OLUJA POMELA I DEMOKRACIJU

AIM, ZAGREB, 13.9.1995. Tek broj mobiliziranih vojnika, a racuna se da ih je bilo oko 150.000, davao je do znanja da se Hrvatska vojska sprema na nesto veliko, ali ipak vecina je bila zatecena kada je u rano jutro u petak 4. kolovoza krenula opca ofenziva na "Republiku Srpsku Krajinu". Iznenadjenje, kako za svijet, tako i za domacu javnost, bilo je jos vece kada je Knin pao za svega 72 sata. Hrvatske snage tako su, uz gotovo minimalne zrtve, vratile pod svoj suverenitet cak cetrvtinu drzavnog teritorija, ili oko 14.000 cetvornih kilometara. Pritom je iznenadjujuce kako su hrvatski vojnici, ciji udar se odvijao na cak trideset pravaca i oko 100 kilometara fronta, zapravo prolazili kao kroz sir. Osim rijetkih iznimaka, kao sto su dijelovi Banije i Korduna, te okolice Gracaca, sve je teklo lako, a u gradove se ulazilo bez ispaljenog metka. I to u gradove koji su maltene bili prazni, jer pod jos uvijek nerazjasnjenim okolonostima gotovo cijelo srpsko stanovnistvo napustilo je "Krajinu" i odlucilo se za egzodus. Racuna se da je ostalo oko pet-sest tisuca Srba, ponajprije staraca i onih koji se nisu uspijeli prikljuciti ogromnoj koloni izbjeglica, koja je najvecim dijelom zavrsila u Srbiji ili "Republici Srpskoj".

I samo hrvatsko rukovodstvo, kako ono civilno, tako i vojno nije moglo objasniti zasto nije bilo veceg otpora, te da nije bilo raketnih napada na hrvatske gradove, kao sto je to svojedobno obecao Milan Martic. Iako do sada jos nije poznata cijela pozadina akcije "Oluja", moze se reci da je odabran i pravi trenutak i obavljena temeljita priprema. A sve je zapravo zapocelo u finalnom dijelu onda kada je Hrvatska vojska osvojila Bosansko Grahovo i Glamoc te dijelove Dinare i tako Knin stavilo u okruzenje. Za javnost bila je to pomoc Armiji BiH da bi se zbog nemoci svjetske zajednice osigurala sigurnosna zona Bihac i skinula visegodisnja blokada. Posebno su taj aspekt potencirali Amerikanci, pa je nakon "Oluje" u njihovim sluzbenim izjavama stalno potencirano da su hrvatske i bosnjacke snage zapravo obavile posao koji je trebala uciniti medjunarodna zajednica. Zanimljivo je i indikativno da na "Oluju" nije bilo ostrih reakcija iz svijeta, vec su se gotovo sve medjunarodne sile opredijelile za priznavanje novog stanja, tek upozoravajuci na krsenje ljudskih prava.

"Oluja" je pomno pripremana, ali ne treba pritom zaboraviti da su hrvatske snage imale znacajnu potporu Amerike. Njihove, ili neke druge jedinice, nisu naravno sudjelovale u ovoj akciji, ali nije nikakva tajna da je americka vojska pomogla u obuci vojnika i oficira, da je razradjivala i planove akcije, te mozda dijelom pomogla i u oruzju, ali ne na izravan nacin. Americki vojni strucnjaci, sukladno sporazumu koji je potpisan prije dvije godine, vec duze vrijeme borave u Hrvatskoj, a Tudjman je za uzvrat bio spreman ponuditi neke lokacije na jadranskoj obali za buduce baze NATO saveza, pa je tako izgradjen i vojni aerodrom u Zatonu pored Zadra. Sve to ukazuje da Tudjman i Susak vjestim manevrima zele Hrvatsku sto vise pribliziti NATO-u, tako da price o americko-hrvatskom saveznistvu nisu bez osnova. Naprotiv. Nakon ulaska Slovenije u projekt Partnerstvo za mir i time se mijenja politicko-vojno-strateska situacija u ovom dijelu Evrope.

Druga velika promjena sto ju je donijela "Oluja" je da je Hrvatska postala gotovo jednonacionalna drzava, jer ju je prema medjunarodnim procjenama napustilo oko 300.000 Srba. Racuna se da je samo u kolovozu iz "krajine" otislo oko 120 do 200 tisuca Srba. Brojke su razlicite zavisno od toga tko ih iznosi, ali i tesko je doci do preciznih podataka jer gotovo nitko, pa ni sam Martic, zapravo ne zna koliko je Srba uopce zivjelo na ovim prostorima. To znaci da Srba vise nema osam posto od ukupnog broja stanovnika, sto bi im po Ustavu Hrvatske osiguravalo poseban status etnicke zajednice i proporcijalnu zastupljenost u svim oblicima vlasti.

