KOLIKO SU I CIME NAORUZANI HRVATI?

AIM, ZAGREB, 16.9.1995. Kada bi se upitali, na temelju izdasnih crnih kronika hrvatskih dnevnih novina - kakav smo narod, i kakva nam je drzava, u pogledu osobnog posjedovanja vatrenog oruzja, i njegove upotrebe "kad ispalimo na zivce", mogli bi zakljuciti, veoma lako i precizno, da smo dobro naoruzani, pace odlicno i da se nimalo ne libimo upotrijebiti ga cesto, puno cesce nego obratno.

Statistika kaze da gradjani Hrvatske, ne otprilike, vec manje - vise sluzbeno, posjeduju legalno najmanje 400 tisuca komada vatrenog oruzja, uglavnom pistolja, revolvera i pusaka. Jos se barem toliko oruzja, slijedimo li statistike evropskih drzava, drzi nelegalno, neprijavljeno, bez ikakve dozvole. Dakle, 800 tisuca pucaljki po glavi punoljetnog stanovnika; kako se svakodnevno ispostavlja, opasnog po zdravlje okoline.

Ocekivati je da toliko oruzje nije rasporedjeno proporcionalno. Mnogi ga imaju i po nekoliko komada, pogotovo oni koji vole suvenire, trofeje i uspomene, ili ga posjeduju tek toliko da ispod jastuka nesto suska. Kako kaze Garry Cooper u jednom od westerna: "Metal (misli na pistolj, op. au.) je poput zene - hladan, ali koristan". Cesto ga koriste i njihovi razigrani malisani, koji slijede svjetle tradicije starijih (Kada prosetam kvartom s pistoljem zataknutim za pojas, vise me nitko ne moze cvrgati - rijeci su, objavljene u novinama, jednog mladca, sada na odsluzenju sedmogodisnje kazne zatvora zbog ubojstva policajca).

Idolatrija Crnogorca, onog iz vica, poput virusa usla je tako i u krv Hrvata. Kolicinom oruzja koje posjedujemo, legalno ili ne, nestao je alibi nevine i zanesene nacije odgovornih pojedinaca. Pretproslogodisnji primjer iz Karlovca, kada je clanu Gradskog vijeca stranke na vlasti, navodno slucajno zapaljena kuca, i u cijem je plamenu osvijetljena okolnost da se zapravo radi o skladistu oruzja - dovoljno jasno govori gdje se sve ukradeno oruzje moze nalaziti. U kuci, nakon vatrometa, pronadjeni su stokovi automata, municije, pistolja, pa i protutenkovskih mina. Karlovackoj javnosti uskracena je informacija odakle gradskom vijecniku toliko raznovrsnog oruzja. Naime, afera je temeljito zataskana.

Nisu samo politicke licnosti moralni akrapi. Jos u ranu jesen

1. godine potreseni novinar zagrebackog Vecernjeg lista, nije mogao vjerovati "kakvu su gramzljivost pokazali nasi ljudi (...) Mnogi su iz skladista iznijeli stvari koje im nikad nece trebati; sve je to skriveno po stanovima i podrumima".

Uza sve to i takvo, i uzmemo li u obzir da velika vecina gradjana nije poslusala do sada mnogobrojne apele MUP-a Hrvatske da predaju neprijavljeno ili na crnom trzistu kupljeno oruzje, nas ce ih Zakon o oruzju, uvjeren da je to pravi put - nagraditi. Drugacije govoreci, tko vrati oruzje dobit ce novac prema trzisnoj cijeni vracenog oruzja. Ukoliko netko, primjerice, vrati automatsku pusku, infracrveni dalekozor ili nisansku spravu za nocno gadjanje, za iskazanu drustvenu svijest policija ce mu isplatiti onoliko novaca koje je utrosio za kupovinu tih stvarcica, ili sto je cesce, a drzava to zna, nagraditi ga za, stono se kaze, "dvije minute straha", premda se u Zakonu ne navodi da se oruzje moglo ukrasti, vec samo kupiti. No, gotovo je sigurno da ce za sredstva isplate biti nuzna pomoc drzavnog budzeta.

