MISIJA IHF-a IZ BECA ZA "KRAJINU"

17.-19. KOLOVOZA 1995.

AIM, ZAGREB, 23.9.1995. Nista nije besplatno, pa tako ni u ekonomiji rata. Nakon "Oluje", u to vise nema sumnje, slijede potrazivanja dugova, ustupci, racuni i placanje istih. Pitanje je samo nacina i vremena. To u Hrvatskoj jos nije tema, jer vrijeme je slavlja, o tome se ne govori, to nam tek predstoji. Nitko ne zeli postavljati pitanja ciji odgovori ne dosezu razjasnjenje u mjesec dana. Zato se i ne pita, i jos dugo nece, je li nam sudbina biti predzidje tudje volje i regionalna sila (koju je Milosevic zapravo namijenio svom narodu, ali sada je na zalost trofej u nasoj ruci), sa tudjmanizmom kao ideologijom i nacinom zivljenja; ili zaista radikalno demokratska drzava u kojoj se mirno zivi i mirno mre? Na nekim predstojecim izborima, ali sigurno ne skorasnjim, i o tome ce se razmisljati. Do tada, prst u usi.

Da nam ne bude dosadno u pijanom ludovanju, lumpovanju i opojnoj sreci koja nas je ophodila nestankom nasih vjekovnih (jos od turskih vremena, naravno) "granicarsko - podoficirskih krvnika" (Krleza, ali govoreci o NDH), "kao da ih nikad i nije bilo" (Tudjman, misleci na Srbe), te da nas neugodno bocne i podsjeti da je vojni pohod dozvoljen, ali ne i ono sto je doslo kasnije, potrudila se Misija International Helsinski Federation iz Beca za "Krajinu" od 17. do 19. kolovoza, ciji je izvjestaj u Hrvatskoj zapremljen nerado, s maksimumom nevjerice, ali moralo se, ta gledao nas je cio svijet.

Na gotovo 13 stranica formata A4 zabiljezeno je ono sto su predstavnici IHF-a vidjeli, saznali od predstavnika hrvatske vojne vlasti, naknadno provjerili ili culi u razgovoru sa malobrojnim Srbima koji su ostali. Najcesce sa onima koji su se do prije nekoliko dana nalazili u kampu UNCRO-a u Kninu, dakle, blizu 700 osoba. To su mahom stariji ljudi, zene i djeca. Medju njima je do nedavno bilo i 38 osoba osumnjicenih za ratne zlocine. Prije nekoliko dana te su osobe predane hrvatskim vlastima. Mnogi u tome vide olaksicu i za UNCRO, jer su se tokom proteklih tjedana, bas zbog toga, dodatno zamrsili odnosi izmedju predstavnika hrvatske vlasti i UNCRO-a. Kvaka je u tome sto su potonji zahtijevali vise legalnosti, manje proizvoljnosti. A i bili su sumnjicavi, s razlogom. Jer, najprije je zapovjednik Knina general Cermak zatrazio dvjestotinjak osoba koje su osumnjicene za ubojstva, potom stotinjak manje, pa sezdeset sestero, i na koncu, konacnih trideset osam, sto pokazuje tendenciju - daj sto das. Tom se zahtjevu udovoljilo jer se nije moglo ne udovoljiti, a i hrvatska vlast je imala dovoljno dokaza za vecinu, posebno onih koji su ubijali po okolnim selima 1991. godine, a ostali su upali u kombinaciju kao resto - sto kosta da kosta.

U svakom slucaju, inozemni misionari iznijeli su nesto sto nije za hrvatske usi i sto im nece biti lako oprosteno. I od ekipe gore i od puka dole. Zaboga, zar nama uvaliti pizdariju, nama - predzidju svega i svacega?

Izvjestaj je direktan i bez pardona. Toliko je direktan da su ovdasnje drzavne novine ciknule i namah se raspisale o "moralnim pravednicima" sa Zapada i njihovim neutemeljenim optuzbama i besramnoj "lakoci optuzivanja" sveg Hrvatskog. Covjeku dodje da kaze: Sram vas bilo truli Zapade! Zar ste zaboravili Hirosimu?