Hrvatska se bas i ne trsi da vrati izbjeglo stanovnistvo, vec se naprotiv ponasa kao da je "srpsko pitanje" konacno i zauvijek rijeseno. S druge strane nasla se pred problemom kako naseliti prazno podrucje "Krajine", sto ce se najvjerojatnije uciniti jednim dijelom povratkom protjeranih Hrvata iz "krajine", ali i iz Bosne i Hercegovine, posebno banjaluckog kraja, te Vojvodine. Vracanjem "Krajine" pod svoju vlast Hrvatska je konacno uspijela uspostaviti normalne komunikacije izmedju svog sredisnjeg i primorskog dijela. Time se otvaraju nove ekonomske mogucnosti, posebno za revitalizaciju privrede u Dalmaciji, pri cemu ce turizam koji je nekada donosio oko dvije milijarde dolara deviznog priliva, biti primarna grana. Otvaranje pruge i ceste prema Splitu, Zadru i Sibeniku znacajno ce pojeftiniti troskove transporta, ukljucivanje nekoliko hidroelektrana, te zaokruzivanjem visokonaponskog dalekovoda povecat ce i u tom smislu hrvatsku ekonomsku moc.

Nadalje, Hrvatska je osvajanjem "Krajine" rasteretila svoje granice i sada je u situaciji da se svim silama baci na neuralgicne tocke jos uvijek okupiranog sektora Istok, to jest Baranje, istocne Slavonije i zapadnog Srijema, te u okolicu Dubrovnika, gdje jos uvijek prijete bosanski Srbi. Tudjman je izuzetno ojacao svoju medjunarodnu pregovaracku poziciju i vise nece morati pristajati na kompromise, iako naravno mora voditi racuna o stavu Milosevica. No, mlaka reakcija iz Beograda dokaz je da je srpski vodja ovako nesto i predvidjao. A to sto su ruski stavovi ostriji nego oni beogradski tumaci se Jelcinovim unutrasnjim problemima i skorim izborima, ali on se vjerojatno drzi one Staljinove: "Nitko ne moze toliko glasati protiv koliko mi mozemo ukrasti".

Sasvim sigurno da je "Oluja" donijela novu kvalitetu u medjunarodnim odnosima, ali jednako tako promijenila i politicki sliku Hrvatske. Vojna akcija, koju je HDZ odmah prigrlio kao iskljucivo svoju, pomela je gotovo cijelu opoziciju i odmah nakon nje slijedio je citav niz transfera u vladajucu stranku. Nije nikakvo cudo da se Tudjman u trenutku kada ima ogromnu podrsku naroda odlucio za raspisivanje izbora, jer narod se mijesi dok je jos vruce.

Svi brojni unutrasnji prblemi najednom su stavljeni u zapecak i Hrvati plivaju i lebde na krilima velike sanjane pobjede. "Oluja" ce tako zapecatiti sudbinu Hrvatske za jos najmanje cetiri godine, jer tesko je pretpostaviti da HDZ nece dobiti ove izbore za koje se pretpostavlja da ce se odrzati zadnje nedjelje u listopadu ili prve u studenome. A da ne bi slucajno bilo iznenadjenja napravljen je i novi izborni zakon koji ce Sabor, kako se ocekuje, usvojiti na svojoj prvoj jesenskoj sjednici, i ujedno zadnjoj u ovom sastavu - 18. rujna. Po tom novom zakonu cak 80 posto zastupnika birat ce se proporcionalnim sistemom putem takozvanih drzavnih lista. A kada se zna da ce joj nosilac biti dr. Franjo Tudjman nije tesko pretpostaviti zasto je odabrano takvo rjesenje. Za ulazak u Sabor stranka ce trebati dobiti najmanje pet, koalicija dviju stranaka osam, a tri cak 11 posto glasova. Time su definitivno unistene male stranke, posebno one regionalne, kao sto su Istarski demokratski sabor, ili Dalmatinska akcija, ali ni razjedinjenoj ljevici ne pise se dobro. Svega 28 zastupnika birat ce se po vecinskom sistemu, a uveden je i jos jedan dodatni osigurac: 12 zastupnika birat ce iseljeni Hrvati. Nacionalne manjine imat ce 7 zastupnika, od cega Srbi tri, umjesto, kao do sada, trinaest.

Sve to ukazuje da "Oluja" nije bila samo dogadjaj kolovoza vec mozda i desetljeca, a po nekima i stoljeca, te da ce ona bitno opredjeliti buducnost ovog prostora, a posebice Hrvatske same. O kakvim se tektonskim poremecajima ili promjenama radi mozda najbolje govori podatak da se vec u nekoliko navrata spominje mogucnost da Tudjman bude proglasen dozivotnim predsjednikom, ili da mu se makar omoguci da se kandidira onoliko puta koliko on to bude zelio. Demokracija ce u Hrvatskoj morati za sada jos pricekati. Pitanje je koliko dugo jer za sada HDZ drzi svu vlast, ima policiju, vojsku, TV, stampu, privredu i ne preostaje nista nego pricekati da se HDZ pocne sam rastakati iznutra. A taj proces je vec davno poceo, te da drzavotvornost bude zamjenjena konkretnim interesima, a HDZ ih ne moze sve reprezentirati, sto je uostalom dokazao i primjer Saveza komunista. Naime, iako je jasno da HDZ u ovom trenutku zapravo reprezentira vrlo uski krug novih kapitalista, u mirnodopskim vremenima mnogi ce shvatiti da to nije njihova stranka.

GOJKO MARINKOVIC