ODUZIMANJE IMOVINE KRAJINSKIH SRBA

AIM, ZAGREB, 12.9.1995. Kada je Hrvatska vojska krenula 1. kolovoza na "Srpsku Krajinu" svi elektronski mediji emitirali su poruku predsjednika Tudjmana, ponavljanu svakih pola sata, u kojoj poziva srpsko stanovnistvo da ostane kod svojih kuca, dok je onima koji odu obecalo pravedno obestecenje. Samo mjesec dana poslije ni od jednog ni od drugog nije ostalo nista.

U "Vlaku slobode", kojim se tri tjedna poslije provezao od Zagreba preko Knina do Splita, Tudjman je ljutito polemizirao s odbjeglim Srbima, predbacujuci im da su bili "problem" od turskih vremena i da je, unatoc stradanjima kroz koja su upravo prosli, "pozitivno" sto su otisli. Podignutog glasa zazelio im je - "sretan put". Nekoliko dana poslije ce u austrijskom "Focusu" na pitanje: "Smije li se vratiti 150.000 odbjeglih kninskih Srba?" - bez afekta i odredjeno odgovoriti: "Da to zele, ne bi bili otisli. Povratak sviju gotovo je nezamisliv. U svakom slucaju, nije u interesu normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa. No mi cemo postovati ljudska prava i u pojedinim slucajevima dopustiti povratak".

Tako je otislo u vjetar prvo obecanje dano na pocetku "Oluje". S drugim se dogodilo isto jos nekoliko dana prije. 31. kolovoza hrvatska Vlada donijela je "Uredbu o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom imovinom". Ovo "odredjenom" vjerojatno odrazava nelagodu autora Uredbe da pise propis samo za jednu etnicku skupinu, krajinske Srbe, i oni se izrijekom nigdje je spominju. No, lako se mogu prepoznati u obrazlozenju da se Uredba odnosi na "imovinu koja se nalazi na ranije okupiranom, a sada oslobodjenom teritoriju Republike Hrvatske, koju su vlasnici napustili i osobno je ne koriste". Ta imovina "privremeno prelazi pod upravu Republike Hrvatske", a davat ce se "u posjed" prognanicima, izbjeglicama, ali i gradjanima koji obavljaju djelatnosti vazne za sigurnost, obranu, obnovu i razvoj itd.

Novi korisnici ne mogu dodijeljenom imovinom raspolagati kao sa svojim vlasnistvom (prodati je, zamijeniti, dati u zakup itd.), ali su vec najavljeni zakoni koji ce znatno sniziti rok privremenog raspolaganja (sada je dvadeset godina) i omoguciti prijenos vlasnistva na nove korisnike. U medjuvremenu Uredba stiti novog korisnika clankom 10. koji kaze da se njemu "ne moze oduzeti posjed dok mu se ne osigura posjed i koristenje druge odgovarajuce imovine". Ministar obnove Jure Radic ovo je kratko "preveo" tako da ce se novi korisnici "stititi vise od onih koji su pobjegli". Da u to stvarno ne treba sumnjati, vidljivo je iz svakako kljucnog clanka Uredbe, koji regulira rok u kome legalni vlasnici koji su napustili svoju imovinu mogu zatraziti da ona bude izuzeta od Uredbe. To je 30 dana.

Taj supersonicni rok prakticki daje Uredbi snagu nacionalizacije djelomicno na etnickoj osnovi (Uredba precizira da se preuzimanje imovine ne odnosi na "hrvatske drzavljane", sto je vrlo dvojbena formulacija, ali je jasno da se to odnosi samo na Hrvate i "urbane" Srbe s domovnicom). Spominje se i pojam eksproprijacije, a neki nezavisni pravnici i novinari misle da se radi i o konfiskaciji, koju hrvatski Ustav ne poznaje. Sama Vlada koristi termin "sekvestracija", tvrdeci da Uredbom ne "dira u vlasnistvo", nego samo privremeno regulira njegovo koristenje. No, generalna tajnica Hrvatskog helsinskog odbora Orhideja Martinovic tvrdi da se privatna imovina moze jednako dovesti u pitanje i time sto se "dira u posjed", a i sama Vlada priznaje da se to dogodilo. Rok od trideset dana neuhvatljiv je za najveci dio izbjeglih Srba, jer u tako kratkom vremenu mogu doci u Hrvatsku i podnijeti zahtjev za izuzecem, samo oni koji imaju sluzbene putovnice, a takvih nema. Ili koji pribave "putne liste", koje pak dosad agilni hrvatski Ured u Beogradu ne izdaje, ili izdaje samo izuzetno (navodno problema nema samo s ovjeravanjem "crvenih" pasosa, ali samo za putovanje u trece zemlje).

