BOSANSKA SIMULTANKA

AIM, ZAGREB, 24.9.1995. "Lijepa nasa Bosna". S takvim naslovom na prvoj stranici, i sa slikom poznatog jajackog vodopada, pojavio se pretposljednji broj "Hrvatskog obzora". Rijec je o malotiraznom tjedniku, koji bezuspjesno pokusava odrzati tradiciju ugaslog "Danasa", ali nije dostigao ni skromnu razinu surogata te novine sto je neko vrijeme izlazio uz izdasnu pomoc vlasti. No "Obzor" se izgleda jos cvrsce naslonio na drzavne jasle i uziva jos izravniju podrsku samog Tudjmana, tako da je spomenuti naslov zacijelo najispravnije citati kao cestitku "dobrocinitelju", u kojoj se nastoji dodirnuti i zadovoljiti njegove najdublje zelje.

Koliko su Tudjmanove emocije okrenute Bosni najbolje se vidjelo u Kninu, kada ga je dosao posjetiti prvi put nakon pada "Krajine". I tada, pod dvadesetmetarskom hrvatskom trobojnicom na kninskoj tvrdjavi, on je nije zaboravio. Sirokim pokretom ruke pokazao je prema Dinari i ozbiljno rekao da je oslobodjenje Knina blistavo samo u svjetlu cinjenice da Hrvatska istodobno dobiva prirodniji oblik u susjedstvu. Tada se jos nije moglo znati da iza toga stoji razradjen plan vojne i politicke akcije u BiH, iako je neko vrijeme vec stajao otvoren poziv Sarajeva Zagrebu za vojnu pomoc. No sada je jasno da je trebalo malo ozbiljnije shvatiti izjave pripadnika elitnih gardijskih brigada HV-a, dane bas na kninskim ulicama, da oni sada krecu na Banja Luku "potraziti Mladica".

Prodor Hrvatske vojske kroz zapadnu BiH bio je jednostavan i lak kao i prethodni kroz "Krajinu". Iz Sarajeva su stizali izrazi godinama nepoznatog zadovoljstva, a HV je umalo postala neka vrsta armijskog hita, bez obzira na bojazni sto ih je pobudila Tudjmanova londonska salveta, i na sumnje da je vec pad "Krajine" nekako vise slicio stapskoj simultanki nego pravom ratu. Skeptican je bio, i to u samom pocetku kada se tek kretalo na Glamoc i Grahovo, jedino Haris Silajdzic koji je izjavio da se boji kako Hrvatska vodi svoj rat, a da joj Federacija BiH i dalje nije vazna. Silajdzic je to rekao dok se jos spekuliralo da ce HV krenuti na Bihac, no ona je ostavila deblokadu ovog grada Dudakovicevom 5. korpusu Armije BiH i hrvatskim postrojbama koje su napredovale sa zapada, iz Hrvatske, a sama je skrenula istocno prema Jajcu, zauzimajuci mjesta s izrazito srpskom i relativnom muslimanskom vecinom. Sva su ta mjesta odmah prikljucena "Herceg- Bosni", uz svecani vojni ceremonijal i podizanje samo hrvatske zastave, ne i sluzbene zastave BiH.

Tako su Silajdziceve sumnje ne samo obistinjene nego i debelo nadmasene, pa su na kraju znakove nervoze pokazali i Izetbegovic i krug oko njega, pozivajuci po tko zna koji put zajednickog americkog sponzora da podreze ono sto je pocelo strsiti u hrvatsko-bosnjackim odnosima. Zato je proslog tjedna doslo do zagrebackog susreta Tudjman-Izetbegovic-Zubak, gdje su dva predsjednika u nazocnosti americkog posrednika Holbrookea ponovno polozila ruke na bibliju Washingtonskog sporazuma, a uz to dobili su i svaki posebne zadatke. Bosnjacka strana obavezala se na brzu integraciju funkcija Republike i Federacije BiH (cime se prakticki daje izlaznica "Republici Srpskoj", no Zagreb nikada i nije imao nista protiv toga). Hrvatskoj je, pak, stavljeno na dusu da ono sto je vojnicki uzela u zapadnoj i sjevernoj BiH ne tretira kao gotovu politicku cinjenicu, jer se status tih podrucja mora naknadno dogovoriti.

