STO NAKON ZENEVE?

AIM, ZAGREB, 12.9.1995. Nakon sto su Amerikanci proslog petka uspjeli u Zenevu dovesti ministra vanjskih poslova Hrvatske, Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije da bi razgovarali o njihovom planu o rjesavanju jugo- krize i kraju rata jasno je da jos uvijek mnogo toga nije jasno. I sam Richard Holbrooke je izjavio da je ucinjen tek prvi korak ka miru, a da se od prve runde razgovora i nije moglo vise ocekivati.

Iako se jos ne znaju karte, to jest kojih ce 51 posto BiH pripasti bosnjacko-hrvtskoj federaciji, a kojih 49 "Republici Srpskoj", to jest koliko ce se uvaziti ratna osvajanja, genocid i "humana preseljenja", toliko najavljivani americki plan zapravo je samo kopija onog istog plana od prije dvije godine. Plan koji Bosnu i Hercegovinu vidi kao drzavu sastavljenu od dva entiteta, od kojih svaki ima pravo na svoj ustav i ostavlja mogucnost za povezivanje sa Srbijom, odnosno Hrvatskom, zapravo je podrzavanje ideje o podjeli ove medjunarodno priznate drzave. Najbolja potvrda da ce po ovom planu Bosna i Hercegovina biti sacuvana tek u ovoju od celofana je da se po prvi puta na jednom ovakvom samitu spominje "Republika Srpska" kao gotova cinjenica, a da se istodobno nigdje ne dovodi u pitanje "Hrvatska Republika Herceg- Bosna".

Moglo bi se, dakle, reci da su sa americkim "novim" planom zadovoljni i Zagreb i Beograd, ali tesko da bi ga mogli prihvatiti i Bosnjaci. I Hrvati i Srbi odebljat ce svoje teritorije i zaokruziti nacionalne drzave, dok se to pravo ne priznaje Muslimanima. Izetbegovic, Silajdzic i Sacirbej mozda ce se prikloniti realnom odnosu snaga, ali tesko da ce u buducnosti Muslimani odustati od teznje ka stvaranju vlastite drzave, ili makar od onoga sto Izetbegovic naziva cjelovitom Bosnom i Hercegovinom, pri cemu Srbi ne bi imali pravo na drzavno-pravne veze sa maticnom zemljom. Upitno je onda zasto bi bila stvorena nekakva konfederacija sa Hrvatskom, koju uostalom po istrazivanju javnog mnijenja ne zele ni stanovnici Hrvatske.

A ako je tome tako, a cini se da jeste, jer je Milosevic vec ranije bio spreman na podjelu 51:49 i upozoravao Karadzica i Mladica da svojom tvrdoglavoscu mogu izgubiti i to, a Tudjman i nedavno ponovio svoje teze iz 1990. godine da je "hrvatski perec" neprirodan, zasto se onda nastavljaju vojne akcije u BiH? NATO se nakon avionskih napada na bosanske Srbe, sada odlucio i na raketiranje "tomahavcima" ne bi li prisilio Mladica da povuce svoje tesko oruzje iz okolice Sarajeva, ali i drugih zasticenih zona. Istodobno, iako su vijesti kontradiktorne, ne miruju ni HVO, HV i Armija BiH, ali ni vojska bosanskih Srba. Ocito je da Amerikanci uporedo sa diplomatskom ofanzivom zele i vojno oslabiti bosanske Srbe, a ciljevi napada mogu ukazivati i na eventualne nove karte i granice. Jos treba vidjeti koliko ce rusko negodovanje utjecati na odluku NATO-a, to jest SAD-a, da pokazu svoju odlucnu silu, ali vec sada je jasno da ce ova vojna operacija, i bez ukidanja embarga na oruzje, uspostaviti ravnotezu snaga, ali tako da oruzja bude sto manje, a ne sto vise.

Americkom predsjedniku Clintonu trebalo je mnogo da se odluci na vojnu intervenciju i tesko da ce popustiti ako ne poluci neke opipljive rezultate, jer time bi u predizbornoj godini doveo u pitanje svoj unutrasnji kredibilitet. Zato je za ocekivati da ce se "odlucna sila" nastaviti sve dok Mladic ne prihvati uvjete koje ce Clinton moci prevesti kao kapitulaciju i dokazati da je odrzao svoje predizborno obecanje. Za pretpostaviti je da ce "Republika Srpska" morati na kraju prihvatiti americki plan. No, u Bosni i Hercegovini jos je do mira daleko, cega je svjestan i prvi americki pregovarac Holbrooke.