Ovo cvrsto zatvaranje hrvatskih vrata za gradjane bivse "Krajine", koje bi jedva imalo opravdanja i da su svi oni pocinili ratne zlocine - jer bi Hrvatska valjda trebala biti zainteresirana da im se odmjeri zasluzena kazna - nema uporista ne samo u medjunarodnim dokumentima koje je prihvatila Hrvatska, niti u institucijama ciji je clan, ili bi to htjela biti. Nema ga ni u hrvatskom Ustavu. Nezavisni "Arkzin" ovih dana je objavio tekst "Usprkos Ustavu", u kojem citira clanak 9., stavak dva, Ustava RH u kojem stoji: "Drzavljanin Republike Hrvatske ne moze biti prognan iz RH niti mu se moze oduzeti drzavljanstvo, a ne moze biti ni izrucen". Doduse, tesko da izbjegli Srbi mogu odavde crpsti ikakvu nadu. Svi hrvatski duznosnici koji ovih dana govore o mogucnostima njihovog povratka, ponavljaju istu, vjerojatno dogovorenu konstataciju: Srbi su otisli "dobrovoljno", ili su to ucinili na nagovor ili po naredbi svojih vojnih i civilnih vodja. Dakle, sve samo nisu "prognani".

No, kada bi to i bila istina, nacin odlaska ne bi mogao suspendirati povratak. O tome nedvojbeno govori clanak 32., stavak drugi, Ustava koji kaze: "Svaki gradjanin Republike ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij drzave i naseliti se trajno ili privremeno u iznozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu" (ovo je, po svemu sudeci, pisano za milijunsku hrvatsku dijasporu, no sada se ne moze ne primjeniti i na odbjegle Srbe). Nakon ovoga ostala bi spomenutim duznosnicima samo riskantna tvrdnja da izbjegli Srbi misu hrvatski drzavljani, jer nemaju sluzbenu potvrdu o drzavljanstvu (domovnicu). I to bi, medjutim, mogao oboriti svaki pravnicki pripravnik, jer se drzavljanstvo stjece (i) rodjenjem u Hrvatskoj, a s ogromnom vecinom krajinskih Srba takav je slucaj, stovise vecina ih je ostavila za sobom obiteljske korijene koji se pruzaju i stoljecima unatrag.

I bez podizanja velikih, povijesnih optuznica - neukrotivi "bombarder s Kvarnera" Vladimir Bebic tvrdi da su Tudjman i Kuharic efikasnije "rjesili srpsko pitanje" od Pavelica i Stepinca - moze se, dakle, govoriti o tome da su Srbi, koje je do jucer stitio "najdemokratskiji" Ustavni zakon o narodnim zajednicama i manjinama, preko noci ostali bez ikakve pravne zastite. Zapravo su pretvoreni u obican demografski slam o kojem nitko ne brine, niti se njime ozbiljno bavi.

Da li ipak ima nade da se oni u znacajnijem broju pocnu vracati? Izjave u kojima se to trazi od Hrvatske dosad su dali Vijece sigurnosti, Evropska Unija, Richard Holbrooke... No, to nema snagu ozbiljnog pritiska, i kako sada stvari stoje svijet se pomirio, ako ne i diskretno pomogao, stvaranju dva etnicki homogena prostora zapadno od Une i istocno od Drine, dok je prostor medju njima "tamponiran" s BiH. Ona je takodjer podijeljena medju etnickim "entitetima", ali uz nesto cvrscu obavezu, s trilateralnog susreta u Zenevi, da se omoguci povratak svim izbjeglicama koji to zele. O uspjehu-neuspjehu tog "eksperimenta", u mnogome ce vjerojatno ovisiti i mogucnost repatrijacije na sirem prostoru.

MARINKO CULIC