Ali nase kletve hladna srca zapadnih promatraca ne cuju. Oni ne mare za nasu "europsku tradiciju". Njih zanimaju samo ljudska prava (zar Srba u matici zemlji?), a ne sloboda nasa koju smo sanjali 900 godina, u gangama opjevali i suzama natopili!

Bilo kako bilo, izvjestaj pocinje pricom o poricanju optuzbi Predsednika Franje Tudjmana da su pojedinci Hrvatske vojske, nakon prvih tridesetak sati vojne akcije, "ugrozili ljudska i humanitarna prava prilikom osvajanja velikog dijela regije Krajine". Nasuprot tomu medjunarodni misionari, pise u slijedecem poglavlju, dokumentirali su dokaze "sistematskog unistavanja i pljackanja srpskih kuca (...) od strane HV-a, civilne policije, civila i tzv. grupa koje spaljuju". Uocili su i "nevoljkost hrvatske Vlade da stvori uvjete koji bi Srbima olaksali povratak".

Zbog suzenosti vremena, clanovi misije usredotocili su se samo na Knin i neposredno susjedne prostore, premda im hrvatska vlast nije zabranila kretanje i sire. No, bez jamcenja sigurnosti i slicnih finesa na ostalim prostorima bivse paradrzave. Na pitanje zapadnjaka (medju kojima je bio i nas covjek, clan HHO-a - Petar Mrkalj) za objasnjenje "pljackanja i paljevina, civilnih stradanja, nestalih osoba i optuzbi za masovne grobnice", hrvatske vlasti nisu uspjele izvuci suvisao i uvjerljiv odgovor.

Naime, kako stoji u izvjestaju, "(...) prilikom dvije odvojene prilike 17. i 18. kolovoza ili tih dana, IHF-ova misija vidjela je tzv. grupe koje pale: jedna je, odjevena u vojnicke odore rukovala antitenkovskim oruzjem i bacacima plamena i gadjala kuce u podrucju (...) izmedju Drnisa i Knina; u podrucju Kistanja civilno odjevene "sluzbene osobe" gadjale su kuce, a kasnije su neke zgrade vidjene kako gore".

Internacionalci su vidjeli, tako, u blizem podrucju Knina stotine zgrada koje su opljackane i spaljene. "Selo Kistanje" - zabiljezeno je - "koje broji oko 2 000 stanovnika, potpuno je opljackano i spaljeno. Selo Srb potpuno je spaljeno, a 70 % Donjeg Lapca je unisteno (...) takodjer smo vidjeli neostecene kuce s natpisima "Hrvatska kuca" i "Ne diraj, hrvatska kuca (...)". Takvi natpisi bili su najvise isticani na prostoru Korduna.

Drugog dana posjeta, clanovi misije "upitali su pukovnika HV-a (koji je ujedno zaduzen i za informiranje) kako to da crkve nisu unistene". Dobili su odgovor: "Ne zelimo izgledati kao Srbi". Na takav odgovor misionari su se dosjetili zakljucku: "Ako hrvatski civili unistavaju srpske kuce, zbog cega nisu unistili sve pravoslavne crkve? A ako hrvatske vlasti mogu zastiti sve pravoslavne crkve, zasto ne mogu zastiti srpske kuce"? Bi oni, kako ne bi, ali sto da rade sa tim civilima koji se osvecuju, "(...) Zar da ih streljamo"? - pojasnio je misiji Petar Pasic, hrvatski povjerenik za civilna pitanja. Zabiljezeni su njegovi odgovori:

• "Ne ispricavam se zbog stvari koje su se ovdje dogodile".
• "Ja to nisam mogao sprijeciti".
• "Stav je hrvatske Vlade da bi ti ljudi trebali ostati".
• "Da bi se vratili, trebaju imati dzavljanstvo".

O spomenutim osobama koje se nalaze u kampu UNCRO-a u Kninu, ima nekoliko poglavlja. Vecina logorionara "zele otici u Srbiju ili neku trecu drzavu (...) oni ne vjeruju da ce ih Hrvatska vojska ili Policija zastititi i strahuju da ce biti ozlijedjeni ostanu li u Hrvatskoj". Najveca im je zelja "otici negdje gdje nema rata kako bi zivjeli u miru i gdje ne bi bili manipulirani od strane politickih vodja". Toliko o nacionalnoj svijesti.