Treba i znati da je oruzje dospijevalo na razlicite nacine u ruke onih koji zele to oruzje i koji su spremni darezljivo odvojiti od usta za "parce metala". Dakle, oruzje kao sukus zivotu, ili pak za stvarne "zivotne bitke". Poznato je i nije tajna, da je u vrijeme odlaska JNA iz Hrvatske, mnogo oruzja zavrsilo u benzinskim prometalima oko kasarni okupljene svjetine, cija su dezurna spremista tada bila prenamijenjena upravo za takve poduhvate. Dio tog oruzja zaista je upotrijebljen za obranu djedovine, drugi je prodan na crnom trzistu, velikom i malom, i podmiruje "razlicite" potrebe, dok je treci ostao kod novih vlasnika "patriota", koji su dobro zaradili, a i ponovo ce, na ustrb budzeta drzave koju toliko vole.

Zvuci paradoksalno, ali najlakse je uociti u Zakonu o oruzju ono cega nema. Naime, nema zakonske stavke o tome sto ce biti sa oruzjem koje se, premda je ukradeno ili kupljeno, ne mora po Zakonu vratiti (revolveri, pistolji). U Zakonu stoji da je predaja ilegalno kupljenog oruzja vazeca tek onda ukoliko je u pitanju automatsko i poluautomatsko, kao i ostalo zakonom zabranjeno oruzje za privatno posjedovanje. Na pitanje o raznovrsnom oruzju i ubojitim napravama koji pojedinci (i grupe) posjeduju u stanovima i podrumima - nema odgovora i jos dugo ih nece biti, premda nije vrijeme, a ni mjesto davati ustupka pasioniranim "sakupljacima" pucaljki, a pogotovo ne kada se, i to je drzavi poznato, stranice crne kronike svakodnevno pune "zapisima" koje netom dobivaju svoj "amen" na stranicama gdje se obicno nalaze osmrtnice.

Do sada je, koliko je poznato, najveci porast registracije pistolja, revolvera i malokalibarskih pusaka zabiljezeno u Karlovcu. Vjerno ga prate Zadar, Sibenik, Gospic i Split, dok Rijeka prednjaci po broju prijavljenih automata.

Kako je hrvatskoj drzavi nametnut emabrgo na oruzje, od strane medjunarodne zajednice, kao prepreka kupovanju raketnih sustava ili nadzvucnih lovaca, i obzirom da se to lancano odrazava na nabavu konvencionalnih primjeraka, u prodavaonicama oruzja legalno se mogu kupiti samo rabljeni, ali ipak skupi revolveri i pistolji. Tko se zeli posteno naoruzati mora pribjeci lukastvu, i kupiti tamo gdje se kupuje; dakle, ne u trgovinama oruzja. Vlasnik poznate zagrebacke trgovine oruzjem, koja je vec cetvrtu godinu navodno slabo posjecena, kaze: "Na policama imam uglavnom embargo, samo lovacke i zracne puske, i nesto oruzja za njih. Ipak, ljudima je potrebno oruzje i nabavljaju ga na crno. potrebno im je radi sigurnosti, tko zna kad ce te neka budala napasti ako si ga samo krivo pogledao. A, s druge strane, svaka budala danas ima pistolj. Mene na primjer nije strah kad ga ima normalan covjek, ali kad ga nosi ludjak ...".

Medjutim, posebno je poglavlje oruzje za koje se ne dobiva oruzni list, ali ga policija - slijedeci trag eksplozija i ubojstava - zna pronaci u stanovima, garazama, podrumima,; trenutacne i kumulativne tromblonske mine, protutenkovske granate, eksplozivi (najcesce TNT), protuzrakoplovni projektili ...

Sigurno, dosadasnjim Zakonom o oruzju, konflikt izmedju sigurnosti gradjana i drzave - koja to uporno previdja, i odugovlaci u primjenjivanju radikalnih nepopularnih mjera, jer bi ih sumnje odvele tko zna gdje i tko zna do koga - dogorocno gledano, prestaje biti zagonetkom. Razlog za to lezi u fantaziji, u rasprostranjenom mitu o "nasem covjeku" koji ne voli rafalno, osim kada mora. Naravno, tu je i drzava, koja na tu fantaziju pristaje, jer bez obzira na stalne zdravstvene provjere, oruzje (ukoliko ne ukradu) sve cesce dobivaju socijalno neprispodobivi ljudi, pa i kriminalci, koji tako uzivaju blagodati rata u Hrvatskoj. Naime, nakon "Oluje" pronadjeno je mnogo oruzja i raznovrsnog streljiva. Treba se nadati da kusur nece zavrsiti kao i u prethodnoj velikoj zaplijeni - onoj iz 1991. godine.

ALEN ANIC