Na istom sastanku uglavljeno je i da se odustaje od vojnog pohoda na Banja Luku, o cemu je hrvatski sef diplomacije Mate Granic odmah dao izjavu i tako presjekao jos vruce najave nekih drugih hrvatskih duznosnika (Bosiljko MIsetic, Zlatko Canjuga, Gojko Susak) da takav napad neposredno slijedi. Njegov pomocnik Hido Biscevic cak je "kolumnisticki" ostro ukorio spomenute, ali ne imenujuci ih, izjavljujuci da junacenje oko Banja Luke moze ugroziti cijelu arhitekturu mirovnog procesa, ponajprije reintegraciju istocne Slavonije i Baranje u hrvatski sastav. Granic je poslije priznao da je ovo hrvatsko reteriranje "k nozi" doslo nakon izravne intervencije Amerikanaca, jer su "dosegnuti bitni strateski ciljevi nakon kojih su poboljsane pregovaracke pozicije". Pazljivo je izbjegnuto sve sto je u svjetskom tisku upucivalo i na mogucnost vecih nesporazuma, a javnost je prikracena i bilo kakvih pojedinosti o napetostima s bosnjackom stranom. Iako je iz diplomatskih torbi vec obilno curilo o utrci koja se spremala izmedju HV-a i Armije BiH za to koja ce prva dohvatiti kvaku banjaluckih vrata.

Strahovi koji se vec jasno naziru na bosnjackoj strani, najzad pocinju korenspondirati s indiskrecijama o tajnim nagodbama. Prilicno je, naime, vjerojatno da bi hrvatski juris na Banja Luku mogao dovesti do situacije sasvim nalik onoj na londonskoj salveti. Poslije eventualnog hrvatskog uzimanja ovog grada, ostalo bi jos jedino da u nekom jednako uspjesnom blitzkriegu Tuzla padne u srpske ruke. I eto "Tudjmanove linije". Istina, na sahovskoj tabli vide se i neki drugi nastavci. Hrvatska dosad nije pokazivala prakticno zanimanje za Banja Luku, sto se vidjelo kod prijema Hrvata koji su otamo protjerani, kojima je govoreno da ne misle na povratak jer je sada "Hrvatska vasa domovina kao i moja" (Jure Radic). To znaci da se Banja Luku htjelo zauzeti mozda samo zato da bi je se poslije razmjenilo za nesto drugo, recimo za istocnu Slavoniju i Baranju (sto, ako se Bisceviceve rijeci pomnije procitaju, ostaje i dalje u igri, kao kompenzacija sto je "postedjen" taj grad).

Izgleda da se Sarajevo toliko prepalo teritorijalne veletrznice koja mu se pocela pomaljati pred ocima da mu je draze da Banja Luka ostane, barem jos neko vrijeme - srpska. Ponudjeno joj je da se demilitarizira i poveze u nekoj vrsti "posebnog odnosa" sa Sarajevom, tj. da se prikljuci Federaciji BiH uz zadrzavanje statusa autonomne srpske oblasti. Iz prijestolnice Bosanske krajine stigao je ljutit odgovor s odbijenicom, vjerojatno zato sto je to shvaceno kao lose umiveni poziv na predaju. No, to mozda i ne treba tako shvatiti. Bosnjaci zasad nemaju vojne snage sami uzeti Banja Luku, a ako je suditi po procjeni generala Armije BiH Divjaka (radjenoj na usporedbi broja tenkovskih cijevi), ne bi to bilo lako ostvarivo ni za zdruzenu hrvatsko- bosnjacku vojsku. Najveca slabost Banja Luke je nesto drugo, duboko okruzenje, dakle kninski sindrom "dzepa", kojeg ne treba uvijek odsjeci da bi pao, nego se on sam "probusi" i iz njega najprije pocnu curiti civili a onda i vojska.

Ali ta dzepna pozicija Banja Luke mogla bi za Bosnjake imati i jedno drugo znacenje, a to je da se ocuvanjem te enklave ocuva i vise enklava u kojima se viju zastave s ljiljanima (Bihac, Gorazde, a donekle i Tuzla). Tako bi Sarajevo moglo uistinu biti iskreno zainteresirano za ostanak Banja Luke u srpskim rukama, ponajprije zbog kratkorocnih strateskih razloga, a u dogledno vrijeme mozda i zato da enklave postanu embriji obnove BiH ("embrijom" se jednom skorasnjom prilikom nazvalo Federaciju BiH, no ona je iznevjerila previse ocekivanja u Sarajevu). Kada se kosmarne figure na bosanskoj sahovnici ovako sloze, izgleda da u Sarajevu pokusavaju odigrati simultanku na dvije ploce, jednu s prekodrinskim a drugu s prekounskim takmacem.

Ali izgleda da je to odmah i procitano. Prvi put poslije duljeg vremena njemu ne dolaze protivnici jedan po jedan, nego u paru. Tako istodobno ima i hladne odnose sa Zagrebom, koji se odrzavaju samo zahvaljujuci danonocnoj paski SAD, i prve prijetnje iz Beograda (Milan Milutinovic) da bi se i SR Jugoslavija mogla vojno angazirati u BiH.

MARINKO CULIC