Od sedamstotinjak zitelja kampa, tek je nekoliko progovorilo o neposredno proslim danima. Njihove price su poredane u 6 slucajeva. Ovdje cemo iznijeti tek polovicu, naravno, vecma parafraziranih.

Prva prica, kako su je culi medjunarodni izvidjaci, jest slijedeca. Oko deset sati izjutra, petog kolovoza, u blizini Vrbnika, 13 ljudi bilo je na prikolici koju je vukao trakor. Zaustavila ih je vojska i sve se dogodilo veoma brzo. Naredili su Zivku Stojakovu, nenaoruzanom, ali obucenom u uniformu kanadske vojske i njegovoj djevojci koja je, uostalom, tu pricu ispricala, da sidju s prikolice. Dokumenti koje je posjedovao govorili su da nije bio ni u jednoj vojnoj sluzbi. Tek sto su se stopalima prizemljili, jedan je vojnik sutke, bez glasa, ispucao rafal na Stojakova i ubio ga. Njegova djevojka je bila prisiljena potpuno se razodjenuti. Vojnici su je pozeljeli silovati i potom dokrajciti, ali se u blizini nasla grupa vojnika iz Varazdina, koja je sprijecila njezinu likvidaciju. Potom je djevojka dospjela ispred UNCRO-vog kampa. Jedanaestero civila koji su bili na prikolici tokom "incidenta", nestalo je. Zena koja je ispricala ovu pricu nije ih vidjela u kampu.

U slijedecoj prici govori se o zarobljenim osobama i navode njihova imena, koja se ne nalaze ni na jednom sluzbenom popisu. To su Ratomir Tatomir (iz Knina) i Dragoljub Cupavic (iz Otona). Osoba koja je pruzila informaciju misionarima, tvrdi da je vidjela vise od dvadesetak tijela civila onkraj kuce br. 1 u Ulici kralja Petra u Kninu. Toliko o drugom slucaju.

Posljednji slucaj takodjer govori o nestalim osobama. Naime, Nenad i Nedjeljka Dudukovic, njihovo dvomjesecno dijete i brat Nenadove supruge Dragan Mirkovic, napustili su svoju kucu 5. kolovoza u predvecerje, prilikom zatisja, kako bi nasli skloniste. Slijedeceg jutro, u sklonistu stambene zgrade u centru Knina, culi su hrvatske vojnike kako se krecu ulicama. Vojnici su ih, naravno, pronasli. Zenu i dijete su odveli u UNCRO-ov kamp, a njezinog supruga i brata poveli sa sobom. Zena je ispricala zapadnjacima da njezin brat nikada nije bio u vojsci, a da joj je muz bankovni sluzbenik. Vise ih nije vidjela, a njihovih imena nema niti na jednoj listi koju su hrvatske vlasti ispisale te poslale U-EN-U.

Nakon prica prezivjelih ljudi, navode se poglavlja o civilnim zrtvama i nestalim osobama, dokumentiranih iz razgovora sa hrvatskim vlastima, te sluzbenih popisa koje su tom prilikom dosljaci prelistali.

Naime, heslinkasi su dobili cetiri popisa od generala Cermaka, popisa u kojima se nalaze informacije o "navodnim tijelima ukopanim u masovnom grobu u Kninu". U njima se navode 82 stradale osobe. To se nije slagalo sa podacima koje su misionari prikupili tokom svog izvidjanja. Spomenuti Petar Mrkalj iz HHO-a, u interviewu Feral Tribuneu, nekoliko dana nakon svrsetka misije, tvrdi da oni imaju popis od 242 stradale osobe. Dio od toga, njih 107, su civili. Podaci su dobijeni od UNHCR-a, a oni su pak dobili od ljudi koji su prikupljali ljude. Mrkalj kaze da su lesevi "(...) nalazeni u Kosovu, na cesti Gracac- Ostric, Gracac-Posta, u Zagaru, Zagrovicu, Komazecima, na gradskom groblju u Kninu, u Srbu, u sumi kraj Srba, Biljanima gornjim, Bruvnu, Mazinu, Podgradju, u vojarni Golubic, u Kovacicu, Lickom Petrovom Selu, (...) Udbini, Cisti Maloj, (...) na pravoslavnom groblju u Korenici, u Kninu, a neki su umrli i u kninskoj bolnici".

