitamo.
  • "Koga god da pitas, od punkta do punkta, bi li se vratili pod Alijinu vlast, svi ce odgovoriti da ce prije biti sehidi. Oni pljackaju i siluju. Do sada su silovali 40 zena u Kladusi. Fike Corina zena rodila je malog korpusovca. Narod ima jedinstvenu volju i njega moze jedino zastupati nas Fikret" - pojasnjava Jutel.

Svi oko nas veterani su u bjezanju iz svoga doma. Najmanje dva puta napustili su svoj zavicaj. Covjek do ulaza pohvalio se da je cetiri puta odlazio. Ako se jednom vrati, kaze nam, i ne daju mu slobodno zivjeti - "Jopet cu".

  • "Mi hocemo samo da Fikret bidne na celu. Mi necemo dzihadsku drzavu" - opet ce Jutel, veteran rata za "odbranu svojega", ciji se brat borio na strani Alije.
  • "Moro je, sta ces. Uhvatili su ga i oso je s njima. Ondak smo ga mi zarobili i bio je s nami. Ondak su ga oni ponovi zarobili i streljali, zajedno sa 6 Srba. To je naredio Dudak, jebo sliku svoju".

Pricali smo o tome kako neke vodje lako zavedu narod. Trenutak smo odsutjeli. Onda su kazali svoju pricu, drugaciju od prica svekolikog sagoljanstva. Ne sjecam se tko je pricao.

  • "U pocetku smo svi bili u korpusu, ali nama ta vlast nije odgovarala. Fikret nam je ponudio mir i rad, jer to nami fali. Narod je to zelio, nitko ga nije tjerao. Shvatate, nema Fikreta, nema slobode, nema nas. Kazu da Babo nama manipulise. To nije tacno. Mi znamo sto ocemo i Fikret ni jednom rijecju nije nama dao do znanja da mi krenemo ili ratujemo. Mi smo krenuli s njim. Mi smo bez njega nista, kao i on bez nas. Nikada nas nije iznevjerio, nikada nazao ucinio. E moj brusa, iza njega stoje djela".
  • A Bihac?
  • "E momak, i ti nam ne vjerujes".
  • "Kako bi vjerovao, ta nije bio sa nami" - ubaci netko.
  • "Bio ne bio, sada ce cuti" - kaze Jutel. "Vako. Mi nismo Biac napadali sa Srbima. Mi smo bili 50 kilometara od Biaca. Tamo su bile nase granice. Nismo imali sanse da dodjemo do Biaca. Laz je i da smo napadali Bosansku Krupu. To su sve srpske sile radile. Mi smo imali dovoljno ljudi da branimo ono sto se tice nase opstine. Nama ne treba ni Biac, ni Krupa, ni Cazin. Mi ocemo samo svoje. I vecina cazinaca je uz nas. Jos nesto, mi nismo ratovali ni protiv Srba, ni protiv Hrvata. Sasvima smo dobro zivjeli, isli u iste skole, istom se Bogu molili, bili komsije, vjencavali se, vala, kuca do kuce".

Nakon kavice bilo je bolje, pa smo izasli na sunce, na bosanski korzo. Krenuli smo naci bolnicu. Desetak metara prije nje, onkraj puta, s lijeve strane, izmedju dvije prikolice, podignut je stand sa nesto hrane i pica. Vise nalik na bistro. Ispred njega, podboceni na drveni sank, u magli duvana, cakulaju Igo i Esad. Cakulamo i mi. Prilaze nam Rasim, Fatima, Meho i Muhamed. Skupilo se jos ljudi, svak sa svojim imenom i svojom mukom.

  • Govore za vas da ste prevrtljivci. Svugdje, u Hrvatskoj mozda najvise - otfikarimo.
  • "Nek pricaju. Znamo sto misle" - skupno odgovaraju. "Sve sto imamo bogatstva, to je nama Babo steko. Zaposlio i malo i golemo, Cosavo i sakato, i svakakvo. To je coek koga treba traziti. A ne Alija, taj nam je rat donio. Babo je napravio 56 fabrika, jebo te, Alija nije napravio toliko zubaca. Sve sto je napravio, za nas je napravio. Mi cemo za njega i umrijeti ako treba. Ne damo mi na svog Babu. Shvatas".
  • Slusali ste ga, a sada ste ovdje, goli i bosi, mrznete se i kisnete - nastavljamo. Odgovara Rasim ili Meho, ne sjecam se.
  • "Nije lose, nesto smo uradili, zivimo, dobro nam je. Kad Babo dodje medj nas, jos nam je bolje. Nije on za ovo kriv, nego onaj hajvan Alija. Poziva se na Islam, na dzamije. Ne meres ni zdravo reci, samo Selam alejkum. Ni minica nema. Jedini covjek koji je sposoban da vodi ovaj narod i da zivi za njega jest Fikret. Najprije je sa Hrvatima, i to onda kada su Srbi bili oko nas, napravio sporazum, pa tek onda sa Srbima. Na sve je mislio, sa svima je bio dobar. I to sve zbog naroda. Mi se Hrvata nismo plasili. Kada smo dosli ovdje, znali smo da ce nas Hrvati primiti i da nas nece protjerati. A kako bi. Valjda nisu zaboravili devedeset prvu, kada ih je 13 iljada iz Slunja, Cetingrada i okolnih sela doslo k nami. Spavali su kod nas, kao nas najrodjeniji. Sa nasim licnim kartama dosli su kuci. Glave im je spasio Fikret i ovaj narod".