Ali ako je Milosevic i svjestan da je u Bosni dobio onoliko koliko je to moguce, a mnogi analiticari smatraju da je cak i nagradjen za agresiju, nije spreman na medjusobno priznanje svih drzava nastalih raspadom Jugoslavije. Konretno ne zeli Hrvatskoj vratiti Baranju, istocnu Slavoniju i zapadni Srijem. Za to postoji najmanje tri evidentna razloga. Prvi je sto se radi o vrlo vaznom granicnom podrucju s kojeg se kontrolira Dunav, a uz to tu su i naftni izvori. Dakle, ovih oko pet posto hrvatskog teritorija imaju izuzetan privredni, prometni i strateski znacaj. Drugi razlog je sto bi pristajanjem da se ovo podrucje reintegrira u Hrvatsku, nakon "Bljeska" i "Oluje", te sadasnjeg pristajanja da Mladic i Karadzic vrate veliki dio onoga sto sada kontroliraju, znacajno oslabio svoju poziciju. Mogao bi od heroja postati izdajica, a jos jedna eventualna seoba Srba stvorila bi mu mnoge unutrasnje probleme. Treci razlog je usko vezan uz drugi. Pred skorasnje izbore u Hrvatskoj, Milosevic ne zeli jos vise ojacati poziciju Tudjmana i HDZ-a i tako im osigurati cistu pobjedu. Jer, koliko god mu Tudjman odgovarao kao partner za pregovore on bi mogao biti nezgodan ako oko svoje ideologije okupi ogromnu vecinu Hrvata.

Tudjman, pak ne misli tako. Ne samo da zeli sto briljantniju pobjedu na izborima, vec i slabljenje svog glavnog balkanskog konkurenta. U ponedjeljak na otvaranju Zagrebackog velesajma tako ce izjaviti da ce "uskoro i preostali dio okupiranih hrvatskih krajeva zapadnog Srijema, istocne Slavonije i Baranje, ukljucujuci i Vukovar, grad simbol otpora u Hrvatskom domovinskom ratu, bili oslobodjeni i vraceni u gospodarski i pravni sustav suverene Hrvatske". Ministar vanjskih poslova Mate Granic izjavio je pak istog dana da sasvim sigurno u naredna dva mjeseca, dok traje sadasnji mandat UNCRO-a, Hrvatska nece poduzimati nikakve vojne akcije, vec da ce ova podrucja pokusati vratiti mirnim putem.

Poznato je da Amerikanci u svom planu priznaju cjelovitost Hrvatske, sto uostalom stoji i u brojnim rezolucijama Vijeca sigurnosti, te da su predlozili odredjeni prelazni period. Spominju se pritom dvije, ili cak tri godine u kojima bi bio uveden nekakav protektorat. No, Hrvatska je to odbila smatrajuci da za takvo nesto nema nikakvog razloga, niti za nekakav poseban status ovog podrucja. A da Srbija i nije tako tvrda pokazuju i redovni pregovori izmedju hrvatskih i srpskih generala, te da je, posredstvom Akashia, dogovoreno da UNCRO stane na devet kontrolnih tocaka na granici izmedju Srbije i Hrvatske. Ocito je da se i ovaj puta radi o jos jednom pokusaju kupovine vremena. Ali Tudjman ne moze pogaziti svoju rijec, te ce istocni sektor uskoro, diplomacijom ili oruzjem, biti vracen u Hrvatsku. Hrvatska, nadalje, ne pristaje ni na kakvu trampu s teritorijem u dubrovackom zaledju za eventualni srpski izlazak na more, a odlucnost se pokazuje i time sto se hrvatske vojne snage nalaze nekoliko kilometara unutar istocne Hercegovine prema Nevesinju.

Hrvatska uz to cini sve na diplomatskom planu ne bi li Crnu Goru sto vise odvojila od Srbije, pa iako naglasava da je Prevlaka njena, pa time i dio teritorijalnog mora u Bokokotorskom zaljevu mozda je jedino tu spremna na kompromise ne bi li osigurala mirnu granicu prema Crnoj Gori. Time moguci agregati rata nisu isrpljeni. Ako Vojvodina vise i nije sporna, zbog brojnih demografskih promjena, ostaju tu jos uvijek Sandzak, Kosovo, Makedonija, Albanija. Hrvatska strana zbog toga procjenjuje da ce Milosevic morati spasavati sto se spasiti da, pogotovo u ovom trenutku kada je ekonomija pred kolapsom i kada mu je preostalo jos jedino granata i kruha. Sve to ukazuje da se Hrvatska nece libiti ni vojne akcije, jer pretpostavlja da se Srbija nece mijesati, makar ne direktno. S druge pak strane uzda se u saveznistvo sa Amerikancima, koji ce sto vojno, sto diplomatski omeksati Beograd.

No, Amerikanci pritom moraju paziti da se Hrvatska ne otrgne i od zrtve ne postane agresor, te da velike vojne pobjede ne pretvore Hrvatsku u totalitarnu drzavu. A takvih najava je sve vise, jer HDZ pokusava zavladati ukupnim drzavnim i drustvenim zivotom, vracajuci Hrvatsku u novo jednoumlje, dokazujuci da je ideologija samo magla, a da vlast uvijek funkcionira na isti nacin.

GOJKO MARINKOVIC