Mrkalj u razgovoru za Feral potvrdjuje da izjave i napisi nisu pausalno navedeni, jer da je sve dokumentirano, naravno, s fotografijama. U izvjestaju se takodjer spominje replika zapovjednika Knina Cermaka, na pitanje o tijelima s rupama u glavi. Odgovor je da "u brdima vjerojatno postoji 200-300 tijela s rupama od metka u glavi". Objasnjenja za smrtne presude bez sudjenja nisu dana.

Ona tijela s rupom, koja su, naime, pronadjena, polozena su u kninsko groblje. "Cijela procedura je izvrsena u skladu sa Zenevskom konvencijom" - izjavio je hrvatski casnik za vezu zapadnjacima kada su navrnuli pogledati kako je to uradjeno. "Clanovi misije" - stoji u izvjestaju - "takodjer su primjetili (kod groblja op. au.) veliki bijeli spremnik za vodu, tri plasticna lavora,, nekoliko pari novih plavih gumenih rukavica i nekoliko naoko novih respiratora (...) nije se vidjelo da je bilo koristeno. Ti su predmeti takodjer bili suhi, sto je zanimljivo, buduci da je kisa prestala padati desetak minuta prije naseg dolaska i groblje je bilo prilicno blatno". Dalje se navodi da su hrvatske vlasti zeljele ostaviti sto bolji dojam. Naime, da je sve napravljeno onako kako rece gore citirani oficir za vezu.

No, clanovi misije vidjeli su "pravokutni humak velik otprilike 105 sa 16 stopa, a visok 30 do 35 inca. Krizevi su bili poslagani u dva reda uz svaki duzi rub humka". Izbrojali su 86 krizeva. To se podudara sa "brojem mrtvih za koje general Cermak tvrdi da su pokopani na groblju". Medjutim, samo dva dana ranije, prema rijecima momcadi UN-a, bilo je 96 krizeva. Premda nekoliko dana nakon akcije UNPROFOR-u nije bila dozvoljena sloboda kretanja, kanadski brigadni general Alain Forand "izjavio je da je vidio tijela dvadeset i dva muskarca, zena i djece (dva muskarca su bila odjevena u vojne uniforme) na glavnom putu do kninske bolnice. Vidio ih je prilikom evakuacije ljudi iz bolnice". Medjutim, ta je izjava opovrgnuta veoma brzo. Osoba odgovorna za sakupljanje mrtvih, izvjesni policajac Jukic, rekao je da "niti jedan civil nije poginuo za vrijeme napada" i da "(...) mrtvi na glavnoj cesti ne postoje".

Dio prezivjelih, onih muskih, pritvoreno je. U izvjestaju pise da nisu dobili podatak "mogu li oni traziti pravni savjet". Clanovi misije su se raspitali i saznali, u telefonskom rzgovoru sa koordinatorom pritvora Medjunarodnog komiteta Crvenog kriza za Hrvatsku, "da osobe zadrzane u Zadru nemaju pristup pravnom savjetovanju". Kraj izvjestaja zapremaju obicne i posebne preporuke, nesto kao lijek za hudo ponasanje - takozvani europoliticki bonton.

Pa se tako spominje tzv. Kodeks provedbe, prihvacen kao dio Budimpestanskog dokumenta, kao glavnog instrumenta "kojim Drzave OSE-a stvaraju standarde koje moraju postovati u slucajevima oruzanih sukoba". Navode se i poglavlja paragrafa helsinskih odluka te dokumenti koji su prihvaceni i od Hrvatske i od samozvane Jugoslavije. Te se tako iznosi, kao vazan dokument, Stocholmski sastanak vijeca, u kojem se kaze da su "sve vlade odgovorne jedna drugoj za svoje ponasanje prema vlastitim drzavljanima i prema svojim susjedima. Pojedinci ce biti osobno odgovorni za ratne zlocine i djela koje se kose sa medjunarodnim humanitarnim pravom". Medjutim, ako se zaista dogode sudjenja ratnim zlocincima, do balcaka, ne laznjak, i ne samo za ovaj rat, to ce eventualno jednom dozivjeti oni kojima je danas izniknuo tek prvi zubic. Do tada uzivajmo u svjetlu mraka.

ALEN ANIC