Fatima je pricala o ponosu. Tu je Rasim popizdio. Ne na nju, nego onako. "Coece, sta mi vrijedi, ako se vratim pod njiovu vlast, tamo zivjet 10 godina kao rob, kad mogu ovdje godinu dana casno zivjeti kao izbjeglica, pa neka i umrem kao izbjeglica. Borio sam se za svoje pravo, umro sam za svoje pravo".

  • "Ljudi moraju biti ljudi, a ne samo mudzahedini, traka zelena oko glave i reci da se boris za Bosnu, cjelovitu i sta ti ja znam kakvu" - kontemplira Meho.
  • "Sto su na kraju dobili?" - zakljucuje Rasim. "Dobili su kurcinu. Mi smo trazili Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu, kao neku posebnu autonomiju u sastavu Bosne i Hercegovine. Oni su dobili kanton, borbom. A poginulo je na hiljade Muslimana na jednoj i drugoj strani. Koliko je razruseno kuca, koliko invalida, kolike mrznje medju narodom. Oce li to ikad prestati? Oce l vise ikad komsija pogledati u komsiju. U selu Lucka poginulo je pedeset ljudi s obje strane. Oce l ikad moc u tom selu zena pogledat u drugu zenu, coek u drugog coeka. Kod mene, u mom selu, bio je slucaj da je gotovo svaki dan poginuo jedinac u majke. Kada ce to prestati?"
  • "Ljudi tamo (valjda u Bosni op. au.) imaju mnogo kapa, ali neka znaju da imaju samo jednu glavu" - domece Fatima.

Muhamed je stajao postrance, i potvrdjivao ono sto su drugi govorili. Ali onda je stao pred nas, zavukao ruke u dzepove, dignuo glavu, te rekao uzbudjenim, fatalistickim tonom: "Postoji jedna stvar koju oni (valjda ekipa iz 5. korpusa op. au) ne zele shvatiti. Bosne vise nema, nema je pa nema. Oni nek se bore za stogod hoce, za sv. Aliju ako im je drago, ali nema Bosne. Mi to znamo. I svatko tko misli da nas moze natjerati na povratak pod svojim uvjetima, vara se. Mi cemo se prije sundrati, nego otici pod njiovu vlast".

  • "Da l se iko upitao sto gospoda iz 5. korpusa traze u Kladusi, kad su to nase kuce, nasa mjesta. Oni imaju svoju Krupu, svoj Bihac, svoj Cazin. Sto oni traze u Kladusi, kad je 90 posto naroda ovdje. I onih deset posto, da im dozvole, dosli bi nami" - netko rece, mozda Rasim.

Drustvo se polako razilazilo, bilo je vrijeme rucka. Ostala je Fatima i jos poneko. Fotoreporter me povlacio za rukav, htjeduci da pronadjemo doktora Hasana. Ali Fatima je nesto htjela ispricati.

  • "Nesto vam moram reci. Ocete li to napisat"?
  • Mozda.
  • "Znate da nismo pri parama. Ovi iz vojske koji nas cuvaju, e oni, ne daju nasima iz vana (inozemstva op. au.) uci u kamp. Da nam ostave koji dinar. Ako netko i udje, naplacuju 100 maraka sat. A svog covjeka za dva sata ne mozes naci. To vlast ne zna. To su pojedinci. Samo ih je puno".
  • Bave li se jos kakvim "usluznim djelatnostima"?
  • "Jasta. Neki nasi su pokusali doci do Zagreba. Plate i 1.500 maraka, da ih se prebaci".
  • Kome plate?
  • "Va{oj vojsci ili policiji, kome drugom. Umjesto u Zagrebu, svi zavrse u Kladusi. Primjer je Babic Muhamed, koji je dao 1.500 maraka za Crnomelj. Ima pemziju, slovensku. Stavili ga u auto, pokrili ga, odveli u Kladusu, otkrili ga i rekli - mars van! Sada je u zatvoru, ima 60 godina".
  • Ima li jos necega. Je li to sve?
  • "Nije. Neke nase mladice vasi su prodali za 200-300 maraka 5. korpusu - ko robove".

Napustamo dru{tvo. Par koraka do bolnice. Trazimo Hasana. Sjedamo u prostoriju do ranjenicke. Eto i Hasana. Ima majicu Unicefa. Nutkamo ga cigaretom. Ne pusi. Hrvy slika, pricamo onako, bez veze. Zamor preko puta, u ranjenickoj sobi, dosle posjete. Ima i cokolade. Pitamo ga za nedavni slucaj, prilicno krvav, u selu iznad kampa.

  • "Najtragicnije je bilo 25. augusta, kada su tri mladica isla u okolnim selima traziti odjecu, obucu... Prilikom izlaska iz kampa, uhvaceni su, zatim polozeni na zemlju. Kada su stavili ruke iznad glave pitali su ih, da li su desnjaci ili ljevaci. Nakon odgovora, pucali su u dlan desne ruke. Dvojica su bila privremeno u bolnici u Karlovcu, dok je treci jos uvijek u tamo. Istog dana dosla je druga grupa ljudi, prostrijeljenih nogu. To su ucinili isti ljudi. Bili su u uniformi HV-a. Culi smo da su to bili Muslimani, rodom iz Doboja. Po naglasku, nasi momci su zakljucili da to nisu Hrvati".

Jos smo malcice prolunjali bolnicom, te smo izasli i napravili djir kampom. Trazili smo Zinada, Fikretovog brata. Kazu da je u velikom zelenom satoru, uenhaceerovom. Sator je bio zatvoren. Nismo kucali. Odmorili smo se uz pivo, u "Sejli", majusnoj birtiji, drvenoj, pored kuce sa stotinu djece. Sjeli smo u auto i otisli. Iza nas je ostalo 53 tisuce malih figura jedne sulude predstave - kojoj zastor nikako da smrkne.

ALEN ANIC